"...Margita je po mnogo čemu bila jedinstvena pojava u rok muzici. Ne samo da je svojim tajanstvenim i sofisticiranim izgledom bila više nego interesantna i načinom na koji je vladala klavijaturom, već je i Milanovim kompozicijama dala potpuno novu boju a EKVu neku novu dimenziju. Bila je prva žena koja je donela heroin na tadašnju scenu.
Rođena je u kući čuvenog beogradskog reditelja Slavoljuba Stefanovića Ravasija, jednog od osnivača Televizije Beograd. Rasla je pomalo pod staklenim zvonom, kao dete iz jedne ugledne porodice. Pre rokenrola njen život je izgledao sasvim drugačije. Iako je kao mala sanjarila o tome da postane balerina, ipak je krenula u muzičku školu "Josip Slavenski", gde je učila klavir u klasi profesora Miroslave Petrović Lilike, za koju je govorila da joj je bila "druga majka". Kao jedna od najtalentovanjih u klasi, pohađala je "časove za odabrane", koje je držao profesor Timakin iz Rusije. Jedan od učenika na tim časovima bio je i Ivo Pogorelić, s kojim se stalno nadmetala. Iako je dobila ponudu da nastavi školovanje u Moskvi, ostala je u Beogradu, gde je upisala Arhitektonski fakultet. Kao diplomirani arhitekta i dizajner osvajala je mnogobrojne nagrade.Međutim, muzika je bila jača. I to klasična. Kao apsolutni sluhista, bila je član Beogradske filharmonije. A onda je sasvim iznenada došao rokenrol. Prvi put se suočila sa njim u podrumu SKC-a, gde se jednom našla na probi "Šarla Akrobate"koji će ubrzo postati jedan od najbitnijih bendova Novog talasa. Margita Stefanović nikada nije bila "Dečak", uprkos jednom od prvih beogradskih grafita koji je njena majka nekoliko dana ribala sa fasade njihove zgrade na Slaviji. Njegov autor Krle uskoro se upoznao sa Margitinom majkom i veoma joj se dopao kao i svi fini, lepi i ugladđeni dečaci iz Osme beogradske gimnazije koji su uskoro postali "Idoli", a za kojima će jedno vreme ludovati sve šiparice bivše Jugoslavije. Margita, međutim, nikada nije svirala sa "Dečacima", čekalo ju je mesto u već formiranoj Katarini II.
Tih ranih osamdesetih mnoga deca iz uglednih beogradskih porodica okrenula su se rokenrolu kao svojevrsnom načinu života i bunta protiv ustaljenih i nepisanih pravila vladajućeg društvenog stila u kome su se već ozbiljno nazirale naznake osipanja tzv. višeg srednjeg sloja građanstva. Fakultetske diplome već tada nisu bile apsolutni garanti bezbrižnog i stabilnog života, ali su bile i ostale poželjne ulaznice u svet kakve-takve izvesnosti i zrelosti. "Ne verujem da su roditelji ikada prihvatili moj rokenrol - priznala je - a zapravo je svima nama bilo jako žao što makar jednom nisu došli na neki od naših koncerata (....) Bila je lepa. Ali onako drugačije lepa. I ostala je takva do kraja, do tog strašnog kraja. Čini mi se, od svih članova benda da je ona završila nekako najgore. Ispratila je Milana i Bojana. Ostala je sama. "Bojan je boja mog života. Milan je glas."rekla je 1999. prilikom intervjua za "Profil" ..."