EKV

  • Začetnik teme Začetnik teme Karadjole De Mirel
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Ima...

Bojan Pečar Intervju

Marsovci trče počasni krug

piše: Biljana Šašić (list "Ćao", 1989.)

Bojan Pečar je čudan tip.
Nekomunikativan. Neprijatan. Ponekad i grub.
Ne daje intervjue.
Voli da zeza novinare.
Mrzovoljan...
Tako kažu...
Zovem ga telefonom. Ljubazan je. Pristaje i na razgovor.
Iznenađena sam.
Odmah je stavio kaficu.

Bane (fotoreporter) i ja sedimo i čekamo Bojana, koji čangrlja šoljicama.
Nes-kafa je "dobra".
Bojan je ljubazan.

...vi mladi, dobro otvorite oči, pogledajte šta se dešava i kod nas i u svetu, i da dobro razmislite da biste mogli da napravite pravi izbor. Pogrešan izbor može da bude koban po jedinku. A da bi ste napravili pravi izbor morate mnogo toga da znate. Prema tome, učite deco, volite se i budite pametni, ne podpadajte ni pod kakve uticaje...

BOJAN: Evo, pitaj me! Ne znam šta baš hoćeš da ti pričam o sebi?

ĆAO: -Kreni, recimo od detinjstva: Kakav si bio kao klinac?

BOJAN: -Rodio sam se u Kneza Miloša, kod Londona. Kasnije sam se preselio u Džordža Vašingtona, pa na Vidikovac, i na kraju evo me ovde, na Neimaru. Išao sam u muzičku skolu, paralelno sa osnovnom. Svirao sam violinu u klasi profesora Bobića. Bila je to smešna slika, kad vidiš nejako dete, s torbom na leđima, blokom za likovno pod miškom, kesom s' patikama i violinom! Uz sve to i dnevni boravak. Naravno, kad si klinac ništa ti to nije teško, ali je "napolju" uvek bilo zanimljivije. Plodovi svega toga došli su kasnije, samom mojom spoznajom zašto sam se ja toliko mučio, škripao tolike godine. Violina je jako nezgodan i težak instrument za koji moraš da utrošiš mnogo više vremena nego za klavir, koji mnogo brže možeš da savladaš. Zato je i bilo problema kako dete sa šest godina naterati da, umesto šutiranja lopte, vežba violinu. Želeo sam napolje, a violinu sam voleo. Čak sam bio i talentovan za mnoge sportove.

ĆAO: -Da li si, već u to vreme, bio izrazito visok?

BOJAN: -Ja sam baš naglo izrastao, izdžigljao, i to u drugom razredu gimnazije. Posle violine, prešao sam na violu. Kod kuće sam počeo da sviram bas gitaru. U to vreme upisao sam kontrabas, čisto da bih naučio i taj instrument. Sviram gitaru, ali sam ostao veran svojim instrumentima s' četri žice.

ĆAO: -Sviraš li ponekad, za svoju dušu, na violi, kontrabasu?

BOJAN: -Ne. Nemam instrument. Ne mogu da ga nabavim, bar za sada. Želeo bih da kupim violu, ali se ona jako teško nabavlja.

ĆAO: -I, u koju si se srednju školu upisao?

BOJAN: -U gimnaziju, naravno, i to Petu beogradsku. Nisam se proslavio na Saobraćajnom fakultetu, dao sam samo prvi stepen i video da to nije "moje mesto", pa ga i napustio. Moje dečaštvo bilo je, možda i obično.

ĆAO: -Predpostavljam da je tada, kao što se svima nama događalo, bilo i prvih ljubavi, koje se još i danas pamte.

BOJAN: -Normalno, bilo je i ljubavi i neljubavi...Bilo je svega. To su, obavezno bile-nesrećne ljubavi. Voleo sam devojčicu, koju sam satima satima znao strpljivo da čekam, negde skriven u nekoj kapiji, da me slučajno ona ne vidi, ili neko od drugara. Samo da je vidim! To mi je bilo dovoljno. Ne moram s'njom ni da pričam. Samo da je vidim...

