Pozdrav svima!
Evo posto spominjete Svetozara Cvetkovica

Da li neko zna koliko su karte za cetvrtak?
Svetozar Cvetkovic (17 Septembar, 2006 - 23:10)
Skloni smo zaboravu, dogadjaja a najviše ljudi. Dragih ljudi... San koji je nosio njeno ime upoznao sam '78 godine prošlog veka na rodendanu mog školskog druga. Imala je 19. Osmeh, svima kasnije znan, a zauvek tajnovit. Na moj dvadeseti mi je donela Berlin Lou Reeda upakovan u paus ispunjen njenim crtežima i natpisima, slovima autenticnog dizajna. Pod njima se nazirala slika sa omota kasnije omiljenog albuma i muzike citave jedne generacije.
U prevreloj hotelskoj sobi Atinskog hotela zaboravljenog imena sam joj otvorio kutiju svojih tajni, a ona poželela da mi spakuje stvari za povratak sa ekskurzije.
Onda se upalilo svetlo, bio je jedan moj ispit, izašli smo zajedno, ona sela za pianino, ja govorio Brehta. Pevao songove Weill-a i Eisler-a....Virtuozno me vodila kroz zamršenu melodiju songa koji su vec otpevali Jim Morisson i David Bowie – O moon of Alabama, we now must say good bye....
Dobro sam prošao na ispitu...
Odlicno smo prošli...
Putovali smo, igrali, van Akademije, u SKC-u, na Festivalima, u provinciji...
Išla je ispred vetra.
Nije išla tudjim tragovima, a njene nisu uspevali da prate.
Govorila je svojim jezikom koji sam pokušavao da naucim, mislila samo svojim mislima ciji se sistem kretao moždanim vijugama brzinom koja se samo buducnošcu mogla pratiti.
Pisala je znacima, ne slovima, pa i kad bi bila slova, to su bili samo njeni znaci...
Da kaže, ne i pokaže, koliko je boli...
Godinama tako.
Gledala je tamnom dubinom i osmehom koji nije nikad nagoveštavao srecu. Pa ipak volela je one kojima je nedostajala pomoc a istu nije umela da primi.
Živela je u sobi sa svojim klavirom, u susednoj spavao otac, malo dalje i još dalje majka.
Jedne noci zazvonio je telefon – slušaj ovo...- rece
Iza treptaja membrane na telefoskoj slušalici, razlivao se ton orgulja koje dubinom u tom trenu podsecaju na zvuk nekad cuvenog tria Emerson Lake & Palmer, a potom glas, i stihovi rodeni njenim mislima...
Kako da ih shvatim?
Kako ce ih shvatiti?
- Šta kažeš? – upita, a tonovi se i dalje razlivaju u daljini
Ah, kako sam bio nespretan:
- Iseci, iseci, iseci......- želeo sam da dam neku primedbu.
A bilo je genijalno.
I ostalo tako.
Nema primedbi.
Jedne noci u Japanu je dobila nagradu na nekom važnom arhitektonskom konkursu za rad na projektu koji je ležao na pokrovu crnog klavira u njenoj sobi. Radovala se, ali manje od mene...
Jedne noci smo se razdvojili pred ulazom u Smiljanicevoj ulici, popela se gore, a ipak nije otišla kuci...
Tražio sam je, završio noc pod prozorom na istoj adresi i zabijenim automobliom u banderu preko puta ulice, kad sam je napokon našao.
- Nisam mogao da te pronadem, vidi šta sam uradio zbog tebe!!!
- Ne zbog mene, nego zbog sebe – dobrocudno se nasmejala mojoj šteti.
Krila je od mene, ali ne i sebe...
Pa opet, naucio sam toliko mnogo od nje.
Zapravo sve.
Oblike, misli, reci, prošlost...
Buducnost je nije htela.
Ostavljala je drugima.
Na ispracaju njene majke, njen plemeniti otac mi je došanuo – cuvaj je, sama je...
Na ispracaju njenog oca, koracala je sama za kovcegom u nevelikoj pratnji, sa jednom belom ružom u ruci.
Ruža je završila na tamnoj hrastovini u trenu kad se okrenula i naredbodavno izgovorila – Vodi me nekud!!!
Vozio sam nekud pod mostovima, tamo je izašla i dugo se nije javila...
Hodala je gradom sa toliko ljudi oko sebe, a bila neizmerno sama.
Javljala se ponekad, došla u ludilu poslova koji me okružuju, sela i tiho posmatrala šta smo ostavili za sobom....
Bila je kasna noc, nakon predstave u garderobi Sava Centra, jesen 2002.
Skidajuci belinu šminke sa lica, neko je pokucao na vrata. Na njima poznato lice jednog od zaposlenih.
- Bila je jedna devojka, ostavila neku poruku za tebe – dao mi je presavijeni papiric istrgnut iz nekog bloka išpartanog bledim linijama na kocke.
Otvorio sam.
Nesigurnom rukom ispisano:
Cvele, danas je umrla Magi...
Pred zamucenim ogledalom ocima namašcenim kremom za skidanje tena, život se premotao u nekoliko sekundi.
Na bežanijskom groblju Košava je brisala tragove ka udaljenoj parceli nepoznatog broja. U pratnji nešto prijatelja, muzicara, bez rodaka...
Nema ih.
I moja „rec" na kraju.
Nedostaje mi.
Dobri duh ovog grada.
Njenu muziku ne pevušim – placem je.
a pamtim, Magi..