- Poruka
- 80
Naučni dokaz za nepostojanje duše ne postoji, pa ga, ako mislite da lažem, iznesite ga.
Postoje dva bitna eksperimenta na koje se pozivaju oni koji to misle:
(1) Liebt-ov (ne znam kako se kaže Liebt na srpskom) eksperiment, koji to ne dokazuje, iako se i dan danas od nekih misli da dokazuje, ali na fakultetima se čak i ne uči (pošto ne dokazuje)
To je eksperiment gdje je dokazano da u mozgu radnje o čijem trenutku početka (o čijem "trenutku kad će započeti") donosimo odluku nasumično (kao kada bi, na primjer, nasumice rekli četvorocifreni broj) počinju da se izvršavaju (u mozgu) prije trenutka kada postajemo svjesni da smo ih započeli. Ali, pošto je dokazano postojanje nesvjesne motivacije, nesvjesnog, i toga da, na primjer, četvorocifreni broj koji kažemo nasumice nikako nije plod nekog strujanja u mozgu i "slučajnosti", nego nešto žestoko "determinisano" (određeno) nesvjesnim motivima (željama za koje ne želimo da znamo), onda se i sam eksperiment ne važi kao dokaz nepostojanja duše.
On se odvija ovako: Ispitanik je povezan na elektromiograf (mašina za snimanje aktivnosti mišića) i elektroencefalograf (mašina za snimanje zbirnih strujnih naboja u mozgu), pred njim je krug na kome se vrti kazaljka, koji ima podeoke kao i sat, i do prsta mu je, dok sjedi, dugme, koje mu je od eksperimentatora naređeno da pristisne "kad osjeti potrebu". (NAPOMENA: Ne postoji potreba za pritiskanjem dugmeta.) i da kaže u kom je podeoku bila kazaljka kad je osjeti želju da to uradi. Dobija se nalaz da je encefalografom snimljen signal za pokret raniji od vremena ocijenjenog kao javljanje trenutka volje da se pritisne. Elektromiograf mjeri kad je stvarno došlo do pritiska i zaboravio sam njegove rezultate a oni su i nevažni za temu.
(2) Eksperiment sa centrom za ponavljanje, koji se smatrao centrom za zadovoljstvo. Neki su Amerikanci čak i ugradili u sebe elektrode koje stimulišu taj centar, ali ništa od euforije. Da je to centar za sreću, zadovoljstvo, onda bi se svima ugrađivale te elektrode i svi problemi na svijetu bi bili riješeni.
On je otkriven tako što je pacov kome je taj centar (u cilju istpitivanja nečeg drugog) bio spojen na elektrodu pritiskao dugme koje pali tu elektrodu (i draži taj centar) preko 3.000 puta na sat, ili ne znam koliko. Onda su na ljudima (koji su, kad im je rađena neka hirurška operacija, pristali da im pristave te elektrode) dobijeni "slični" (tako se kaže u knjizi, Ognjenović, Škorc: Naše namere i osećanja) rezultati. Ali sami autori priznaju da je to centar za "nedosadu" prilikom ponavljanja nečega (draženja tog centra), a ne za zadovoljstvo.
Primjećujemo ne samo one koji to misle, da ne postoji duša
nego i neobrazovane ljude, koji misle da je to u nauci dokazano
a najneobrazovaniji su oni koji su mi pričali da se na prvoj godini fakulteta psihologije uče dokazi za to.
Niko nema pravo da misli, ako nema čvrst dokaz, da duša ne postoji, jer to onda znači da ne postoje najveće vrijednosti, poštenje, čast, hrabrost, dostojanstvo, požrtvovanje, srčanost itd.
Postoje dva bitna eksperimenta na koje se pozivaju oni koji to misle:
(1) Liebt-ov (ne znam kako se kaže Liebt na srpskom) eksperiment, koji to ne dokazuje, iako se i dan danas od nekih misli da dokazuje, ali na fakultetima se čak i ne uči (pošto ne dokazuje)
To je eksperiment gdje je dokazano da u mozgu radnje o čijem trenutku početka (o čijem "trenutku kad će započeti") donosimo odluku nasumično (kao kada bi, na primjer, nasumice rekli četvorocifreni broj) počinju da se izvršavaju (u mozgu) prije trenutka kada postajemo svjesni da smo ih započeli. Ali, pošto je dokazano postojanje nesvjesne motivacije, nesvjesnog, i toga da, na primjer, četvorocifreni broj koji kažemo nasumice nikako nije plod nekog strujanja u mozgu i "slučajnosti", nego nešto žestoko "determinisano" (određeno) nesvjesnim motivima (željama za koje ne želimo da znamo), onda se i sam eksperiment ne važi kao dokaz nepostojanja duše.
On se odvija ovako: Ispitanik je povezan na elektromiograf (mašina za snimanje aktivnosti mišića) i elektroencefalograf (mašina za snimanje zbirnih strujnih naboja u mozgu), pred njim je krug na kome se vrti kazaljka, koji ima podeoke kao i sat, i do prsta mu je, dok sjedi, dugme, koje mu je od eksperimentatora naređeno da pristisne "kad osjeti potrebu". (NAPOMENA: Ne postoji potreba za pritiskanjem dugmeta.) i da kaže u kom je podeoku bila kazaljka kad je osjeti želju da to uradi. Dobija se nalaz da je encefalografom snimljen signal za pokret raniji od vremena ocijenjenog kao javljanje trenutka volje da se pritisne. Elektromiograf mjeri kad je stvarno došlo do pritiska i zaboravio sam njegove rezultate a oni su i nevažni za temu.
(2) Eksperiment sa centrom za ponavljanje, koji se smatrao centrom za zadovoljstvo. Neki su Amerikanci čak i ugradili u sebe elektrode koje stimulišu taj centar, ali ništa od euforije. Da je to centar za sreću, zadovoljstvo, onda bi se svima ugrađivale te elektrode i svi problemi na svijetu bi bili riješeni.
On je otkriven tako što je pacov kome je taj centar (u cilju istpitivanja nečeg drugog) bio spojen na elektrodu pritiskao dugme koje pali tu elektrodu (i draži taj centar) preko 3.000 puta na sat, ili ne znam koliko. Onda su na ljudima (koji su, kad im je rađena neka hirurška operacija, pristali da im pristave te elektrode) dobijeni "slični" (tako se kaže u knjizi, Ognjenović, Škorc: Naše namere i osećanja) rezultati. Ali sami autori priznaju da je to centar za "nedosadu" prilikom ponavljanja nečega (draženja tog centra), a ne za zadovoljstvo.
Primjećujemo ne samo one koji to misle, da ne postoji duša
nego i neobrazovane ljude, koji misle da je to u nauci dokazano
a najneobrazovaniji su oni koji su mi pričali da se na prvoj godini fakulteta psihologije uče dokazi za to.
Niko nema pravo da misli, ako nema čvrst dokaz, da duša ne postoji, jer to onda znači da ne postoje najveće vrijednosti, poštenje, čast, hrabrost, dostojanstvo, požrtvovanje, srčanost itd.
Poslednja izmena: