Duševna smrt

Psihijatar sam u jednoj prestižnoj zdravstvenoj ustanovi zatvorenog tipa. Već četrnaest godina pokušavam da lečim kod ljudi negativne simptome psihoze, takozvanu duševnu smrt. Pokušavam pričom i medikamentoznom terapijom da pokrenem kod njih misao, emociju, delo, osnovne funkcije svesti. Shvatam polako da je ta moja borba kod mnogih uzaludna. Došao sam do zaključka da neki moji pacijenti jednostavno ne žele više da žive. Kao da je to pitanje “starosti duše”, o kojem sam čitao u određenoj literaturi, možda ispravno postavljeno. “Mlade” duše teže borbi, entuzijazmu, izgaranju, iskustvima. Ovi koje ja lečim su, mislim sad, uglavnom, vrlo stari, u tom smislu duševne starosti. “Stare” duše. A neki od njih možda više nisu ni duševno stari. Neki od njih možda jednostavno više – nisu, duševno. Svaki dan ih posmatram, pričam sa njima - ako su uopšte sposobni tog dana da verbalizuju bilo šta. Posmatram ih kako sporo hodaju hodnicima, posmatram ih kako leže po sobama. I ne mogu više. Zaista, ne mogu više. Jer im, izgleda, zavidim. Došao sam do zaključka da je duševna smrt možda zarazna. Već neko vreme razmišljam o tome. Njihovi simptomi kao da su prešli na mene. I sam sad za sebe tražim hlad, neku mirnu tamu. Mrzim tu paljbu pogleda prilikom grupnih terapija, ili sastanaka sa kolegama. Mrzim susrete. Kako ja da motivišem ove pacijente? Ja da ih lečim? Ne nalazim više volju ni da podignem ruku sa cigaretom do usta, da bih povukao dim. Krećem se okolo bez nekog naročitog smisla i cilja. Ne znam tačno šta se sa mnom desilo. Jedno od mojih objašnjenja bi bilo da je boravak sa ovom vrstom pacijenata jednostavno potvrdio neka moja duboko potiskivana ubeđenja o besmislenosti, uzaludnosti svega živog. A nemam snage, ni volje da se ubijem.

Sledeće nedelje ću dati otkaz, i pridružiću se duševno starima, i duševno mrtvima, kao jedan od njih, pacijent. Ne mogu drugačije. Ima nešto u tom mraku, univerzalnom mraku bolničkog hodnika. I tišina. Zove me, osećam to. Od sledeće nedelje šetaću, vući ću se istim ovim hodnicima, ali u pidžami, a ne u belom mantilu. Umoran sam. Gotovo je.
 
Ova ti je baš sjajna, i ideja i kako je napisana... I ta progresivna tama koja preplavjuje...

Prosto mi se čini da nam je ista ideja u korenu obe priče napisana na različite načine.

Kažem to jer mi je sve mirisalo na nekakvo vaskrsenje (prosvetljenje) koje će slediti...

Eto, mnogo mi se sviđa. :zag::heart:
 
Da bi se predupredila duševna smrt i izbeglo razočarenje, treba se na vreme opomenuti mudrosti Propovednikove;"Ispraznost,sve je ispraznost i pusta tlapnja" i " nema čoveku druge nego da jede i pije i bude zadovoljan sa tim gdi je"( ne znam zašto nema i ono treće;)).A Propovednik je probao sve imao hiljade žena i ovaca i šta sve ne...:think:Hej:eek: a da nije zato ebote,tolike žene,mene središe dve:roll:
 
Meni je u ovoj priči zasmetalo kako si izneo pojmove mlade i stare duše. Ja bih ih potpuno suprotno objasnio.

Ja duševno stanje kod ljudi vežem za njihovo emotivno stanje. Ako je duša mlada, to znači da emocije nisu dovoljno sazrele i kao takve imaju više šanse da umru od onih emocija koje su već sazrele, a koje pripisujem starim dušama.

