Fascinacija srpstvom - Srbija kao večna inspiracija

Српски мотиви код Бартока, Листа и Чајковског​

Марш „Опроштај словенске жене” Руса Василија Агапкина, посвећен Софији Јовановић, учесници Балканских и Првог светског рата, изведен је 1941. када је Хитлерова војска била под Москвом, како би се подигао морал руским војницима

Познати светски аутори попут Брамса, Листа, Дворжака и Рубинштајна стварали су своје композиције на основу српских мотива. За два века било их је чак 228, колико је наведено у књизи „Срби и европски идентитет – српска музика и Срби у делима европских композитора, од 19. до почетка 21. века” Дејана Томића, у издању РТС-а и Музеја Војводине.


Представе су посвећиване личностима из српске историје па се у њима изводила и српска песма, као што је то био комад с певањем „Црни Ђорђе или Освајање Београда од Турака”, Иштвана Балога, за коју је музику написао Габор Матраи. Занимљив је случај са „Краљем валцера”, Јоханом Штраусом Сином, који је захваљујући добијеним нотним записима Јосифа Шлезингера српских народних песама у Новом Саду, компоновао кадриле посвећене кнезу Михајлу Обреновићу и кнезу Александру Карађорђевићу, „Српски марш”, оперету „Јабуку” и друге – наглашава Дејан Томић, дугогодишњи музички уредник у Радио-телевизији Нови Сад.
.. Тако рецимо четири француска композитора у свом одушевљењу посвећују нам песме у време Првог светског рата: Робер Лалу, Анри Куртоа, Фредерик Отјеро и Морис Шваб – подсећа Дејан Томић.

Издваја и чувено дело „Словенски марш” Чајковског, чији је оригинални наслов Српско-руски марш, опере „Опсада Београда” Стивена Сторача из 1791. која је изведена у Лондону, Даблину, Единбургу и Њујорку; „Освајање Београда” Константина Јулијуса Бекера, изведену 1848. у Лајпцигу; „Црногорци”, Армана Лимнандера, чија је премијера у Паризу 1849, а опере „Ђурађ Бранковић”, Ференца Еркела 1874. у Будимпешти.

– Зашто се не чује „Српска фантазија” чувеног Римског Корсакова, која је имала премијеру 1867. у Петербургу, а у Београду тек 1909. године?......Треба поменути и „Србско оро”, за четири клавира четвороручно, Немца Фрање Коха, који је презиме похрватио и сада је познат као Кухач. Ту је и марш Василија Агапкина, „Опроштај словенске жене” из 1912, посвећен српској „јунакињи са Куманова”, Београђанки Софији Јовановић, учесници Балканских и Првог светског рата.

– Нама остаје задатак, и потреба, ради подизања самопоштовања и поноса да знамо да су се српским мотивима бавили: Бела Барток, Франц Шуберт, Ханс Хубер, Милош Брож, Јосиф Бродил, Франц фон Супе, Јозеф Сук, Макс Регер, Лудвиг Минкус, Франц Лехар, Карл Леве, Леош Јаначек, Александар Глазунов, Фердинан Бајер, Аулин Тор...
https://www.politika.rs/scc/clanak/447156/Srpski-motivi-kod-Bartoka-Lista-i-Cajkovskog
 

SPOMENIK SRPSKIM KRALJEVIMA U PARIZU​


Na teritoriji Kraljevine Jugoslavije su svi spomenici Karađorđevićima bili srušeni, i onaj u Zrenjaninu (tadašnjem Petrogradu) i onaj u Bijeljini, Ljubljani, Kragujevcu, Nišu, na Cetinju i u mnogim drugim gradovima u čitavoj kraljevini. Ovaj koji je preživeo nalazi se daleko od zemlje kojom su Karađorđevići vladali – u Francuskoj, u Parizu na Trgu de la Muet, odnosno na Skveru Aleksandra I od Jugoslavije, na obodu Bulonjske šume, u blizini 16. Arondismana gde je jedna ulica posvećena Aleksandrovom ocu – kralju Petru I Karađorđeviću.

