Film koji vas je najvise izbedacio...

sta znam... mislim da je to jedan od mojih najdrazih

TheHoursPoster.jpg


situacija u kojoj svi zele ono sto ne mogu imati... ipak, relativno dobro se okoncava.

takodje, tu je negde i

12cec18f.jpg


ali, oba su jako dobri filmovi, bar meni
 
Ako zaobiđem Hachi; koji bi me izbedačio u svakom slučaju; fim koji me je bukvalno ubio; jeste Panov lavirint.

Toliko me je pogodio, da ga ni za živu glavu ne bih smela odgledati ponovo. Bila sam danima bolesna posle tog filma.

Ali, ako se misli na bedak, onaj negativni z:mrgreen:; htela sam sama sebi prosvirat čelo posle one budalaštine od Salt-a. Ako je i od Anđe, mnogo je, brate.

Inače, celokupni opus Sve Četvorice treba zabranit zakonom. Istrpeću višednevnu torturu Seagal-om i Guvernerom pre nego dočekam živa deset minuta Sve Četvorice. Fuj.
 
ne placem kad gledam filmove, ali Titanik kad gledam, na putu sam vene da secem, i 1000 puta sam ga gledala (kao i svi ostali) ali tako taj film deluje na mene, da placem sat vremena posle zavrsetka istog...

a sto se tice crtanih filmova, Finding Nemo kad sam gledala me sje..bao nacisto, od tada ribu vise ne jedem a ribare bi sve podavila :sad2:
 
Domaći-Okupacija u 26 slika. Nije mi bilo dobro posle tog filma. Iako ima veliku umetničku vrednost,
nema šanse da ga pogledam drugi put. Težak. Pretežak. Najgore od svega je svest da se ono zlo koje
opisuje, zaista dešavalo. Film o mračnoj strani čoveka- zlu, malograđanštini, surovosti, gluposti.
Taj film me baš izbedačio.
 
Večeras odgledah "Never let me go", film rađen po romanu koji je napisao Kazuo Išiguro.
Prikazano odrastanje u internatu predviđenom za brigu o deci (ljudima) predodređenim da budu donatori organa.
Da budu oni koji će produžavati život drugima, time sebi smanjujući priliku da budu ljudi.
Bića rođena kao i sva druga,a učena da budu oni bez prava na život, bez prilike da se ostvare.
Keti, Rut, i Tomi, duše su koje žive čuvajući svoje telo, svoje zdravlje ne bi li došli do perioda kada će svoje organe dati onima kojiam je to zaista potrebno. Jer njima nije pruženo da žive kako bi hteli. Njima nije pruženo da žive sa smislom drugim do čekanja umiranja. Kako bi živeo neko drugi.
Obezvređeni kao ljudi, kao bića, bili su samo klonovi koji će naći i potpomoći svoj Original. Onoga ko će živeti ono što oni nisu mogli. Kada dođe vreme.
Pretužna je sudbina onih koji je odista i nemaju.
Život onih koji ga i ne žive, već koji čekaju.

Keti, Rut, Tomi, trougao patnje, borbe onih koji zajedno dele užas vlastite situacije.
Gaje iluziju o mogućem odlaganju doniranja usled jako zasnovanog emotivnog odnosa.
Gaje nadu da narukvica koja ih žigoše može da potraje i opstane barem još nekoliko godina. Da njihovi radovi literarni, rukotvorni mogu da budu ogledalo njihove duše, njihovih emocija.
Dok je ta Galerija ustvari način praćenja razvoja klonova, vođenje računa o tome da li oni imaju dušu, mada na nju ni nemaju prava.

Pretužna je melodija vapaja čoveka osuđenog na smrt (mada svi to jesmo) kojom broji dane kada će nož juriti po njegovom telu, ubijajući ga zarad življenja nekog drugog.
Pretužno je, krajnje potresno saznanje da niko ne može biti spašen.
Da svi dele isti bol, nose isti žig, i strepnju koliko operacija im preostaje do završetka.
Do kraja.
Do sanduka i zemlje.
Ne do smrti.
Jer oni, klonovi, na tu reč i nemaju prava.
 

Back
Top