Nemir
Iskusan
- Poruka
- 6.305
142
Kad dohvati dragana vrč u ruku, idoli se smjesta, svi povuku.
Plačem pred nogama njenim, hoće li primit' moju ruku?
Poput ribe sam u moru, možda me draga ulovi u mrežu!
Tko vidje joj oko reče: stražar gdje je, da ulovi p’janu?
’Ko Hafizu nek’ zaigra mu srce, tko dobije vina vječita čašu.
64
Bolje od gozbe, cvjetnjaka i proljeća, što je? Vinotoča gdje je, razlog čekanja što je?
Lijepi trenutak kada se pruži, cijeni! Jer nikome znano nije kraj života što je?
Tok života ovisi o niti, pazi! Za sebe brini, briga za život što je?
Smisao vode života i zemaljskoga raja, osim obale potoka i slatka vina što je?
Pijana il’ trijezna - istog je roda, kojoj da srce dam, izbor, što je?
Otkud bi znao svod nebeski tajnu iza zavjese, šuti! Hej, ti koji zboriš, sukob s Komornikom što je?
Moj grijeh, moja greška, ako Mu ne vrijedi, smisao milosti i oprosta Milostivog što je?
Zahid je tražio rijeku Kevser, a Hafiz samo čašu, vidjet će se, Stvoritelja volja što je?
224
Rekoh: tugujem zbog tebe, reče: tuzi će kraj doći. Rekoh: budi moj mjesec, reče: ako hoće izaći.
Rekoh: od nježnih ljubiti nauči! Reče: teško da će to ljepotice moći.
Rekoh: mašti o tebi zatvorit' ću put k očima. Rekla je: ona je mjesečar, drugim će putem doći.
Rekoh: od mirisa tvoje kose lutalicom svijeta postah. Reče: on putokaz tvoj će postat', mudar ako jesi.
Rekoh: ugodno je nakon lahora jutarnjeg. Reče: ugodan je lahor što će iz naselja drage doći.
Rekoh: ubi me želja za rumenim usnama tvojim. Reče: samo se ti daj, one vole odane, ljubeći.
Rekoh: kad će se sa mnom izmirit’ milostivo srce tvoje? Reče: dok vrijeme ne dođe, nemoj nikome ni riječi riječi!
Rekoh: vidi kako nesta užitaka tren. Reče: Hafize šuti! I toj tuzi će kraj doći.
384
Jutro stiže, vinotočo, vinom vrč napuni! Kolo svoda nebeskoga ne čeka, požuri!
Prije neg' se uruši ovaj svijet prolazni, ti peharom rujnog vina mene sruši!
Rađalo se sunce vina sjajem pehara, užitak ako tražiš, sna se riješi!
A kad me vrijeme u ćupove zamijesi, Oprezno mi zdjelu glave vinom natoči!
Nisam čovjek odricanja, kajanja i praznih riječi, peharom vina iskrenosti obrati se meni!
Dobro je djelo Hafize vino voljeti. Za dobro se djelo odluči i ustani!
3
Ako ta turska djevica iz Širaza osvoji moje srce, i Samarkand i Buharu daću za mladež što krasi joj lice.
Vinotočo! Daj ono vječno vino, jer nećeš naći ni u raju, obale potoka Roknabada i cvjetno šetalište Mosallu .
Jao, ove ljepotice prpošne, što u grad nemir unesoše, mir iz moga srca, kao Turci opljačkanu robu odniješe.
Ne treba ljepoti drage ljubav moja nedostojna. Čemu surmom, bojom, mladežom lijepo lice krasiti?
O pjevaču i vinu kazuj, tajnu svijeta ne traži,, jer nitko je mudrošću svojom nije, niti će otkriti.
Od mnogih ljepota i vrlina Jusufovih, znao sam, da iza vela nevinosti, ljubav će Zulejhu odati.
Grdiš li me il’ proklinješ, ja te uvijek blagosiljam, tim će rujnim usnama slatkim, gorak odgovor pristajati.
Poslušaj dušo, jer više od života samog, vrli mladići vole savjet starca mudrog.
Ispjevo’ si gazel, probušio biser, pjevaj još Hafize! jer po tvojoj će pjesmi nebo ogrlicu Plejade nizati.
24
Kose raščupane, smijući se, opijena, halje raskopčane, pjevajući, bocom u ruci,
narcis-okom zavodeći, tužne riječi mrmljajući, sinoć, oko ponoći, do ležaja moga dođe.
