Tegularijus:
Kao što je na Exitu bila škola stripa , tako svuda (a posebno u muzici) postoji i nešto što je dobro.
Vala, to drasticno menja stvari: skola stripa! :shock:

Naravno, time se enormno povecava stepen umetnickog u citavom dogadjaju. Ili jos gore: Umetnost i/ili pare,Kulturna bliskost i/ili različitost, EU i/ili Balkan. Pa kakve veze veze ove teme imaju sa idejom Exita, sa onim glavnim njegovim delom, ili sa porukama koje salje (tolerancija, ljubav i slicno)? Drugo, onaj naslov u kome se nalazi termin "umetnost" mi deluje kao da ju je drzao neki ekonomista ili estradni umetnik, a mozda i Misko Suvakovic, ne bi me iznenadilo.
Kad smo vec kod Miska...
Tegularijus:
Složićemo se da je on dobar poznavalac umetnosti i kulture (i još mnogo čega), i šta sad? Jel to sebični akademizam? Eto ti primera za preterivanje i jednostranost u kritici...
Vidi. Kad ja njega citam priznajem da imam sta da naucim, kao sto imam sta da naucim i kada otvorim udzbenik iz prava, sociologije, hemije itd. Ali da si malo zasao dublje i shvatio iz koje pozicije on govori i sta on sve smatra umetnickim,
tada bi uvideo da bi njegova moguca kritika narodnjaka bila protivrecna ostalim njegovim stavovima koji nalazu da je umetnost bilo koja vrsta, nacin, pokusaj, skica (i gomila slicnih termina koji referisu na...)
ekpresije.
Naravno da lukavo izbegava da ih kritikuje, jer bi na taj nacin samo upao u sopstvenu mrezu iskomercijalizovanih (pseudo)estetickih stavova.
Ako se ja bavim estetikom i citao njega da bih te njegove stavove usvojio, ne bih se estetikom ni bavio. Uzgred, da bi covek imao takve stavove dovoljno je i da se samo odusevljava svim i svacim. To je jedini kriterijum. Ucenje i razmisljanje o tim stvarima vodi u zastranjivanje u vidu sakacenja estetskog dozivljaja.
Tegularijus:
Ne, on samo priznaje da ga je neka tendencija vodila u toj kritici. Hoće da pokaže koliko je teško biti objektivan.
Najpre, taj Nikola Milosevic je jedan od najvecih licemera i moguce najgori karakter od svih onih ljudi u republickoj skupstini. On je bio asistent na promocijama knjige (u Nishu i drugim gradovima) Savica (Politika filozofskog diskursa), hvalio delo, zastupajuci slicne stavove koji kazu (sirovim recnikom cu se izraziti) da filozof ne sme da se bavi politikom u klasicnom smislu [a sam sedi u vladi i to u prvim redovima]. Potom, postoji na b92 sajtu doc fajl koji mozes da skines i vidis sta je on radio dok je bio student filozofije studentima konkurentima. Bio je mali komunista-tuziklinac, napao je i izveo na sudjenje i svedocio protiv kolege koji je iznosio nietzscheanske stavove, optuzio ga da narusava marxisticku misao. Ovaj konkurentni student bio je bolji od njega, najbolji na godini, mnogo vise citao i bio neverovatno kritican. Uklonili su ga zahvaljujuci svedocenju Nikole Milosevica na 5 godina sa Filozofskog fakulteta. Toliko o Nikoli kao coveku.
A to da tendencija ne treba da vodi kritiku rekoh da je zastarela teza i ne znam kakav konzervativac nju moze jos uvek da drzi. Rekoh:
Kad ne postoji objektivna background teorija, kad ne postoje objektivne opservacije, kritika (nauka) se dogadja s obzirom na cilj, tj. s obzirom na ono sto se zeli postici u smislu boljeg drustva, pa ma kakvu teoriju pretpostavili tom cilju. Kad se teorija pretpostavi, tj. izlozi naucnoj grupi, filozofima npr., ona dolazi u fazu provere, analiziraju se moguci propusti.
