Večeras odgledah "Never let me go", film rađen po romanu koji je napisao Kazuo Išiguro.
Prikazano odrastanje u internatu predviđenom za brigu o deci (ljudima) predodređenim da budu donatori organa.
Da budu oni koji će produžavati život drugima, time sebi smanjujući priliku da budu ljudi.
Bića rođena kao i sva druga,a učena da budu oni bez prava na život, bez prilike da se ostvare.
Keti, Rut, i Tomi, duše su koje žive čuvajući svoje telo, svoje zdravlje ne bi li došli do perioda kada će svoje organe dati onima kojiam je to zaista potrebno. Jer njima nije pruženo da žive kako bi hteli. Njima nije pruženo da žive sa smislom drugim do čekanja umiranja. Kako bi živeo neko drugi.
Obezvređeni kao ljudi, kao bića, bili su samo klonovi koji će naći i potpomoći svoj Original. Onoga ko će živeti ono što oni nisu mogli. Kada dođe vreme.
Pretužna je sudbina onih koji je odista i nemaju.
Život onih koji ga i ne žive, već koji čekaju.
Keti, Rut, Tomi, trougao patnje, borbe onih koji zajedno dele užas vlastite situacije.
Gaje iluziju o mogućem odlaganju doniranja usled jako zasnovanog emotivnog odnosa.
Gaje nadu da narukvica koja ih žigoše može da potraje i opstane barem još nekoliko godina. Da njihovi radovi literarni, rukotvorni mogu da budu ogledalo njihove duše, njihovih emocija.
Dok je ta Galerija ustvari način praćenja razvoja klonova, vođenje računa o tome da li oni imaju dušu, mada na nju ni nemaju prava.
Pretužna je melodija vapaja čoveka osuđenog na smrt (mada svi to jesmo) kojom broji dane kada će nož juriti po njegovom telu, ubijajući ga zarad življenja nekog drugog.
Pretužno je, krajnje potresno saznanje da niko ne može biti spašen.
Da svi dele isti bol, nose isti žig, i strepnju koliko operacija im preostaje do završetka.
Do kraja.
Do sanduka i zemlje.
Ne do smrti.
Jer oni, klonovi, na tu reč i nemaju prava.