Na uho mi tužno šapne: “Da li spavaš, ljubavi moja?”
Kad' zaljubljenom daju takvo noćno vino, ako u njem' ne uživa, ljubavi je izdajica.
Idi Zahide ! Ne prigovaraj pijancima, jer nam Dana Postanka, drugo nije dano ništa.
što god nam je On točio, ispili smo, bilo da je vino rajsko, bilo zemaljsko.
Osmijeh čaše vina i raščupan uvojak drage, kajanja su mnogih, pa i Hafizova ismijali!
326
Očekujem spajanje s tobom, da se života odreknem, ptica sam rajska, da iz zamke svijeta izletim.
Zaklinjem te, ko’ roba me svoga primi, pa da se vlasti zemaljske odreknem.
O Bože, od oblaka vodilja kišu pošalji, prije no što poput prašine nestanem.
Na mom grobu s vinom i sviračem sjedi, da za mirisom tvojim iz groba plešući ustanem.
Ustani i pokaži se, o ljepoto krasna stasa! da se života i svijeta odreknem, plešući ustanem.
Iako sam ostario, čvrsto me zagrli, da kraj tebe zorom pomlađen ustanem.
Na dan smrti, daj mi da se časkom s tobom sretnem, da ko' Hafiz, od života se, i svijeta okrenem.
364
Razbacajmo cvijeće, a vinom čaše napunimo, svod nebeski rastvorimo, izgled novi nacrtajmo!
Ako hoće sila tuge, zaljubljenog krv da proli, skupa ćemo saki i ja, doć’ da je iskorijenimo!
U pehar, rujnome vinu, ružine vode dolijmo, u kadilo, lahoru mirisnom, šećera dodajmo!
Kad si pored lijepe rijeke, zasviraj nam nešto lijepo, da plešući zapjevamo, poskakujući zaplešemo!
Lahore!, do nogu Uzvišenog, prah naš u nebesa vini, Pa da tamo Gospodara dobrih ljudi pogledamo!
Netko samo razum hvali, netko veze besmislice, dajte neka Sudac sudi, suđenja Mu ostavimo
Vječni raj ako hoćeš, sa mnom u mehanu pođi, da od vrča tvoga, do Kevser vrela putujemo!
U Širazu ne pjevaju, lijepe pjesme ne poznaju, dođi Hafize, na drugo se mjesto preselimo!
137
Srce me je godinama Džamov Pehar tražilo. Ono što je imalo, od drugih je molilo.
Biser što je izvan školjke prostora i bivstva, od izgubljenih na obali mora je tražilo.
I beznadan dok je bio, posvud ga je Bog pratio, ne vidje ga, već je Boga izdaleka dozivao.
Pitanje sam svoje sinoć mudrom starcu iznio, što pogledom je jednim sva pitanja rješavao.
Ugledah ga nasmijanog, s peharom u ruci, na stotine odraza u njem’ je promatrao.
I reče mi tada: “Prijatelj što obješen je, zgriješio je, kriv je, jer tajne je otkrivao.”
Upitah ga: “Kad’ ti je Gospodar ovaj pehar dao?” A on reče: “Dana, kad’ plavetno je nebo stvarao.
I ponovo da pomogne ures Duha Svetog, učinili bi i drugi što Isus je učinio.”
Upitah ga: “Čemu uvojci tih divnih ljepotica?” Reče: “Za začaranim srcem, to je Hafiz jecao.”
308
Govorim otvoreno, i to je moja sreća, ljubavi rob sam, oslobođen oba svijeta.
Ptica sam bašte rajske, i kako da opišem, pad svoj, u zamku zle kobi ovoga svijeta?
Anđeo sam bio, a raj, dom moj uzvišeni, Adem me je doveo do ruševnog svijeta.
Sjenu stabla Tube, hurija draž i obalu zdenca, maštajuć’ o tebi dovedoh do zaborava.
Na ploči moga srca, do elifa vitkog, ništa nema. Pomoći mi nema, učitelj naučio nije druga slova.
Nijedan astrolog ne otkri zvijezdu sudbe moje, o Bože! Za koju me sudbu rodi majka svijeta?
Čim postadoh robom na vratima krčme ljubavi, svaki čas me iznova neka tuga pohodi.
I s pravom mi se oko krvlju srca napaja, jer dadoh srce onom što najdraže je ljudima.
Obriši suze Hafiza vrhom uvojka, da ni bit ne odnese bujica neprestana.
333
Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me - pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvjetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.