Bilo je nekoliko povoda za odavanje počasti Karađorđevićima u vidu bronzanog spomenika u francuskoj prestonici. Jedan od najvažnijih je činjenica da je 9. oktobra 1934. godine jugoslovenski kralj izgubio život na teritoriji Francuske, ostavivši za sobom jedanaestogodišnjeg sina da vlada (uz pomoć namesnika) krhkom državnom tvorevinom u vremenu netrpeljivih. Pored toga, zajednička borba Francuza i Srba na Solunskom frontu, ali i vojevanje Petra Karađorđevića na strani Francuza u Francusko-pruskom ratu (1870-71.) uticaće na uobličavanje ovog spomenika. Dve godine nakon atentata spomenik u Parizu je otkriven u prisustvu predsednika Republike Francuske, vojnih redova, kao i jugoslovenskog poslanika, uz najviše državne počasti.

Bronzanu skulptoralnu grupu čine predstave kralja Aleksandra na konju zagledanog u nebo sa dvema zastavama – jugoslovenskom i zastavom Legije časti kojom je bio odlikovan, a prikazan je u trenutku kada mu otac Petar I predaje mač u ruke, stacioniran sa leve strane. Sa desne strane je dat francuski maršal Luj Franše d’Epere koji je predvodio proboj Solunskog fronta, iza njega se nalazi glavnokomandujući srpske vojske prilikom ove vojne operacije – Petar Bojović, dok se iza kralja Petra I našao vojvoda Živojin Mišić. Iza sprskih vojskovođa slede tipizirane muška i ženska figura, obučene u seljačku nošnju. Ženska figura pruža dete kralju što predstavlja zalog opstanka nacije.

uh.png


A mesec dana nakon Marseljskog atentata, veče uoči obeležavanja Dana primirja u Prvom svetskom ratu – 10. novembra 1934. posmrtna maska jugoslovenskog kralja Aleksandra, isklesana u kamenu, bila je izložena u okviru Trijumfalne kapije u Parizu, na kraju čuvenih Jelisejskih polja. I francuska i jugoslovenska štampa naširoko su izveštavale o ovom događaju, novine Vreme na naslovnoj strani donose vest:
Milioni Parižana defiluju tokom cele noći ispred posmrtne maske Blaženopočivšeg Kralja Aleksandra, izložene na katafalku ispred Pobedničke kapije. Izložena maska delo je umetnika Maksima Reala del Sarta koji će izraditi i spomenik srpskom i jugoslovenskom kralju. Pariska Trijumfalna kapija bila je prekrivena crnim zastorima – simbolom žalosti zbog stradanja Kralja-Mučenika kako je u javnom govoru Aleksandar često nazivan. Velike upaljene sveće, katafalk – prazan grob i sablasni lik mrtvog jugoslovenskog kralja činili su vizuelnu opremu rituala u kom se Pariz poklanjao nekadašnjem saborcu. Na čelu kolone su zaista bila Aleksandrovi ratni drugovi, invalidi i preživeli u Velikom ratu, dok je Jugoslaviju predstavljala kneginja Olga, supruga kneza Pavla, u potpunosti zavijena u crno.

P_2484_1934_11_11_003.png
Maksim Real del Sart, Posmrtna maska kralja Aleksandra, Politika, br. 9514, год. ХХХI, 11. novembar 1934.

https://slikeiprilike.com/2018/10/0...leksandru-koji-je-preziveo-drugi-svetski-rat/
 
Proslavljeni švedski metal bend Sabaton pre nekoliko godina objavio je pesmu posvećenu herojskoj odbrani Beograda u Prvom svetskom ratu i majoru Gavriloviću-“Last Dying Breath”.

Njihova nova pesma “Lady of the Dark” posvećena je Milunki Savić, srpskoj heroini i ženi sa najviše odlikovanja u istoriji ratovanja.