ĆAO: -I onda staviš ruku na srce, da ona ne čuje koliko ti lupa...

BOJAN: -Da! Ma, i kolena su tu klecala... (Smeje se) A ne smeš nikom da priznaš, da te ne zezaju. Onda je, jednog dana, ona saznala, ali je ipak za druge to ostala, i dalje, tajna. Sramota te je, kad si tako mlad. Bila je to jedna vrlo lepa Vesna! I sad se vidimo, ponekad.

ĆAO: -Idemo dalje: a kad si počeo "zvanično" da barataš s' pet žica, odnosno s' gitarom?

BOJAN: -Sve je to počelo da mi se događa kad sam imao šest-sedam godina,
tj. kad sam pošao u školu.

ĆAO: -A, kad se pojavio prvi bend?

BOJAN: -Prvi put je bilo u gimnaziji, 2 razred. Moj drug, Enes i ja, s' par drugova, napravili smo gimnazijski orkestar, koji se zvao "BG 5". U to vreme postojao je i bend "Limunovo drvo" u kojem je bio i Milan. Postojala je grupa "Tarkus" s' Bebi Dol (Draganom Sarić) i Marinom Švabić. Okupljali smo se oko Doma omladine. U to vreme bilo je i "Beogradsko leto", ako se sećaš, pa smo satima čekali do kasno u noć da bi smo svirali negde u sitne sate... Bili smo prateći bend Preletu (Preleviću). Mi smo bili klinci, a on je bio "veliki" pa je to nama, naravno, mnogo značilo. A dosta dobro smo svirali, čak iz nota, što je za to vreme bilo vrlo retko - a i danas je... Klinci od šesnaest-sedamnaest godina pa sviraju iz nota?! Tako, to je bio moj prvi bend. Posle sam, kao pravi, rekao da mi je kao, dosta svega, i onda sam zajedno s' tadašnjom devojkom Mirom napravio bend. Prvo nas je bilo više u bendu da bi smo, na kraju ostali samo Mira i ja - kao duo. Bio sam mlad i imao sam neki pop-zvuk u glavi, u to vreme naravno.

Snimili smo i ploču, koja se zvala "Perfektan dan za banana ribe". Bio sam fasciniran Selindžerovim pričama u to vreme, i dao sam - u tom stilu - i ime ploči. Kad je ta ploča izašla, pojavila se, u to vreme i grupa "Katarina II": Gagi, Milan, Dule svirali su ono, na nekim marginalnim svirkama na Topčiderskom brdu, i tako dalje... Međutim, sve je to bilo dosta neozbiljno. Praktično, bend postoji od momenta kad smo Margita i ja dosli u bend, pa smo tako nas troje postali srž benda, a bubnjare, kao što znaš menjamo i to često (smeje se).

...
 
...

ĆAO: -A kako ste se vi našli, kako ste se osetili da možete zajedno, i to tako sjajno.

BOJAN: -Mislim da je to više bio srećni slucaj. Dule je hteo da prekine sa "Šarlom", pa su svi otišli "kud koji mili moji". Milan je pitao Margitu, pitao mene, pa smo se tako jednog dana okupili u "Dadovu", kao na nekoj probi. Oni su imali dve-tri gotove pesme, od kojih je sve i pocelo. Kasnije svi smo se ukljucili u stvaranje pesama. Bili smo uporni. Svirali smo.

ĆAO: -Prepostavljam da vam nije trebalo mnogo vremena da se uigrate jer ste, ipak bili dobri muzičari...

BOJAN: -Naravno, znali smo jedni za druge: znali smo da postojimo kao muzičari. Bilo je i nešto čudno u svemu tome. Svo troje smo bili totalno različiti: interesovanja su nam bila, u to vreme, vrlo različita.

