Psihijatar sam u jednoj prestižnoj zdravstvenoj ustanovi zatvorenog tipa. Već četrnaest godina pokušavam da lečim kod ljudi negativne simptome psihoze, takozvanu duševnu smrt. Pokušavam pričom i medikamentoznom terapijom da pokrenem kod njih misao, emociju, delo, osnovne funkcije svesti. Shvatam polako da je ta moja borba kod mnogih uzaludna. Došao sam do zaključka da neki moji pacijenti jednostavno ne žele više da žive. Kao da je to pitanje “starosti duše”, o kojem sam čitao u određenoj literaturi, možda ispravno postavljeno. “Mlade” duše teže borbi, entuzijazmu, izgaranju, iskustvima. Ovi koje ja lečim su, mislim sad, uglavnom, vrlo stari, u tom smislu duševne starosti. “Stare” duše. A neki od njih možda više nisu ni duševno stari. Neki od njih možda jednostavno više – nisu, duševno. Svaki dan ih posmatram, pričam sa njima - ako su uopšte sposobni tog dana da verbalizuju bilo šta. Posmatram ih kako sporo hodaju hodnicima, posmatram ih kako leže po sobama. I ne mogu više. Zaista, ne mogu više. Jer im, izgleda, zavidim. Došao sam do zaključka da je duševna smrt možda zarazna. Već neko vreme razmišljam o tome. Njihovi simptomi kao da su prešli na mene. I sam sad za sebe tražim hlad, neku mirnu tamu. Mrzim tu paljbu pogleda prilikom grupnih terapija, ili sastanaka sa kolegama. Mrzim susrete. Kako ja da motivišem ove pacijente? Ja da ih lečim? Ne nalazim više volju ni da podignem ruku sa cigaretom do usta, da bih povukao dim. Krećem se okolo bez nekog naročitog smisla i cilja. Ne znam tačno šta se sa mnom desilo. Jedno od mojih objašnjenja bi bilo da je boravak sa ovom vrstom pacijenata jednostavno potvrdio neka moja duboko potiskivana ubeđenja o besmislenosti, uzaludnosti svega živog. A nemam snage, ni volje da se ubijem.
Sledeće nedelje ću dati otkaz, i pridružiću se duševno starima, i duševno mrtvima, kao jedan od njih, pacijent. Ne mogu drugačije. Ima nešto u tom mraku, univerzalnom mraku bolničkog hodnika. I tišina. Zove me, osećam to. Od sledeće nedelje šetaću, vući ću se istim ovim hodnicima, ali u pidžami, a ne u belom mantilu. Umoran sam. Gotovo je.
Sledeće nedelje ću dati otkaz, i pridružiću se duševno starima, i duševno mrtvima, kao jedan od njih, pacijent. Ne mogu drugačije. Ima nešto u tom mraku, univerzalnom mraku bolničkog hodnika. I tišina. Zove me, osećam to. Od sledeće nedelje šetaću, vući ću se istim ovim hodnicima, ali u pidžami, a ne u belom mantilu. Umoran sam. Gotovo je.