NASTAVAK I KRAJ
KAFKAESQUE ELEMENT
Kao i u pravim zatvorima, zatvorenike je posjetio svećenik. Situacija se činila toliko ozbiljna i stvarna da je svećenik ponudio zatvorenicima da kontaktira odvjetnika. Prof. Zimbardo je primijetio da se svećenik ponašao na određeni filmski, naučeni način (npr. preklapanje ruke na ruku, "svećeničko" držanje kakvo često možemo vidjeti na filmovima).
Još jedan od zatvorenika (#819) počeo je pokazivati zabrinjavajuće znakove: odbio je pričati sa svećenikom, odbijao je jesti, osjećao se loše i tražio je liječnika. Naposljetku se slomio i obećana mu je liječnička pomoć. Zatim su čuvari postupili na potpuno neočekivan način. Naredili su drugim zatvorenicima da viču kako je zatvorenik #819 loš i kako je ćelija prljava zbog njega. Zbog toga je zatvorenik odbijao napustiti zatvor jer nije htio biti „loš zatvorenik“. Eksperiment je postao do te mjere stvaran da je sam prof. Zimbardo morao zatvoreniku #819 objasniti kako u ćelijama do nisu pravi zatvorenici, već studenti, kako on nije nadzornik, već psiholog i kako zatvorenik nije zatvorenik #819, već volonter. Tek nakon ovoga zatvorenik je pristao napustiti zatvor.
ODBOR ZA PUŠTANJE
Kao i u svakom pravom zatvoru i ovdje je simuliran odbor za puštanje. U njemu je sjedio savjetnik, bivši zatvorenik koji je nakon eksperimenta bio šokiran svojim ponašanjem. Ponašao se na jednak način kao njegov nadređeni koji ga je odbijao pustiti 16 godina zaredom.
Svi su se zatvorenici pokoravali odboru za puštanje, iako su jednostavno mogli odustati od eksperimenta, što im je bilo naznačeno na početku. Samo su trebali zatražiti. Tako je prof. Zimbardo prmijetio da se ovdje radi o nečem većem od običnog zatvora, da je stvoren psihološki zatvor. Također, kada se pitalo zatvorenike, uspostavilo se da bi se većina odrekla zarađenog novca samo da ih se pusti.
TIPOVI ČUVARA
Za vrijeme eksperimenta u zatvoru su se formirala 3 tipa čuvara. Prvi tip su činili oštri i nepopustljivi, ali pravedni čuvari. Oni su se čvrsto držali pravila i prema svakome postupali jednako. Drugi tip činili su dobri dečki. Oni bi činili sitne usluge zatvorenicima i nisu ih kažnjavali. Treći tip su činili neprijateljski, svojevoljni čuvari koji su bili domišljati u ponižavanju. Također se pokazalo da su zatvorenici s višim stupnjem autoritarnosti izdržali dulje u autoritarnom zatvoru. Nije potpuno jasno iz kojeg su se razloga razvili ovi različiti tipovi čuvara jer kako je već napomenuto na početku, svi kandidati su bili međusobno jednaki, zdravi, inteligentni mladići srednje klase koji se jedan od drugog nisu po ničemu značajno razlikovali. Što jebilo presudno da su se neki ponašali kao zli, a drugi kao dobri čuvari?!
JOHN WAYNE
Najbrutalniji čuvar u zatvoru prozvan je Johnom Wayneom. Slična pojava javljala se i u nacističkim logorima, gdje su najgorim čuvarima pridavani nadimci. Npr. najgorem od čuvara u nacističkom logoru blizu Butchenwalda pridodan je nadimak Tom Mix, John Wayne prijašnje generacije, zbog mačističkog stila Divljeg Zapada u zlostavljaju zatvorenika.
STILOVI SUOČAVANJA ZATVORENIKA
U ovim stresnim uvjetima života, zatvorenici su razvili vlastite stilove suočavanja sa stresom. Neki od zatvorenika su se bunili i borili s čuvarima. Neki od njih su doživjeli emocionalni slom. Neki su razvili psihosomatski osip, dok su neki pokušali biti dobri i poslušni zatvorenici. Na kraju eksperimenta pokazalo se da nije postojalo zajedništvo među zatvorenicima, iako bi se to možda očekivalo. Zatvorenici su se raspali i kao grupa i kao pojedinci.
POSLJEDNJI ČIN POBUNE
Kada je zatvorenik #4416 započeo štrajk glađu u znak protesta protiv surovih uvjeta, čuvari su ga bacili u samicu na tri sata, iako je pravilo bilo samo jedan sat. Drugi zatvorenici ga nisu podržavali, već su ga doživjeli kao nevolju, kao nekoga zbog koga će biti mučeni i kažnjavani. Tako se pokazalo da bi radije zadržali svoje deke nego da u zamjenu za deke #416 izađe iz samice.
KRAJ
Situacija je postala toliko banalna da su roditelji pozvali odvjetnika, misleći kako je to jedini način da izvuku svoje sinove. Situacija je potpuno izmakla kontroli: zatvorenici su se počeli patološki ponašati, a čuvari su postali sadistični (s tim da nikad nisu kasnili na dužnost, niti su tražili dodatan novac).
Dva su razloga zbog čega je primarno obustavljen eksperiment. Prvo, istraživačka ekipa je primijetila da su čuvari često zlostavljali zatvorenike noću, kad su mislili da ih nitko ne gleda (nesvjesni postavljenih kamera). Drugo, po prvi put je jedna od bivših studentica prof. Zimbarda osvjestila da je ovaj eksperiment i ponašanje koje se javilo u njemu krajnje nemoralno i užasno. To je bio prvi put da je netko spomenuo etiku u okviru ovog eksperimenta.
Zadnjeg dana održani su susreti s čuvarima, pa zatvorenicima (sa svim, i onima koji su ranije otpušteni) i zatim se sa svima zajedno poradilo na ovom novom iskustvu, osjećajima koji su se javili unutar eksperimenta (vlastitim osjećajima i osjećajima prema drugim sudionicima). Tj., kako bi mi psiholozi i budući psiholozi to nazvali, održan je detaljan debriefing nakon završetka eksperimenta u kojem je objašnjena svrha i cilj eksperimenta te je pokušano ublažiti posljedice doživljenog stresa u eksperimentu.
Pokazalo se da su jedino čuvari bili uznemireni što je eksperiment prekinut ranije. No, nakon eksperimenta svi su sudionici bili zadovoljni što su bili dio toga iskustva.
Ovaj poznati eksperiment završen je 20.08.1971. godine.