ĆAO: -Da, ali je to sjajno za kreativnost. Obogaćujete svoje ideje, svako svojim stilom...

BOJAN: -Pa, jeste. Ali, čovek, kada je mlad - vrlo je isključiv! Pa, zbog toga je i čudno da se tri toliko različita čoveka okupe i pomire i nađu neki peti kolosek, na kojem će zajedno da funkcionišu, bez obzira što svako od njih ima po jedan svoj - sporedni kolosek.

ĆAO: -I, posle koliko vremena je taj "peti kolosek" potpuno proradio?

BOJAN: -Pa, kažem ti. Uporno smo vežbali po nekim prašnjavim i paučinastim podrumima SKC-a, i vežbali, i vežbali... Prvi naš javni nastup bio je, kad je "VIDEO SEX" imao koncert pa smo mi onako, direktno s' probe, istrčali gore i kao predgrupa odsvirali dve-tri stvari i to dosta dobro. Tad su neki ljudi, okolo nas shvatili da je na pomolu neka žešća grupa...

ĆAO: -... Koja je neobična, i ima nešto što je izdvaja od ostalih... Nemate neki imidž kad su krpice u putanju. Nije vam "perje" glavna fora...

BOJAN: -Vidi, sve smo mi to imali. Mi smo se i originalno oblačili, i šminkali, karadili... i šta ja znam, ali nikad to nije otišlo u žanr, nikad tipiziranost, u tom smislu. Uvek je to bilo nešto što je naše. Muzika je bila ta, koja je držala neki naš nivo.

ĆAO: -Imala sam priliku da čujem, pa i pročitam, kako niste baš neki komunikativan svet. Ne volite intervjue. Dosta ste zatvoreni pa je teško čak i odškrinuti vrata vašeg sveta... Tekstovi vam se prilično razlikuju od tekstova uobičajenih pesama o ljubavi, zivotu... To je nešto sasvim drugačije. Nesto treće. Baš na vaš način. Možeš li, malo, sve to da nam "spustiš na zemlju". Predhodna ploča bila je "Ljubav" a ova sad je nešto sasvim drugo?!

BOJAN: -Mislim da je to isto ljubav. Ima više vrsta ljubavi: prema ženi, ljubav prema Americi, prema nekoj stvari, ljubav prema ljudima... To su Milanovi tekstovi. Ovaj tekst o Americi jedna je nostalgična pesma o tome kako dobri, sposobni i pametni ljudi odlaze iz naše zemlje. Svi su otišli, samo mi ostajemo - u ime nečega? A to "u ime nečega" je to što smo mi ovde sada, što smo se ovde rodili, što nas ovde nešto jako još uvek drži... Nije to patetika. To je činjenično stanje: mnogi naši prijatelji odlaze. To je
tužno za jednu zemlju.

ĆAO: -Bilo bi dobro da nam kažeš jos nešto o toj ploči: kako je ona uopšte nastala...

BOJAN: -Ta ploča nastala je iz dva cuga - iz dvaput, kako bih rekao. "Par godina za nas" snimili smo u Bukovcu, malom studiju kraj Novog Sada. Ploča je nastala prošle zime, hladne, novosadske, vojvođanske... Ta ploča je skup različitih pesama, koje su ipak uspele da se objedine u jednu celinu. Milan je pokušao da objasni da postoji muška i ženska strana ploče.

ĆAO: -Ima li Margita neki tekst na toj ploči?

BOJAN: -Ima jedan vrlo lep tekst: "sedam dana sam". Taj tekst je nešto najupečatljivije, za mene, s' cele te ploče. A što se tiče Margite dosta je lepo svirala i vrlo se fino uklapa u tu neku našu muziku.

ĆAO: -Verovatno bi bilo prilično hladnjikavo bez tog karakterističnog, ženskog
filinga...

BOJAN: -Jeste. Postoji težak filing, koji je stalno tu...

