Sonja Savic: U meni postoji miks tri beogradska kraja u kojima sam zivela: Dorcola, Cubure i Neimara, sa svim svojim specificnostima. Ljudi su prosto bili povezani medju sobom, jos kao vrlo mladi. To su bile intelektualno-boemske ekipe. Recimo, poznavala sam Margitu Stefanovic, Milana Mladenovica, Sapera, Nebojsu Krstica, Cavketa. Ljudi su se sretali po beogradskim sobama, nekoj vrsti klubova. Gledao se Pazolini, slusao se dzez. Druzila sam se sa '57. godistem i prozivela njihov pubertet. Da bih negde oko cetrnaeste, definitivno pocela da otkrivam Beograd - SKC i njegove klubove: razni sesni, konceptualni performansi...
Bile su to dionizijsko apolonijske veceri i noci ovog grada, kada je bio oslobodjen maloletnickih bandi i tog mangupskog fazona da ponizava nove ljude kako bi postali deo zajednice. U tom smislu, bila je to mirnodopska era, izmedju 1975. i 1986. godine. Posle nje dolazi do definitivnog povratka divljih ruralno-lovackih nasledja i neosvescenih principa svesti.
Potpuna transendentacija dzeza stigla je u Beograd preko Vlajka Lalica, pesnikovog sina, a perkusioni kod sa Ivanom Vdovicem Vdom. Vlajko je preminuo 89. a Vd 92. Bili su to veliki umovi u mojoj mladosti. Godine 1977. dogadja se nesto nevidjeno: formira se grupa "Sarlo Akrobata". Ona ce obeleziti ne samo nasu generaciju. Mladi ljudi su izveli lingvisticku reformu, bez koda visokoskolstva, militantnog obrazovanja. Milan Mladenovic, Sarlo Akrobata i Ivan Vdovic, formulisali su vreme sadasnje kod Juznih Slovena: "I niko i nikad, i niko kao ja, kao ja..." Ta istina prodire do njihove generacije, pre nego sto ce svaki od njih napuniti 23 godine...
Izvor: Magazin NIN, oktobar 1998.