HAFIZ
Kad dohvati dragana vrč u ruku, idoli se smjesta, svi povuku.
Plačem pred nogama njenim, hoće li primit' moju ruku?
Poput ribe sam u moru, možda me draga ulovi u mrežu!
Tko vidje joj oko reče: stražar gdje je, da ulovi p’janu?
’Ko Hafizu nek’ zaigra mu srce, tko dobije vina vječita čašu.
64
Bolje od gozbe, cvjetnjaka i proljeća, što je? Vinotoča gdje je, razlog čekanja što je?
Lijepi trenutak kada se pruži, cijeni! Jer nikome znano nije kraj života što je?
Tok života ovisi o niti, pazi! Za sebe brini, briga za život što je?
Smisao vode života i zemaljskoga raja, osim obale potoka i slatka vina što je?
Pijana il’ trijezna - istog je roda, kojoj da srce dam, izbor, što je?
Otkud bi znao svod nebeski tajnu iza zavjese, šuti! Hej, ti koji zboriš, sukob s Komornikom što je?
Moj grijeh, moja greška, ako Mu ne vrijedi, smisao milosti i oprosta Milostivog što je?
Zahid je tražio rijeku Kevser, a Hafiz samo čašu, vidjet će se, Stvoritelja volja što je?
224
Rekoh: tugujem zbog tebe, reče: tuzi će kraj doći. Rekoh: budi moj mjesec, reče: ako hoće izaći.
Rekoh: od nježnih ljubiti nauči! Reče: teško da će to ljepotice moći.
Rekoh: mašti o tebi zatvorit' ću put k očima. Rekla je: ona je mjesečar, drugim će putem doći.
Rekoh: od mirisa tvoje kose lutalicom svijeta postah. Reče: on putokaz tvoj će postat', mudar ako jesi.
Rekoh: ugodno je nakon lahora jutarnjeg. Reče: ugodan je lahor što će iz naselja drage doći.
Rekoh: ubi me želja za rumenim usnama tvojim. Reče: samo se ti daj, one vole odane, ljubeći.
Rekoh: kad će se sa mnom izmirit’ milostivo srce tvoje? Reče: dok vrijeme ne dođe, nemoj nikome ni riječi riječi!
Rekoh: vidi kako nesta užitaka tren. Reče: Hafize šuti! I toj tuzi će kraj doći.
384
Jutro stiže, vinotočo, vinom vrč napuni! Kolo svoda nebeskoga ne čeka, požuri!
Prije neg' se uruši ovaj svijet prolazni, ti peharom rujnog vina mene sruši!
Rađalo se sunce vina sjajem pehara, užitak ako tražiš, sna se riješi!
A kad me vrijeme u ćupove zamijesi, Oprezno mi zdjelu glave vinom natoči!
Nisam čovjek odricanja, kajanja i praznih riječi, peharom vina iskrenosti obrati se meni!
Dobro je djelo Hafize vino voljeti. Za dobro se djelo odluči i ustani!
3
Ako ta turska djevica iz Širaza osvoji moje srce, i Samarkand i Buharu daću za mladež što krasi joj lice.
Vinotočo! Daj ono vječno vino, jer nećeš naći ni u raju, obale potoka Roknabada i cvjetno šetalište Mosallu .
Jao, ove ljepotice prpošne, što u grad nemir unesoše, mir iz moga srca, kao Turci opljačkanu robu odniješe.
Ne treba ljepoti drage ljubav moja nedostojna. Čemu surmom, bojom, mladežom lijepo lice krasiti?
O pjevaču i vinu kazuj, tajnu svijeta ne traži,, jer nitko je mudrošću svojom nije, niti će otkriti.
Od mnogih ljepota i vrlina Jusufovih, znao sam, da iza vela nevinosti, ljubav će Zulejhu odati.
Grdiš li me il’ proklinješ, ja te uvijek blagosiljam, tim će rujnim usnama slatkim, gorak odgovor pristajati.
Poslušaj dušo, jer više od života samog, vrli mladići vole savjet starca mudrog.
Ispjevo’ si gazel, probušio biser, pjevaj još Hafize! jer po tvojoj će pjesmi nebo ogrlicu Plejade nizati.
24
Kose raščupane, smijući se, opijena, halje raskopčane, pjevajući, bocom u ruci,
narcis-okom zavodeći, tužne riječi mrmljajući, sinoć, oko ponoći, do ležaja moga dođe.
