Mislim da ovaj intervju nije bio na forumu, a ako jeste nije lose da obnovimo gradivo

U potrazi za umjetnickim azilom
Branko Kostelnik
Casopis? Zarez, 23. Novembar 2000.
U Zagrebu je nedavno po drugi put u nekoliko mjeseci boravila Margita Stefanovic-Magi, jedini preostali clan izvorne postave kultne beogradske rock grupe Ekatarina Velika. Razlog tomu jest njeno ozbiljno razmisljanje da za stalno preseli u Zagreb, grad u kojem je nezaboravna grupa EKV ostavila neizbrisiv trag, jer, po njenim rijecima "u Srbiji sa svojim muzickim razmisljanjima ne moze prezivjeti".
Magi je danas, nakon svega sto je prosla, rezignirana cetrdesetjednogodisnjakinja koja i dalje na svijet gleda "ocima djeteta". Premda je u posljednjih nekoliko godina izgubila najdraze prijatelje, drugi su se urbani prijatelji s beogradskog asfalta porazbacali sirom svijeta, iako joj je umrla gotova cijela obitelj, a autorska prava u kaoticnoj zemlji poput danasnje Srbije nitko ne isplacuje, Magi i dalje ima prepoznatljivi zagonetni djecji osmijeh i planove za novi pocetak. Vraca se traganju za odnosom slike i zvuka, priprema performance, nesto novo, sto naziva Svjetskim teatrom ili svjetskim u teatru. "Margita je decko" znameniti je grafit s pocetka osamdesetih u jednoj beogradskoj ulici koji je govorio koliko je njena pojava i nacin zivota imao odjeka. Danas, na koncu devedesetih, gledajuci u daljinu nostalgicno i poetski zakljucuje "Bojan je boja mog zivota, Milan je glas".
Ljetosnji koncert u prepunom zagrebackom KSET-u na kojem si zajedno s zagrebackom grupom Veliki bijeli slon, izvela standarde EKV-a pobudio je brojne, kontradiktorne reakcije kritike. Mnogi su ti zamjerali sto nisi svirala svoje dionice tocno onako kako zvuce na plocama. No reakcija je publike bila doista sjajna. Naime, brojni novi klinci znali su tekstove svih pjesama EKV-a premda su se mnogi od njih tek rodili ili bili djeca kad su pjesme nastale...?
- Ma, znas te reakcije par kriticara koji su pokazali da uopste ne razumiju glazbu doista su mi smijesne. Koncert, nastup u zivo potpuno je drugi medij od ploce i uvijek se svira vise free. Meni su sve te stvari ostale jako vazne: nasa glazba, nase pjesme i njihovo izvodjenje. I drago mi je vidjeti da te pjesme i nekim drugim, meni dragim ljudima isto puno znace: kako onima iz generacije tako i ovim novim klincima. To ohrabruje. Ne znam jesi li cuo da u Beogradu, u muzickoj skoli, neka nova djeca drze po ucionicama slike Johnyja Stulica. Nitko im to nije naredio, vec su oni to jednostavno ucinili na svoju inicijativu. Znas, to otvara takodjer jedno pitanje: profesori u muzickim skolama su ljudi iz moje generacije. No, njima ne pada na pamet da oni daju toj djeci nesto novo, nesto sto je stvorila generacija u osamdesetima. Oni se ponasaju jako konzervativno, zive u strahu i reagiraju kao nekad nasi roditelji. Jednako im je neugodna ta elektricna muzika, oni se jednostavno boje.
Kakav je dojam na tebe, nakon punih deset godina, ostavio ponovni susret sa Zagrebom, gradom u kojem ste snimali ploce, cesto svirali koncerte pred rasprodanim gledalistem, u kojem ste imali puno prijatelja i brojne obozavatelje?
- Pa, grad se, vidim, dosta promijenio. Puno je , dosta se toga izgradilo. No, ono sto me uvijek iznova zgrazava, jer toga je bilo i prije, to je ta malogradjanstina koja postaje nacin zivota, sto se ponajprije vidi u nacinu odijevanja. Stoga i nije cudno da se kao reakcija na to javljaju novi klinci sa stotinu rincica u nosu, koji boje kosu u najkricavije boje. Jer, oni samo zele biti drukciji, pobjeci od te uniformiranosti.
Grad zlatnih kontejnera
Kakva je situacija u Beogradu. Osim politickog kaosa cini se da se tamo dogodila neka vrst demografsko-migracijske eksplozije?
- U Beogradu je tijekom svih ovih godina nastao jedan opci kaos. Doselilo se gotovo milijun ljudi, tako da je tamo najmanje ljudi iz Beograda. To je jedna okrutna borba za opstanak, sve se raspada... Novi Beograd zovemo geto. Dogadja se da lakse dobijes posao ako nisi iz grada, jer ovi doseljenici su uzasno drski, donijeli su svoj plemenski nacin razmisljanja i zivljenja na vruc gradski asfalt. Nekadasnja fina gradjanska klasa je nestala, a srednji sloj je potpuno propao. Postoji samo manjina koja ima novac, ali koju nigdje ne vidis, i vecina koja jedva prezivljava i bori se za opstanak.. S druge strane, ogroman broj onih najurbanijih ljudi, intelektualaca i kulturnjaka emigrirao je u SAD, Kanadu i sirom Europe jos pocetkom devedesetih. Danas cesto mozes dozivjeti da ti oni cuvari novokomponiranih bogatuna, zapovjede da se maknes s plocnika, jer ide njegov poslodavac. Onda sam ja govorila da bi bilo najbolje da si ta nova klasa sagradi zlatne kontejnere i da ih okolo voze u njima i moram priznati da sam zbog tih izjava imala dosta problema.