Sabaton je bend koji je i inače stekao slavu širom sveta svojim pesmama sa istorijskom i vojnom tematikom, a momci iz benda potvrdili su na svom sajtu i društvenim mrežama da je “Gospa iz tame” iz njihove pesme upravo Milunka Savić, “Srpkinja koja prerušila se u muškarca i na kraju postala jedan od najodlikovanijih vojnika uopšte u Prvom svetskom ratu”.

20131110134426_138881.jpg


 
1713478542007.jpeg


Narcissus "Milena" is actually a specific variety of narcissus named after Milena Pavlović-Barili, a Serbian painter known for her surrealistic and symbolistic works. The variety was likely named in her honor due to its beauty and perhaps to evoke associations with her artistic style.

1713478518915.jpeg

Milena Pavlović Barili rođena je u Požarevcu 5.novembra 1909.godine. Bila je jedinica Danice Pavlović i italijanskog kompozitora, muzičkog kritičara i pesnika Bruna Barilija.

Završila je Drugu žensku gimnaziju, a 1926.godine diplomira na Kraljevskoj umetničkoj školi u Beogradu. Iste godine učestvije na kolektivnoj izložbi đačkih radova umetničke škole, nakon toga upisuje umetnički tečaj na Blocherer Bosshardt u Minhenu, a pripreme za Akademiju nastavlja na Knirr Schule.

1927.godine upisuje Akademie der bildenen Kunste u Minhenu, ali ubrzo je napušta i odlazi sa majkom u Pariz gde posećuje Luvr i interesuje se za francusko slikarstvo XIX veka.

Milenin život i rad vezuju se za velike zapadno-evropske centre kao što su London, Pariz i Rim u kojima je stvarala i izlagala svoja avangardna umetnička dela. Tokom Drugog svetskog rata odlazi u Njujork, gde ostaje sve do svoje smrti. U borbi za egzistenciju, ilustruje neke od napoznatijih modnih časopisa, kao što su Vouge, Town and Country, Charm, Glamour i Harper's Bazar. Sarađivala je i sa italijanskim kompozitorom Gian Carlo Menoti i dizajnira kostime za njegov Balet "Sebastian"; 1944.godine.

Milena umire 6.marta 1945.godine u Njujorku, a nakon Drugog svetskog rata. Milenin suprug Robert Thomas Gasselin, donosi urnu sa njenim posmrtnim ostacima u Rim i pohranjuje ih na groblje Cimeitero acatolico degli stranieri.

U svom umetničkom opusu spaja javu i san. Snovi su Mileni poslužili da otvori "brane podsvesti" kao nadrealista. Ubrajali su je među neprilagođene i sanjare, ljude sa značenjem i opuštenošću ispričanog sna De Kirika, Delvaa ili Magrita. Predmeti i simboli u njenim delima povezani su na načine da evociraju situaciju ili sećanje , ali oni ne pripadaju realnom svetu, već umetnikovoj fantaziji gde na taj način ostvaruje osnovnu ideju nadrealizma. Njeno slikarstvo odiše melanholijom, meditacijom, zabrinuti izrazi lica, osećaj istinske drame umetnika, kao da jedan svet polako umire. Umetnički izraz tražila je u renesansi i venecijanskim majistorima, a ponajviše u Botičelijevskoj ljupkosti.

Milena Pavlović Barili i pored niza simboličkih i istorijskih ključeva koje nam je ponudila za tumačenje svojih dela, ostavila je ipak jedan deo skriven samo za sebe, enigmatski deo koji posmatrač ne može dešifrovati, nedopuštajući da se njeno delo protumači do kraja.

http://galerijamilenepavlovicbarilli.rs/

nFr4iG8.jpeg


Narcissus Milena
 
9R2H0_4L-s0:118

Šveđanin voli kako zvuči srpski jezik.
Teja Dora: "Ko pod vodom tiho je sve"
Šveđanin: "I really like the Serbian language. There's something interesting - I don't know what, but I really like the Serbian language, it's very beautiful."



Portugalac: "Serbian is... one of my favourite languages in the Eurovision."

