Estetska kontemplacija

Ovde intuitivni osećaj nema veze sa unutarnjim stanjem u kojem dominira um sa svopjim abeacijama ili razularenim negativnim pasijama koje su postale nezasite a koje su ovde nazvane "htenjima."
Transcedentalnost ili čista duhovna stanja mogu se postići tek onda kada osoba uspe da izbalansira svoje unutarnje stanje ili stanje uma. To znači da mora povratiti sve razularene pasije u okvire normalnosti pre nego li uspe da uzdigne svoje čisto duhovno stanje svesti (te oseti transcedentalnost). Intuitivni osećaj ovde se ne uključuje jer za to i nema potrebe budući da u trenucima čiste kontemplacije kada smo već uspeli pročistiti svoj um i ostala unutarnja tela mi imamo direktnu komunikaciju sa izvorom sveznanja, svemoći i svemudrosti. To znanje koje dobijamo i nije za dnevnu upotrebu već samo podiže još više našu svest a to znači i naše razumevanje i mudrost. To je znanje nas kao duhovnog bića ili nas kao Bića ili Super Ega.
Naša intuicija proradi onda kada smo u budnom ili radnom stanju kada nam zatreba neka informacija iz više realnosti a koja može imati praktičnu primenu u ovom svetu. IOnformacija koja nam je potrebna.
U stanji kontemplacije možemo govoriti o čistoj i direktnoj percepciji ili razumevanju ili o čistom i pravom znanju. To je "Znanje bez znanja" odnosno znanje koje dobijamo neintelektualnim putem - dobijamo ga direktno od Samog Izvora.
Nažalost, previše je nepotrebnog mnoštva reči unešeno da bi se objašnjavalo nešto što je tako jednostavno a to sve i samo zato što se nastoji objašnjavati umom nešto što sami um ne može nikada razumeti niti prepričati.
Jedini put i način da neko dosegne ta visoka stanja svesti i znanja jeste preko unutarnjeg vođenja od same suštine života a to je posao, zadatak i učenje koje poseduje ne čovek od nauke, filozofije, mistike, metafiike ili ičega što pripada nižem polu kreacije. To vođenje dolazi iz samog srca kreacije i to vođenje se zove Logos ili REČ Boga koja ima na desetine drugih imena. To znanje daje i može jedino dati izvorna religija. Naravno, ne religije koje su već decenijama i vekovima poznate iako u njima postoje majušni ali neshvaćeni tragovi.
Istina života je dostaupna svima koji mogu i hoće pristupiti jednostavnim načinom bez metafizičke i filozofske zavrzlame ili spletkarenja uma.
Iako šukaš o transcedenciji (nesaznajnosti)biću i superegu,o kojima izgleda ni informativno ne znaš zadovoljavajuće dovoljno,ovo ostalo si sasvim u pravu!
Naime,artikulisanim umom,raciom,nemamo nikakve šanse da shvatimo te determinirajuće sile,več ih samo naziremo našim emocijama koje
kad složimo oko nekog dela tih sila koje i sami koristimo u našim kreacijama,tada imamo osećaj potpunosti emotivnog usvajanja-razumevanja!
Doduše,ima veze i s Bićem i Superegom, u Frojdovom vokabularu psihoanalize,ali druže moj-sasvim drukčije od opisanog...Ali da ti ja tu ne držim predavanje,
imaš na netu o tome čitavu Frojdovu,a i drugih psihoanalitičara,biblioteku...
Ovde je bitno da muziku ne možemo,što i Ozi tvrdi,shvatiti,niti treba pokušavati,racionalno-muziku treba pokušati osećati i ako se
"uklopi" prihvatati...
Umna vizuelizacija programske muzike meni ne smeta...Kao klinac sam obožavao da slušam takvu ambijentalnu muziku i pustim
mašti na volju...To su bili predivni doživljaji! Sad sam mator i već malo nervoznog uma (kad se setim kako sam nervozan-popizdim!:mrgreen:) i
nisam više u stanju baš tako da se opustim-ima da me zbog toga dokusuri neka srćka ili inzult,majkumu...:lol::mrgreen:
 
Ево, чуо сам неку песму и она ме је довела у право стање "катарзе" како би рекао Аристотел, или у стање естетске контемплације. Слушајући је осећам се "узвишен" као под неким опијатом. У томе је моћ уметности.

Међутим, у исто време знам да то неће трајати дуго. Песме, мелодије, слике, које су ме некада доводиле у слично стање, данас то не раде, бар не у том степену.
Као да су мили креатори овог "најбољег од свих могућих светова", створили механизме који ће такве нежељене појаве уклањати из свести.
Јер изгледа да неком не одговара да човек ужива, да се на тај начин издигне из брлога световне егзистенције и зато га треба у њу што пре вратити.
Зато нежељна појава треба бити уклоњена, а песма која нас је доводила до катарзе то више да не ради.

Само једно назови "уживање" поштеђено је од тога. То је оно које служи размножавању. Поред све своје објективне мизерије и буквално ружноће то човеку не може да досади. Мили креатори су се побринули.
Можда се зато и уклањају естетска уживања из човекове свести, јер чине конкуренцију овим привилегованим. Људи се можда не би толико парили када би имали алтернативу осећању које их за то награђује. И зато се оно мора спречити.
 
Zeleti sacuvati osecaj nekog trenutka je protivprirodna blud, jer bi covek tada samo dodavao razlicitosti drugih osecaja i trenutaka. Ovako se svaki put osecaj gradi iznova i na taj nacin se izbegava osecaj vec vidjenog i dosada koju bi sablon stvorio.
Slicno je sa svim uzivanjima ugradjuju osecaj lepote u nasu svest, ali ne zadrzavaju sliku trenutka. Mada je to sve ipak vrlo individualno, pa su i dozivljaji razliciti ma koliko ljudi pokusavali da ih stave u okvire sebi poznatih osecanja.
 
Ево, чуо сам неку песму и она ме је довела у право стање "катарзе" како би рекао Аристотел, или у стање естетске контемплације. Слушајући је осећам се "узвишен" као под неким опијатом. У томе је моћ уметности.

Међутим, у исто време знам да то неће трајати дуго. Песме, мелодије, слике, које су ме некада доводиле у слично стање, данас то не раде, бар не у том степену.
Као да су мили креатори овог "најбољег од свих могућих светова", створили механизме који ће такве нежељене појаве уклањати из свести.
Јер изгледа да неком не одговара да човек ужива, да се на тај начин издигне из брлога световне егзистенције и зато га треба у њу што пре вратити.
Зато нежељна појава треба бити уклоњена, а песма која нас је доводила до катарзе то више да не ради.

Само једно назови "уживање" поштеђено је од тога. То је оно које служи размножавању. Поред све своје објективне мизерије и буквално ружноће то човеку не може да досади. Мили креатори су се побринули.
Можда се зато и уклањају естетска уживања из човекове свести, јер чине конкуренцију овим привилегованим. Људи се можда не би толико парили када би имали алтернативу осећању које их за то награђује. И зато се оно мора спречити.

"То је трајало отприлике годину дана. А онда је Мало створење почело да гасне и бледи као привиђење и сан у зору, и да постепено губи своју моћ. Бајрон се осећао осиротео, очајан, немоћан. Поново га је подигла зла матица и понела низ живот, и поново су учестали сусрети и судари за којима је, као сенка, ишло гађење. И све је било још теже и болније него пре доживљаја у Синтри, јер му се сада чинило да крвнички закони живота протежу своју моћ и у царство маште и да од њих нема ни бежања ни спаса".

цитат Иво Андрић "Бајрон у Синтри"

 

Back
Top