Kako se cijela drustvena i politicka situacija odrazava na situaciju na glazbenoj sceni? Poznato je da si suradjivala s nekim mladjim beogradskim grupama. Prepoznajes li u nekima od njih nasljednike Idola, EKV-a, Elektricnog orgazma, Partibrejkersa ili Discipline kicme?
- U Beogradu postoji nekoliko novih, mladih rock grupa kao npr. Kanda, Kodza i Nebojsa koji sviraju muziku koja meni jezivo dobro zvuci, premda je to jedan novi jezik, novi nacin. Ili na primjer Neocekivana sila... koji nastupaju u zivo, prateci dokumentarni film koji se projicira. Ima i novih techno-klinaca. Tako je jednog dana jedan klinac po imenu Vladimir Stojic dosao na moja vrata sa svojim drugom techno freakom i rekao da se njima jako dopada tema iz nase pjesme Ti si sav moj bol i da bi oni od toga napravili plocu, sto smo poslije i uradili.
Nedavno sam negdje procitao jednu tvoju izjavu s kojom se nikako ne mogu sloziti. Sto si mislila kad si rekla da novi val uopce nije postojao?
- Pa ne vidim ga, ne osjecam ga. Mislim, bio je jak u prvo vrijeme kada su neki ljudi tada to isfuravali kroz medije...
...ali ne mozes negirati da je duh osamdesetih utjecao na brojne danasnje autore, a da se odredjen utjecaj, unatoc svemu, osjeca i danas...
- Da, ali ne cujem danas puno toga na radiju, ljudi su se izgubili... Evo, nase se pjesme vrte rijetko osim kad nas, bez pitanja i autorskih prava, koriste za reklame ili nam uzimaju refrene i koriste ih u politickim kampanjama raznoraznih glupih stranaka i kretena.
Bend na robiji
Kako uopce danas, nakon odredjene vremenske distance, gledas na sve te godine intenzivnog bavljenja glazbom, sav taj "muving" koji si s EKV-om prosla u osamdesetima: putovanja, koncerti, izdavanje ploca?
Znas, covjek kada nekog ubije, dobije deset - petnaest godina zatvora, a ja se osjecam kao da sam bila na dozivotnoj robiji, toliko smo to dugo radili. A radili smo onako: iz sve snage. Jer, ne smije ti to postati rutina, a radeci pokazujes put. Previse bi bilo pricati o nekim promjenama, a da ih ne pokusas proizvesti. Medjutim, mi smo strasno puno energije potrosili da bismo uopce dobili uvjete za snimanje ploca, a izmedju toga svako od nas je jos nesto morao raditi. Ja sam primjerice prezivljavala i od dizajniranja.
Mislim da su sve vase teskoce bile povezane s odnosom snaga na tadasnjoj glazbenoj sceni ondasnje drzave koji je direktna posljedica stanja svijesti tadasnjeg drustva. Naime, unatoc i vecem broju urbanih oaza, ipak je zemljom drmala Lepa Brena. Mozda je najbolja ilustracija odnosa snaga prica kako vas je iz jedne havarije spasio Saban Saulic, tada jedno od prvih imena narodne glazbe?
Da, to je poucna prica. Naime, isli smo na jednu turneju i pokvario se stari auto, tako da smo morali nastaviti autostopom da bi stigli na koncert. Onda smo se uspjeli nekako dovuci do jednog restorana gdje nam je pomogao Saban koji nas je, samo zato sto je cuo da smo nekakvi muzicari, premda nije imao pojma tko smo, poput nekog kralja, prvo najeo i napio, a zatim rijesio nas problem za nekoliko sekundi. Medjutim, unatoc svim poteskocama, uvijek nas je naprijed gurala neka misao, ali, sto je najgore, takav ne odgovaras sistemu. No meni puno teze pada spoznaja da brojni pripadnici moje generacije, koji su sada na brojnim rukovodecim mjestima u kulturi, ne zele suradjivati, otvarati nove putove, vec se strogo drze uhodanih birokratskih shema. Jer, u redu, za prosjecne i starije ljude mi smo svojim nacinom zivota cudni ili sto ja znam, ali strasno cudi, pa i boli, kada se isto tako ponasaju ljudi koji su s tobom odrasli, koji kao nesto razumiju ili barem misle da razumiju.
Vjerojatno ih je strah otvarati neke nove putove. To cesto nema veze s godinama. cesto nailazimo na vec starije ljude koji su strasno mladi duhom i na pripadnike svoje generacije koji ponasanjem, nacinom razmisljanja i stilom zivota prije pripadaju penzionerima?
Da, dobro si to rekao, vjerojatno ih je strah. Medjutim, takav nacin razmisljanja dovodi do toga da se takvi ljudi ponasaju zlocesto u situacijama kada se vidi kakav si covjek. Tako je jedan mladi arhitekt s kojim sam svojedobno radila jedan projekt, dobio poziv za vojnu vjezbu na koju se s uzivanjem pripremao. Nisam mogla vjerovati! Jer mogu mozda i shvatiti kada oni nepismeni ljudi iz nekakvih planinskih sela budu izmanipulirani i upotrijebljeni za neciju stvar, ali ovo je bio inteligentan mladic. Pitala sam ga kako moze ici na te vjezbe za ubijanje i kako ce sutra negdje na terenu morati slusati svoje poslodavce koji ce narediti pucanje u ljude i ubijanje. Prvo mi je odgovorio da on ide samo na vojnu vjezbu i bas ga briga, jer za to ce jos dobiti i novac, no, nakon mojih daljnjih provokacija, ipak nije otisao.