Dakle, (ne samo) moje stavove o superiornosti srpskog jezika potvrđuju muzičari profesionalci, ničim izazvani ili pitani za mišljenje, Švrđanin i Portugalac ističu lepotu srpskog jezika iznad drugih evropskih jezika.

Pravo uho oseti gde je izvor tzv. indoevropskog jezika.
 
Poslednja izmena:
Laura Marin iz Galicije u Španiji kao dete čula je srpski jezik u jednoj dečjoj emisiji i momentalno se zaljubila. To je dovelo do toga da je potpuno savladala jezik, a danas slobodno vreme provodi snimajući obrade balkanske muzike, koje objavljuje na svom Jutjub kanalu.


"Kad sam imala devet godina prvi put sam čula sprski jezik. Gledala sam dečju emisiju "Bear in a Big Blue House" na različitim jezicima. Poslednji je bio srpski, a ja sam se odmah oduševila, ne znam ni sama zašto", ističe laura Marin za Euronews Srbija.

Radoznalost ju je naterala da sazna više o jeziku i generalno o Balkanu, pa je tako počela da sluša muziku sa ovih prostora. Tek od četrnaeste godine počela je da uči srpski isključivo putem interneta, bez ičije pomoći.
Laura trenutno studira latinski i starogrčki jezik.

"Verovatno neću da studiram u Španiji, jer smer slovenskog jezika postoji jedino u Madridu i u Granadi. Tako da, nakon što završim ovu godinu, nadam se da ću se preseliti na Balkan, gde bih u početku mogla da radim kao prevodilac, na primer", kaže ona.
 
Чика Пера

Сплитски композитор Јаков Готовац је имао 23 године кад је српска војска ослободила Сплит.
Том приликом, градоначелник Сплита је одржао ватрени говор у славу Срба и Краља Петра- ослободиоца, а композитор Готовац је написао корачницу за клавир "Чика Пера ".
gotovac7.jpg


сплит 1918.jpg

Приликом доласка српских јединица у Дубровник, председник Народног вијећа др Пера Чингрија одржао је говор на почетку речима:

,,Српски војници!
Једнокрвна Браћо Наша!
Провидност вјечна показала ми се блага допуштајућ мени да у овом знаменитом хисторичком часу поздравим у име опћине старог Дубровника, негдашње средиште народне културе на нашем Југу,
Бијелог Орла Ваших по цијелом свијету прослављених застава,Вашем крвљу пошкропљених.
Поздрављам Вас као носиоце реда и слободе, заточнике новог свијета, који се на развалинама истрошеног, пропадајућег старог подиже.
Поздрављам Вас у име овог нашег, а и Вашег града, који је у прошлом вијеку за доба народног покрета, на овим обалама нашег Јадранског мора подигао први тробојни стијег народног препорода..."
 
dugin.png


“Срби су данас узор руском народу, они показују како се ваља борити за своју отаџбину и државу, за своју слободу и независност. Србија и српске земље су раскршће историје, једно од најзначајнијих простора европског и евроазијског континента. Ту се метафизичке силе Истока, Севера, Запада и Југа драматично сучељавају, ступају у борбу која често поприма трагичне размере. У Србији се данас разрешавају не само прошлост и садашњост већ надасве будућност Европе. Србија је изабрана земља. Све што се дешава у Србији је непосредно повезано са свим народима Европе и Азије.⁣⁣ "

⁣⁣https://sr.wikipedia.org/sr-ec/Александар_Дугин
 
Француска књижевница Женина Клапје издала је 1918. године издала је књигу под насловом „Легендарна Србија“, а у њој она са великим одушевљењем пише о Србима следеће:
"Снажна раса, коју дуго ропство није било кадро сломити, Срби, опкољени смртним непријатељима: Турцима, Арнаутима, Бугарима, Мађарима, Њемцима и другим, одавно су привикли да се сконцетришу у свом трпљењу...
Срби су поносити. И у највећим мукама они не плачу. О, гдје се срце човечије лакше не отвори и не разњежи него у болу? Па ипак, ма како страно изгледало, ријетко ћете видети Србина да плаче...
Срби су увијек стајали као живи бедем и одбрана западног свијета противу варварске инвазије Истока."
453039201_1024451726350938_2242185411014386531_n.jpg
 