Tendencija uvek postoji (pri vrednoj, relevantnoj kritici), jer ne postoje nepobitne istine. Ali ako se covek vodi ne ciljem da unapredi duh zajednice ili kojim god humanim razlogom, nego da ucini sta lose nekom drugom autoru kriticizam postaje kritizerstvo.
I jos nesto o Suvakovicu:
Tegularijus:
Šuvaković je čak po meni jako angažovan intelektualac. Radi emisiju na Artu, daje dosta intervjua, piše knjige itd. To je njegov vid praktičnog delovanja.
Dakle, imam ja mnogo toga od njega da cujem i naucim, ali s obzirom na moj izgradjen stav, dakle, njegove reci tu mogu da dodju kao materijal za moju buducu kritiku (s obzirom na karakter onoga sto mi je poznato od njegovih tekstova). Najobicniji gledaoci (te TV kuce koju si spomenuo, ili slusaoci vec medija kome daje intervju) iz njegove price samo ce biti podrzani u amaterskim, povrsnim shvatanjima umetnickog. Takav vid angazovanja mi nije jasan. Cemu on doprinosi? Boljem statusu umetnika? Na koji nacin? Tako sto afirmise "bilo sta" za umetnicki predmet, i tako tvori jednu kulturu na krilima komercijalnih umetnika i njihovih masovnih produkcija. Jer sta ce spreciti obicnog coveka da kupi bas tu sliku koju ne razume (tj. ne razume njen kvalitet, cak i ako kvaliteta ima) ako pretpostavlja da tu mora biti neceg sto on ne poznaje a sto je vredno, pa samim tim investiranje u sliku (najpopularniji umetnicki predmet, mada se sada investira i u cd-ove nekih muzickih grupa) mora biti dobra investicija. To sto je moderna htela da ugusi, danas cveta zahvaljujuci takvim esteticarima koji misle da ce ugusiti kic time sto ce kazati da je sve u dozivljaju! Nema vece indoktrinacije. Deluje mi kao da su ti ljudi primili ko zna koliko para da bi davali takve nefilozofske izjave i tome poucavali decu u skoli i na fakultetu. Naravno, oni ce izjavljivati kako je potrebno satrti sve sto lici na kic, ali nikad nece znati da odvoje (kad bi ih ko pitao) kic od umetnickog predmeta, bas onako kao sto ne znaju da kazu sta je to duhovno u umetnickom predmetu (pregnantno estetskim vrednostima).
... Umalo da zaboravim:
Tegularijus:
Kada bih ja kritikovao npr. narodnjake, ja bih dao razloge zašto mislim da njih ne treba slušati. Npr. naveo bih tekst neke pesme kao primer lažnih vrednosti koje se tu predstavljaju i slično.
Ja rekoh da tu nema narocite razlike, da je tekst u popularnoj muzici, pa bilo da se radi o narodnjacima, metal, punk ili kojoj god vrsti, tekst u domenu folklorne mudrosti. Navedi mi text neke pesme (koja nije narodnjak) za koju mozes da kazes da ima dubinu. Nikada takav nacin expresije ne moze da se poredi sa filozofskim diskursom, cak ni Andric, ni mnogi pravi umetnici (pisci) ne bi mogli da se pohvale dubinom svojih tekstova, jer njihov je akcenat na nacinu izrazavanja a ne na sadrzaju. Sta tek reci o textovima popularne muzike?!
Tu smo stvar doveli do iscrpljenja i nema potrebe komentarisati dalje. Problem je u tome sto ne prihvatas manipulativni ili makar degerativni karakter takvog folklornog mudrijasenja (koji se nalazi u textovima-porukama popularne muzike). On je prepoznatljiv iz oka filozofa, ali obicnom detetu izgleda privlacno, jos privlacnije nego literatura iz popularne psihologije (De Melo, Pil, Pek, Marfi, itd.), bas zato sto imaju slican karakter, ali je veci intenzitet i veca prijemcivost kada nema ni tog napora u vidu citanja.