ĆAO: -Koji, možda, sve to lepo veže...

BOJAN: -Možda...

ĆAO: -Negde sam pročitala da ste vi nešto kao high-society bend? Šta ti misliš o tome?

BOJAN: -Pa, mislim da je sasvim moguće da nas i deca funkcionera vole; međutim, to sigurno nema nikakve veze s' nekim elitizmom ili high-society, jer kod nas su: ta neka piramida odnosa i piramida kodeksa potpuno izokrenute, tako da o tome radije ne bih pričao, jer o svemu tome nemam neko pozitivno mišljenje. Ne elitiziramo stvar.

ĆAO: -O.K! Ali, složićeš se da ste prilično zatvoreni ljudi.

BOJAN: -To jeste, Ali, zatvoreni za sve podjednako.

...
 
...

ĆAO: -Vaši vršnjaci su, možda već, prerasli "EKV"; bave se porodicom, decom. Hoćete li se vi otvoriti za nove generacije. Moraju da vas upoznaju, da vam priđu. Ove nove, baš mlade generacije obožavaju "EKV". Hoćete li češće, praviti koncerte, turneje...

BOJAN: -Da ti kažem: rasprodaju praviti nećemo, to je sigurno. Jer svaka stvar, kad se potpuno razotkrije, kad prestane da ima tu neku magiju, kad prestane da bude nedostižna, prestaje da bude i interesantna! Onda to postaje pijačna stvar, i ljudi se prema njoj ponašaju sasvim drugačije.

ĆAO:- Dobar rezon. Znaci vi volite da im "dozirate" "EKV" na kašičicu?

BOJAN: -Naš najmasovniji koncert bio je u "Pioniru", u Beogradu. Bilo je negde oko sedam - osam hiljada ljudi. Inače, mi idemo svuda - naravno, gde nas pozovu da sviramo.

ĆAO: -I, kako u unutrašnjosti reaguju na vašu muziku. Da li osetite da im je bliska, ili...

BOJAN: -Reaguju potpuno isto kao i beogradska publika, s' tim što jesu to manje sredine, pa je publika nešto zainteresovanija. Mi smo tu pojavu formulisali kao "marsovac sindrom". Mislim, mi zaista njima ponekad izgledamo kao čudne životinje, koje oni do sad nisu imali priliku da vide, i kad se mi pojavimo oni nas gledaju široko otvorenim očima. Isuviše nas mistifikuju, i kad ne bi trebalo. Ono što bi trebali da mistifikuju, njima nije dostupno.

ĆAO: -Mnogi za vas kažu da ste prilično prepotentni...

BOJAN: -Za nas kažu da smo prepotentni, jer nećemo da se upuštamo u sve te dimenzije, koje bi mnogima odgovarale. Nije to prepotentnost. To je čuvanje nekog svog malog blaga, koje hoćeš da zadržiš samo za sebe - zauvek! To je užasno intimna stvar, i to je ono što želim samo moje, i ničije više, i ne dam da mi - po tome - neko pretura. Mora, na kraju svega toga, da ostane nešto samo moje - čemu ću da se vratim. I to, zaista, nema nikakve veze s' prepotentnošću. Mi bi smo voleli da vodimo, kako bih rekao, neki normalan zivot - a to nam nije dato. Da kažem: zbog šou-biznisa. Mada, kad to kažem to nema veze sa šou-biznisom u svetu. Jer, neku Madonu, Princa ili Majkl Džeksona ne možes da sretneš u radnji kako kupuju mleko i cigarete. Možes samo da mu vidiš auto sa zatamnjenim staklima kako prozuji pored tebe. I sve što ljudi imaju od njih su intervjui. A mi, kad odemo u neko manje mesto, moramo da prođemo kroz te ljude, oni nas gledaju, hoće da nas pipnu... Zamisli sebe u toj situaciji da te stalno neko, negde, vuče za rukav... Ne može uvek da ti prija. A ti hoćes da budes u nekom svom, malom svetu.

