mislim da ovo nije bilo:
Beogradski " cekaci poslednjeg autobusa " isli su, koliko god je bilo moguce, u korak s vremenom, potvrdjujuci tezu da je u glavnom gradu uvek bilo ljudi sposobnih da u pravom trenutku prepoznaju bitna strujanja u svetskom rokenrolu i uklope se u njih na neocekivano samosvojan nacin.
" Prvi moji susreti sa Milanom ", prica Koja, " bili su kad je 'Limunovo drvo' sviralo u SKC-u, gde je nastupala jedna odredjena vrsta bendova. Svi su se druzili i to je bila jedna odredjena grupa ljudi koja se uglavnom posle nalazila na Zelenom vencu. To su pravi poceci. Vidis ljude koji isto izgledaju kao ti, spojite se i pricate. Svako je nesto svirao, neko je imao bend, neko nije. Kompletno Limunovo drvo - Maksa , basista, Mikica Stefanovic, koji je bio gitarista i pevac, pa onda Dule ( Dusan Dejanovic), bubnjar Gagi (Dragomir Mihailovic) i Milan izaslo je odatle. Takodjer se tu pojavljivao i Svaba (Zoran Radomirovic, kasnije jedan od cetvorice iz originalne postave Katarine II, a danas basista Elektricnog orgazma) i Branko Potkonjak, koga su zvali Branko Hendriks. Isli smo na sve koncerte, svi su gledali gitare jedni drugima. Ja nisam nigde svirao, ali sam se sve vreme muvao. Onda sam napravio svoj bend , gde su mi pomagali Gagi, Dule i Dejan Kostic, otprilike za dve probe, pa sam onda svirao sa ljudima na kucnim sesnima. Postoji jos uvek traka koju smo snimili Dule, Milan i ja, Dule je citao tekstove iz "Cika" ili 'Zabavnika', a Milan i ja smo dzemovali: bluz, rokenrol, pa jednu temu kao 'Time' i tako ukrug. Odatle je, tacno se secam posto mi je to veoma vazno, onaj deo sa trece ploce Discipline kicme gde je ' Humoreska' sa violinom i onim basom. To je tog dana snimljeno, godina je bila ''77 ili ''78, leto. Dolazio je i Manza (Goran Bulatovic, originalni bubnjar Pertibrejkersa), takodjer i Zoran Janic (pevac Bezobrazno Zelenog, na zalost pokojni) to je bilo jedno muvanje, ekipa, mnogo ljudi se pojavljivalo. I tako smo mi svirali, i nista se nije desvalo, kao sto se obicno nista ne desavai onda da se vratim na Limunovo drvo, Dule je vec morao da izadje iz benda, isto i Maksa i u principu bend se raspao, i kao Milan ce da nastavi. Tu smo uskocili Vd i ja sa Gagijem, koji je jedini ostao i to je bio pokusaj da se neke njihove stvari premeste u pank. Napravili smo taj bend, ali su i dalje postojale dve struje. Gagi uopste nije bio u tom fazonu, tako da je posle tog jednog koncerta ispred Pankrata, na kojem je doziveo da ga klinci pankeri pljuju, odlucio da ode.'
Novinar Petar Janjatovic, cije je druzenje sa Milanom od samog pocetka izlazilo iz iskljucivo profesionalnih okvira, prvi put je video Limunovo drvo na koncertu u mesnoj zajednici.
'Bila je, recimo, neka ''79. godina i Nikola Karaklajic (jedan od pionira roka kod nas, dugogodisnji urednik emisije 'Vece uz radio' I programa Radio Beograda i urednik prvog 'Dzuboksa') pozvao me je da vidim neke nove zanimljive klince, medju kojima je bilo i Limunovo drvo. To je jedna od onih neobicnih situacija kad tacno pamtis trenutak kada si nekoga upoznao. U to doba intezivno sam se druzio sa momcima iz zagrebacke grupe Drugi Nacin i znam da su mi oni spomenuli da su u kampu u Trpnju, gde su imali stalnu letnju gazu, sreli Limunovo drvo, koje je tu takodjer nastupilo. Kad sam se posle upoznao sa Milanom, pricao mi je sa odusevljenjem kako su ih clanovi Drugog nacina prihvatili dobro , iako su prakticno bili pocetnici. Od toga je krenuo nas prvi razgovor. Kod Gagija i Milana se inace osecao drugaciji fluid u odnosu na ostale iz benda, ali su svi, mogla je biti i ''78., ne mogu tacno da se setim, jos uvek bili zainteresovani za hipi ideje. Bio sam dve godine stariji od Milana , ali sam funkcionisao kao mnogo stariji, jer sam vec imao jednu vrstu profesionalnog odnosa prema novinarstvu kojim sam se bavio, a oni su u svom poslu tek pocinjali. U to doba se intezivno igrao ping pong kod mene u dvoristu i Gagi i Milan su nekoliko puta dolazili kod mene da igramo, cime hocu da kazem da nase druzenje u startu nije bilo povezano iskljucivo sa muzikom, nego i sa mnogim drugim stvarima. Ono cega se najupecatljivije secam kod Milana je neka vrsta strahovitog postpubertetskog besa i frustracije, sto je izbijalo iz njega kad smo pricali i o najobicnijim stvarima, a posebno kad smo se dotakli pitanja neshvacenosti od strane autoriteta svake vrste ili cudnog nacina zivota u novobeogradskim stanovima. Tada su njegove reakcije bile mnogo eksplicitnije nego sto ce biti kasnije i cesto smo razgovarali o necemu sto bi se moglo nazvati individualnim razvojnim putem, gradjenjem sebe. To ga je strahovito zanimalo.'
To mi je naj deo...tako mi je M.i izgledao...