Na uho mi tužno šapne: “Da li spavaš, ljubavi moja?”
Kad' zaljubljenom daju takvo noćno vino, ako u njem' ne uživa, ljubavi je izdajica.
Idi Zahide ! Ne prigovaraj pijancima, jer nam Dana Postanka, drugo nije dano ništa.
što god nam je On točio, ispili smo, bilo da je vino rajsko, bilo zemaljsko.
Osmijeh čaše vina i raščupan uvojak drage, kajanja su mnogih, pa i Hafizova ismijali!
326
Očekujem spajanje s tobom, da se života odreknem, ptica sam rajska, da iz zamke svijeta izletim.
Zaklinjem te, ko’ roba me svoga primi, pa da se vlasti zemaljske odreknem.
O Bože, od oblaka vodilja kišu pošalji, prije no što poput prašine nestanem.
Na mom grobu s vinom i sviračem sjedi, da za mirisom tvojim iz groba plešući ustanem.
Ustani i pokaži se, o ljepoto krasna stasa! da se života i svijeta odreknem, plešući ustanem.
Iako sam ostario, čvrsto me zagrli, da kraj tebe zorom pomlađen ustanem.
Na dan smrti, daj mi da se časkom s tobom sretnem, da ko' Hafiz, od života se, i svijeta okrenem.
364
Razbacajmo cvijeće, a vinom čaše napunimo, svod nebeski rastvorimo, izgled novi nacrtajmo!
Ako hoće sila tuge, zaljubljenog krv da proli, skupa ćemo saki i ja, doć’ da je iskorijenimo!
U pehar, rujnome vinu, ružine vode dolijmo, u kadilo, lahoru mirisnom, šećera dodajmo!
Kad si pored lijepe rijeke, zasviraj nam nešto lijepo, da plešući zapjevamo, poskakujući zaplešemo!
Lahore!, do nogu Uzvišenog, prah naš u nebesa vini, Pa da tamo Gospodara dobrih ljudi pogledamo!
Netko samo razum hvali, netko veze besmislice, dajte neka Sudac sudi, suđenja Mu ostavimo
Vječni raj ako hoćeš, sa mnom u mehanu pođi, da od vrča tvoga, do Kevser vrela putujemo!
U Širazu ne pjevaju, lijepe pjesme ne poznaju, dođi Hafize, na drugo se mjesto preselimo!
137
Srce me je godinama Džamov Pehar tražilo. Ono što je imalo, od drugih je molilo.
Biser što je izvan školjke prostora i bivstva, od izgubljenih na obali mora je tražilo.
I beznadan dok je bio, posvud ga je Bog pratio, ne vidje ga, već je Boga izdaleka dozivao.
Pitanje sam svoje sinoć mudrom starcu iznio, što pogledom je jednim sva pitanja rješavao.
Ugledah ga nasmijanog, s peharom u ruci, na stotine odraza u njem’ je promatrao.
I reče mi tada: “Prijatelj što obješen je, zgriješio je, kriv je, jer tajne je otkrivao.”
Upitah ga: “Kad’ ti je Gospodar ovaj pehar dao?” A on reče: “Dana, kad’ plavetno je nebo stvarao.
I ponovo da pomogne ures Duha Svetog, učinili bi i drugi što Isus je učinio.”
Upitah ga: “Čemu uvojci tih divnih ljepotica?” Reče: “Za začaranim srcem, to je Hafiz jecao.”
308
Govorim otvoreno, i to je moja sreća, ljubavi rob sam, oslobođen oba svijeta.
Ptica sam bašte rajske, i kako da opišem, pad svoj, u zamku zle kobi ovoga svijeta?
Anđeo sam bio, a raj, dom moj uzvišeni, Adem me je doveo do ruševnog svijeta.
Sjenu stabla Tube, hurija draž i obalu zdenca, maštajuć’ o tebi dovedoh do zaborava.
Na ploči moga srca, do elifa vitkog, ništa nema. Pomoći mi nema, učitelj naučio nije druga slova.
Nijedan astrolog ne otkri zvijezdu sudbe moje, o Bože! Za koju me sudbu rodi majka svijeta?
Čim postadoh robom na vratima krčme ljubavi, svaki čas me iznova neka tuga pohodi.
I s pravom mi se oko krvlju srca napaja, jer dadoh srce onom što najdraže je ljudima.
Obriši suze Hafiza vrhom uvojka, da ni bit ne odnese bujica neprestana.
333
Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me - pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvjetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.
HAFIZ