ĆAO: -Naše čitateljke kažu da si sjajan bas-gitarista, da si odličan, da si najbolji u galaksiji... Šta je to što tebe razlikuje od ostalih?

BOJAN: -Pa, pričati o sebi to je malo, onako... Ja mogu samo da pokušam: Ne znam zaista nikog ko svira na način na koji ja to radim, nikog ko ima isti stil. Ono, što sviram, potpuno je van tog nekog, kako bih rekao, bas-programa, koji svi svataju. Jer, ja više sviram melodiju nego što sviram osnovnu pratnju. Zašto, u stvari, ljudi smatraju da sam ja originalan? Moj način sviranja je melodijski način, a stil sviranja nisam primetio ni kod koga. Koristim dvozvuke, trozvuke... Baš potpuno jedan autentični stil sviranja. Uzore stvarno nisam imao. Jednostavno, voleo sam sve što mi je prijalo da čujem. Sve sam propuštao kroz neki svoj filter, razumeš? Nikad nikog nisam "skidao", ili sam ih sve "skidao". I, rezultanta svega toga ipak je moja. Ja ne mogu da sviram ništa tuđje, kao što niko u našoj grupi to ne može. Samo svoje - naše...

ĆAO: -Da. Neobična ste vi grupa. Vidiš, kad sam čula pesmu "Daleko je Amerika" mogla sam da zažmurim, i na osnovu reči i muzike, da vidim jedan kompletan film. Stihovi su puni neobičnih senzibiliteta, fantastično praćeni muzikom. Vrlo, vrlo neobično...

BOJAN: -Stihovi su samo rezultati osećanja. Hoću još da kažem da smo i kao grupa, i kao pojedinci, strašno posebni, i strašno odskačemo od tih nekih tipova ličnosti ljudi. Ne bih znao neki drugi način za opisivanje, koji ne bi zvučao prepotentno. Da, hteo sam jos reći da naši stihovi nisu filozofski, u smislu da ih treba razumeti, nego su više slike osećanja, slikoviti tekstovi. To Milan ume sjajno da uradi.

ĆAO: -Ma, strašan je: scenarista - čovek! Svaka pesma je jedan mali film, zaista!

BOJAN: -To bi se i Milanu svidelo. Takva formulacija...

ĆAO: -Skoro sam u jednom privatnom razgovoru čula vrlo interesantnu stvar za vas: da ste vi jedini bend, koji je uspeo da odneguje svoju publiku: Kako?

BOJAN: -Način je sledeći: svi, koji počinju, pokušavaju da spoznaju kakva je publika, šta želi, i da oni uplivaju u to. Da se dodvore. Mi se nismo dodvarali. Mi smo samo svirali svoje, pričali svoju priču, uporno pričali, i bukvalno je došlo do toga da danas imamo svoju publiku.

...
 
...

ĆAO: -Šta ti misliš, da li postoji neki naš bend s' kojim bi ti, da ne daj bože nema više "EKV", mogao da zasviraš?

BOJAN: -Pokušavam da razmišljam na sledeći način: šta bi bilo da, sad, mi prestanemo da postojimo; da li bih se bavio, i dalje, muzikom: "Bih", pa dobro. "A s' kim?". Tu već nastaje kurlšlus. Jao, pa s' kim bi svirao? Onda shvatim da - nema! ili, možda ja samo ne poznajem one s' kojima bih mogao da sviram, da se družim, pre svega. Jer, funkcionisanje benda zavisi, pre svega, od druženja. Bend je i druženje! Nije samo sviranje. Stvarno je uspeh održati bend u ovim uslovima, danas. Treba puno tolerancije, snage, razumevanja...

ĆAO: -Da li je i "EKV" krenula tokovima komercijalizma.