SPOMENIK SRPSKIM KRALJEVIMA U PARIZU​


Na teritoriji Kraljevine Jugoslavije su svi spomenici Karađorđevićima bili srušeni, i onaj u Zrenjaninu (tadašnjem Petrogradu) i onaj u Bijeljini, Ljubljani, Kragujevcu, Nišu, na Cetinju i u mnogim drugim gradovima u čitavoj kraljevini. Ovaj koji je preživeo nalazi se daleko od zemlje kojom su Karađorđevići vladali – u Francuskoj, u Parizu na Trgu de la Muet, odnosno na Skveru Aleksandra I od Jugoslavije, na obodu Bulonjske šume, u blizini 16. Arondismana gde je jedna ulica posvećena Aleksandrovom ocu – kralju Petru I Karađorđeviću.

Bilo je nekoliko povoda za odavanje počasti Karađorđevićima u vidu bronzanog spomenika u francuskoj prestonici. Jedan od najvažnijih je činjenica da je 9. oktobra 1934. godine jugoslovenski kralj izgubio život na teritoriji Francuske, ostavivši za sobom jedanaestogodišnjeg sina da vlada (uz pomoć namesnika) krhkom državnom tvorevinom u vremenu netrpeljivih. Pored toga, zajednička borba Francuza i Srba na Solunskom frontu, ali i vojevanje Petra Karađorđevića na strani Francuza u Francusko-pruskom ratu (1870-71.) uticaće na uobličavanje ovog spomenika. Dve godine nakon atentata spomenik u Parizu je otkriven u prisustvu predsednika Republike Francuske, vojnih redova, kao i jugoslovenskog poslanika, uz najviše državne počasti.

Bronzanu skulptoralnu grupu čine predstave kralja Aleksandra na konju zagledanog u nebo sa dvema zastavama – jugoslovenskom i zastavom Legije časti kojom je bio odlikovan, a prikazan je u trenutku kada mu otac Petar I predaje mač u ruke, stacioniran sa leve strane. Sa desne strane je dat francuski maršal Luj Franše d’Epere koji je predvodio proboj Solunskog fronta, iza njega se nalazi glavnokomandujući srpske vojske prilikom ove vojne operacije – Petar Bojović, dok se iza kralja Petra I našao vojvoda Živojin Mišić. Iza sprskih vojskovođa slede tipizirane muška i ženska figura, obučene u seljačku nošnju. Ženska figura pruža dete kralju što predstavlja zalog opstanka nacije.



A mesec dana nakon Marseljskog atentata, veče uoči obeležavanja Dana primirja u Prvom svetskom ratu – 10. novembra 1934. posmrtna maska jugoslovenskog kralja Aleksandra, isklesana u kamenu, bila je izložena u okviru Trijumfalne kapije u Parizu, na kraju čuvenih Jelisejskih polja. I francuska i jugoslovenska štampa naširoko su izveštavale o ovom događaju, novine Vreme na naslovnoj strani donose vest:
Milioni Parižana defiluju tokom cele noći ispred posmrtne maske Blaženopočivšeg Kralja Aleksandra, izložene na katafalku ispred Pobedničke kapije. Izložena maska delo je umetnika Maksima Reala del Sarta koji će izraditi i spomenik srpskom i jugoslovenskom kralju. Pariska Trijumfalna kapija bila je prekrivena crnim zastorima – simbolom žalosti zbog stradanja Kralja-Mučenika kako je u javnom govoru Aleksandar često nazivan. Velike upaljene sveće, katafalk – prazan grob i sablasni lik mrtvog jugoslovenskog kralja činili su vizuelnu opremu rituala u kom se Pariz poklanjao nekadašnjem saborcu. Na čelu kolone su zaista bila Aleksandrovi ratni drugovi, invalidi i preživeli u Velikom ratu, dok je Jugoslaviju predstavljala kneginja Olga, supruga kneza Pavla, u potpunosti zavijena u crno.