Kad je duša u pitanju, starost ne vodi u smrt, kao kad je telo u pitanju. Vreme kod duše ne igra hronološku ulogu kao kod tela.
 
wirdz;bt297126:
odlično zapažanje.
ja nekako u glavi imam to da je duša - svetlo.
a koje je najveće svetlo u univerzumu za koje mi znamo - zvezda.
zašto se i zvezda vremenom rasprši, to je pitanje.
Svetlo, koje bi mogli povezati sa dušom, svakako nije svetlo zvezde, nego svetlo naše svesti ili još preciznije svetlo naše savesti.
Sad, ako povežemo svetlo koju proizvodi naša svest kada je na najvišem nivou, to bi moglo da se poredi sa svetlom koju daje zvezda.
A zvezda, po meni, kad se rasprši ne umire, nego se transformiše na viši nivo koji je stepenicu bliži čistoj svesti. Materija koja se rasprši i tom prilikom gubi svoju svetlost, služi za rađanje nekih novih nebeskih tela (meteora, planeta i sl.)
 
Nisi dobio od mene poene zato što ti je priča kao što i sam reče grozna.
A s druge strane ne mislim da je bilo šta "dzast". Sve ima svoj odjek
pa i tvoja priča. Zato nisi dobio poen.
Van toga definitivno volim što pišeš...
 
Ja sam dala maksimalan broj poena tvojoj priči.
Naravno, imam zamerke ... više na izbor reči nego na suštinu.
Zašto bi priča morala da zasija svetlom na kraju tunela?
Paradoksalno zvuči, ali:
poneki ljudi postanu srećni tek kada su, gledani tuđim očima, nesrećni. U ovom slučaju - kad se predaju i prepuste.
 
“Većina ljudskih smrti je obična prevara. Ništa tu nije ostalo da umre.” Bukowski

"Čitav život pojedinca nije ništa drugo do proces rađanja samoga sebe. I zaista,trebalo bi da smo u potpunosti rođeni kada umiremo. Mada je to tragična sudbina većine pojedinaca, da umru pre nego su rođeni." Erih From




razumem ja šta pišeš, napasti, mislim da razumem i tvoj strah.
pošto si, kolko sam razumeo, hrišćanin, možda se valja setiti i ovog:

“ko hoće dušu svoju da sačuva, izgubiće je”

preuzimam krivicu za ovu priču, naravno.
ali, zar ne misliš da oni koji mrače, na neki način, ustvari, podstiču svetlo?
 
Pa u priči je opisano šta znači duša koja umire:
"Jedno od mojih objašnjenja bi bilo da je boravak sa ovom vrstom pacijenata jednostavno potvrdio neka moja duboko potiskivana ubeđenja o besmislenosti, uzaludnosti svega živog. A nemam snage, ni volje da se ubijem."

A definicija: duša je iskra Boga
smrt duše: potpuna odvojenost od Boga
 
za Wirdza:
ja ne volim reč krivica mislim da je prevara
volim reč: odgovornost
a nije strašno što si je napisao, mračim i ja kao i svi ali ako mogu neću dati poene ni tvom ni mom mračenju
ovo za podsticanje svetla ne bih komentarisao, mislim da je prevara na taj način kako si ti zamislio ali ne mogu da objasnim zašto.

A ovo ko hoće dušu da sačuva je izvučeno iz konteksta u smislu da se ne može primeniti na ovu priču.
 
Evo kad se pročita u celini vidi se neprimenljivost na priču:
Tada Isus reče učenicima svojim: Ako ko hoće za mnom ići, neka se odrekne sebe, i uzme krst svoj i ide za mnom.
25 Jer ko hoće svoju dušu da sačuva, izgubiće je; a ako ko izgubi dušu svoju mene radi, naći će je.
26 Jer kakva je korist čoveku ako sav svet dobije a duši svojoj naudi? Ili kakav će otkup dati čovek za svoju dušu?
 
wirdz;bt297141:
ne može se primeniti na priču, ali možda se može primeniti na tebe, tj. tvoje postupke, tj. na ono što te pokreće, a to je, deluje mi, strah.

Imam strah, podosta...
ali kažu da je strah neophodan, da nas on spašava pre sledeće faze koja dolazi mnogo kasnije, a to je ljubav.

mada..pitanje da li je moj strah od te spasonosne vrste.
Čega se ja plašm Wirdz?
 

Back
Top