BOJAN: -Ne! Posledica dobre prodaje je ono o čemu smo malo pre pričali. Mi smo uporni sa svojim trendom, pa je posledica toga to što nas sve više ljudi shvataju i slušaju. Znači, obrnut proces: ne komercijalizujemo se mi radi ljudi, nego se samo povećava broj ljudi koji nas sluša. Samim tim ta naša muzika postaje sve komercijalnija.

ĆAO: -Bez obzira na zavidan tiraž, televizija vas nešto baš ne reklamira. Nema vas, jednostavno, na malim ekranima. Da li je to neki bojkot, ili nešto drugo?

BOJAN: -Mislim da je u pitanju bojkot, neznam zbog čega? Da li je to stvar neke ljubomore? Činjenica je da naše neke institucije kao što je televizija, kao što su disko kuće, nikad nikakvu podršku nisu dale, osim sto sati studija za snimanje ploče. Da li se neko bar malo, oko nas, angažovao bi li bi smo nešto poput "LAIBACH", uveliko već na Zapadu. Jer mi ispunjavamo kriterijume da zaintrigiramo nekog Nemca, Holanđanina, Engleza... Ne znam kako sve to da objasnim osim da su to neke lične strasti kad je televizija u pitanju. To je ono što ja stalno pričam: Da je našem mentalitetu istekao rok trajanja. Pokvario se. Kod nas su ljudi naučili - ako si dobra u nečemu - trebalo bi te srušiti! Ni slučajno dostići, što bi bilo normalno. Trebalo bi da ostanem ja sam, kao jedini, razumeš, bez konkurencije, i onda sam ja - najbolji. Kad sve eliminišem! Što stvarno jeste grozno! To je potpuno naopako! Mislim da, kod nas, sve funkcioniše na tom principu. Ima tamo dobrih ljudi, u svakom slučaju, ali je i ova šema evidentna. Ne sviđa mi se ta šema, ni malo. Sve ide preko nekih veza i vezica. Znaš ono: "Hajde, stavi ga u tvoju emisiju, molim te". A nas mnogo ne vole, jer nećemo nikom da se priklonimo i molimo!

ĆAO: -Da li bi ti hteo da ispričaš nešto, a ja te nisam to pitala?

BOJAN: -Pa, evo ispricao bih nešto o našem funkcionisanju na koncertima. To je jedna da tako kažem, anegdota s' našeg putovanja: Kad smo imali koncert u Boru, i došli kasno u noć, mrtvi umorni, a sutradan nas je čekao put u Varaždin, pitali smo se kako ćemo da održimo koncert kada ne možemo ni na noge da stojimo, a Davor naš vozač koji sve te naše priče uredno sluša, primetio je: "Kod vas se to nikad nezna, i taj umor ne mora ništa loše da znači. Možda će danas biti bolje nego juce." I stvarno je tako. Znači; nas emocije povuku. Imali smo fenomenalan koncert, a ja stvarno neznam odakle smo izvukli toliko energije. Proteklih dana užasno smo se trošili. Kad bi, kojim slučajem, došla u našu svlačionicu, pred sam koncert, i videla tu neku atmosferu ti bi rekla: "Kako će oni, uopšte, da izađu da sviraju?" A mi izađemo i sviramo! Jednostavno: il' se desi, il' se ne desi.

ĆAO: -Da li je bilo i neuspelih koncerata?

BOJAN: -Postoje dva kriterijuma: kriterijum publike i naš kriterijum. Naše mišljenje je uvek samokritično, jer od sto koncerata za 99,99% publika kaže da su bili odlični dok mi nismo uvek tako oduševljeni. Može da se i dogodi i to da koncert meni bude fantastičan, a Milanu loš - ili obrnuto. Sve zavisi od našeg filinga tog dana. Međjutim, taj neki standard postoji. Mi, standardno, dobro sviramo ali se mi - unutar benda takvom procenom ne zadovoljavamo. Želim da ja imam nešto od svoje svirke, želim da ja budem zadovoljan. Ako je to nešto mlako, i ako mene ne ispunjava nemam motiv da izađem i opet sviram. U tome je štos!