Maksim Real del Sart, Posmrtna maska kralja Aleksandra, Politika, br. 9514, год. ХХХI, 11. novembar 1934.

https://slikeiprilike.com/2018/10/0...leksandru-koji-je-preziveo-drugi-svetski-rat/

Petar Prvi je i u inostranstvu imao spomenike, a jedan čak vrlo neobičan. Naime, Savezno vijeće cionista Kraljevine SHS donijelo je odluku da se na zemljištu Jevrejskog narodnog fronta u Palestini, kao znak velikog poštovanja prema blaženo počivšem kralju, zasadi

“Šuma kralja Petra Velikog Oslobodioca”.

Sarajevski Jevreji su se masovno uključili u akciju, sakupljajući priloge pod sloganom: “Ni dostojnijeg čovjeka, ni ljepšeg spomenika”, ističući u lokalnoj štampi da će ta šuma vijekovima pričati budućim pokoljenjima o ljubavi i poštovanju jugoslovenskih Jevreja prema velikom ocu otadžbine, iskrenom jevrejskom prijatelju.

U znak zahvalnosti kralju Petru I Кarađorđeviću za njegovu podršku cionističkim idejama i naklonjenosti prema Jevrejima, donacijama jugoslovenskih Jevreja i uz pomoć Jevrejskog nacionalnog fonda, devet godina po njegovom upokojenju, aprila 1930. godine zasađena je šuma sa 10.000 sadnica koja nosi ime kralja Petra.

Šuma je zasađena među prvim u Palestini
, neposredno posle sadnje druge dve šume, u čast britanskog ministra inostranih poslova Alfreda Balfura 1928. i prvog čehoslovačkog predsednika Tomaša Masarika 1930. godine...
Takođe, zahvaljujući žiteljima kibuca Ginigar, koji se nalazi na obodu šume, Кralju Petru je postavljena tabla sa natpisom "Petrova šuma", titulom i datumom sadnje.
676


Sredinom tridesetih godina dvadesetog veka, posle marsejskog atentata 1934. godine, na potezu između Haife i Nazareta, a nadomak kibuca Šaar Ha'amakim, osnovanog od strane jugoslovenskih i rumunskih Jevreja, aprila 1935. godine je održana svečana ceremonija sadnje šume/gore Кralja Aleksandra I Кarađorđevića.
Delove izveštaja o sadnji šume koji je objavljen u Jevrejskom narodnom kalendaru za 5696. jevrejsku godinu, uz tekst:

format-quote-material@3x.png
Smrt kralja Aleksandra značila je za jugoslovenske Jevreje isto što i smrt najrođenijeg. Isto što i smrt oca ili rođenog brata... U srcima jugoslovenskih Jevreja rodi se želja da da se Кralju-Vitezu podigne spomenik, koji će kroz vekove budućim generacijama govoriti o bezgraničnoj ljubavi jednog dela velikog jevrejskog naroda, rasejanog širom sveta, prema Velikom Čoveku, Graditelju Mira i Propovedniku Ljubavi među ljudima... I jugoslovensko je jevrejstvo donelo odluku: da se u Erec Jisraelu, na Izrailjevoj zemlji, podigne Gora, koja će ponosno nositi ime Blaženopočivšeg Viteškog Кralja Aleksandra Prvog Ujedinitelja. Ova odluka je primljena sa oduševljenjem ne samo od jugoslovenskih Jevreja, nego su se akciji za podizanje te Gore sa ne manje oduševljenja priključili i Jevreji van Jugoslavije

https://katera.news/lat/ni-dostojni...-godisnjica-smrti-petra-prvog-karadjordjevica
https://redportal.pink.rs/cooltura/...ralja-petra-i-i-kralja-aleksandra-i-u-izraelu
https://jevrejskadigitalnabiblioteka.rs/handle/123456789/2796
 

Back
Top