ĆAO: -Da, ništa mi nisi rekao o tome - ko je gazda u bendu? Da li je ta funkcija samo Milanova ili je delite?

BOJAN: -Ovako, što se tekstova tiče Milan je čovek, koji neće, ne može da peva nešto što ne oseća. A užasno malo tuđih stvari oseca. Voli svoje stvari da peva. To smo svi mi odmah shvatili i prepustili to neko pisanje tekstova - baš njemu. Jer ja njemu neke reči ne mogu da stavim u usta, niti on može da doživi sedamsto puta na koncertima. On je pevač, i on je taj front-man. Ideje, uglavnom, zajedno pravimo. Recimo, za publiku on jeste naš vođa. Šef benda.

ĆAO: -Sta će se dogoditi, kad jednog dana, "EKV" prestane da postoji? Gde ćeš ti? Kojim putem...

BOJAN: -Ne znam, ali to može vrlo skoro da se desi. Ja samo znam jednu stvar: Jugoslavija više nikada neće imati bend tog značaja, na takav način, kao što smo mi. Po nekoj logici stvari, možda bi trebalo sad da prestanemo da sviramo, da ne bi smo doživeli sudbinu da nam padaju krivulje. Ali, čekamo da nam se otvore neke nove dimenzije, u svakom slučaju. Jer, ja, kad bih znao da je ovo plafon, i dalje vise nema - ne bih imao potrebnu motivaciju da vegitiramo kao grupa. Očekujem da nam se, u muzici, desi nešto novo: nova ploča! To je ta nova dimenzija.

ĆAO: -Mozes li nam reći kako ljudi, kao vi, gledaju na ovaj višestranački razvojni put?

BOJAN: -Pa, znaš šta, već su nas jedno dvadeset stranki zvalo da sviramo za njih. Nismo otišli. Ali, možda smo napravili grešku, jer smo rešili da ne sviramo ni za koga, a mogli smo za sve! To je onda - isto! Ako ne sviraš ni za koga, ili ako sviraš svakome - to je opet isto. Svaka stranka, kod nas, ima politiku za sebe; mi nećemo da budemo politizirana grupa. Postoji ta neka stranka Zelenih, koja se u početku pretvarala da nije politička a, ipak jeste - tako da meni to izgleda dosta detinjasto. Kao dete da pustiš da radi šta hoće. Demokratija je stvar, koja se neguje.

ĆAO: - Kako gledaš na nacionalizam, kao već dobro nabujalu pojavu?

BOJAN: -Srecom, nas su već odavno shvatili kao potpuno antinacionalnu grupu. Shvataju nas kao grupu, koja nema nikakve takve stavove, niti ih želi, niti ih upražnjava, tako da neke neprijatne situacije nismo ni imali. Gde taj nacionalizam može da nas dovede? U šta to vodi? U jedno - cepanje! Potpunu diskreciju. Ja se odavnina, od kad znam za sebe, izjašnjavam kao Jugosloven. Čuo sam informaciju u "Dnevniku": "Od sada će u novom popisu, svi Jugosloveni biti neopredeljeni". Ako stvarno ne mogu da se opredelim kao Jugosloven, opredeliću se da budem - "Marsovac!", napisaću Bojan Pečar, Marsovac. Nemam nikakve nacionalne parametre u glavi. Nikakve! Otac mi je Slovenac, a majka Srpkinja; znaci "mješanac" sam odnosno samo - Jugosloven!

ĆAO: -Ne možemo preskočiti pitanje ljubavi. Pa, koliko si čovek koji se predaje takvim osećanjima... Imaš li neku ozbiljniju vezu, ili su to kratkoročne vezice, ono što tebi više odgovara.

BOJAN: -Kad me pitaš tako na brzaka da ti pričam o ljubavi - u tri rečenice - bojim se da će to da dobije prizvuk parole...

ĆAO: -O.K. Ti onda reci deset rečenica...

BOJAN: -(Smeje se) Ali, mislim da bi ljubav trebalo da bude motiv za delovanje svakog čoveka. Znači da bude po zakonima ljubavi! Da li je to ljubav prema bogu, prema ženi, prema sebi, prema nekoj stvari, nije bitno, ali ono stanje u kojem je čovek i koji stvarno voli, i koji je doživeo ljubav, to je čovek koji je na pravom putu - jedino tada. Sve stvari, svaka ljudska motivacija i delatnost u kojima nije ugrađena ljubav nije prava - prazna je, i na neki način je protiv čoveka. Trebalo bi da bude za čoveka. Sve što radiš treba da je za - ljude. Na ovaj ili onaj način.

ĆAO: -Šta ti misliš o braku? Da li brak podrazumeva samo ljubav, po tebi, ili je ljubav manje važna od nekih drugih stvari u nekom braku.

BOJAN: -Brak ne uključuje obavezno ljubav u sebe, ali može da bude. Ali zato ljubav skoro uvek teži braku... Nemam ništa protiv braka, ali nisam ni za brak - pravo da ti kažem. Bitno je da se ljudi vole, i potomstvo je vrlo bitna stvar.

ĆAO: -Koliko ljubav prema ženi, kad si ti u pitanju, može da traje: tri dana, dugo, ili večno?

BOJAN: -Siguno ne tri dana! Kod mene ljubav zaista dugo traje. Ili sam se posvetio zeni, koju volim, ili ne volim, pa sam - sam. Imao sam dug period u životu kad, praktično, nisam bio ni sa jednom ženom. Ne mogu da ti kazem ja sam čekao, ali to je sindrom "Marsovac". Da bi se neko vezao za nekog, i da bi voleo, treba da postoje te neke veze, opasne veze... Postoji tu neka priča, koju ne mogu da ispričam. Lične je prirode. Desila mi se opet ljubav, i to mi je vrlo drago. Sticajem okolnosti, ta osoba je morala da ode u inostranstvo da radi, a ljubav se desila samo mesec dana pre... Trenutno ne možemo da budemo zajedno, ali to uopšte ne menja stvar. Hoću da ti kažem koliko su, ustvari, te jake veze: ljubav je - jaka! Čini mi se da to, što se desilo za mesec dana, može da traje i deset godina - čak da se ne vidimo toliko. A ja znam da će to biti posle deset godina, potpuno isto kao i onog dana kad smo se i rastali. Eto, to je "ono".

ĆAO: -Pričao si o potomstvu...

BOJAN: -Pa da, voleo bi da imam decu. Voleo bih da imam jednog malog mene (smeje se). Neću dugo da čekam, ali neću ni da planiram, pravo da ti kažem. To će samo da se desi.

ĆAO: -Šta si zaboravio da kažeš...

Bojan: -Nisam hteo ništa da kažem! Ja sam - ćutolog! Evo kad sam se već raspričao, mogao bih da poručim, recimo, ovo. Svi vi mladi, dobro otvorite oči, pogledajte šta se dešava i kod nas i u svetu, i da dobro razmislite da biste mogli da napravite pravi izbor. Pogrešan izbor može da bude koban po jedinku. A da bi ste napravili pravi izbor morate mnogo toga da znate. Prema tome, učite deco, volite se i budite pametni, ne podpadajte ni pod kakve uticaje...

Voli vas ćutolog, Bojan Pečar!
 
E to je divan intervju,hvala!:)

Ali mislila sam ,kao da ga cujemo,ili vidimo,kako prica...njegovi intervjui su mi zanimljiviji od Milanovih,mislim taj jedan i po intervju sto je dao...

Al cini mi se da je i on bio strasno zatvoren.:confused:
 

Back
Top