Dubrovačka književnost je srpska i bazirana je na kosovskom zavetu!

[АнаиванГорд]

Eto ti Knina, ista stvar. Došli divlji, isterali pitome.

Pogledajte prilog 1531266

Па што бре три прста

 

[Лекизан]

Izmišljaš.

Primjer:
Petrovaradinu u 18.st. je u okolici bilo samo jedno selo koje se zvalo Hrvatsko Selo.

Pogledajte prilog 1531442

Исто као у Загребу.

 

[АнаиванГорд]

Исто као у Загребу.
Pogledajte prilog 1531514

Има и Хрватски Лесковац!?

 

[Mrkalj]

1892. godine u Hrvatskoj i Slavoniji Hedervari je ukazom uveo srpski jezik prema Vukovoj standardizaciji. Vukova standardizacija urađena je na temelju istočnohercegovačkog dijalekta ("južnog narječja") koja je isključivo srpski dijalekat kao organske osnovice.

Za potrebe sprovođenja tog Hedervarijevog ukaza, na latinici je trebalo da napravi rečnik Ivan Broz i gramatiku Tomo Maretić. Broz je umro tokom izrade rečnika pa je delo završio njegov ujak Franja Iveković.

U predgovoru rečnika se kaže da je urađen na korpusu dela Vuka, Daničića, Njegoša i Đorđevića te se kaže da bi se taj rečnik mogao lako nazvati srpskim, ali mu nije dometnuto u imenu "srpski" da se ne bi koji Hrvat razjario. To jest, da bi se srpski jezik u Slavoniji i Hrvatskoj lakše progutao, išao je pod hrvatskim imenom.

U 10. tački predgovora Broz-Ivekovićevog Rečnika stoji 'vako:

"Ovo djelo moglo bi se zvati i Rječnik srpskog jezika, i da su ga napisali Srbi; jamačno bi se tako zvalo. Nije se dometnulo ili Srpskoga jer taj dometak ne bi zadovoljio ni jednog Srbina a ozlovoljio bi mnoge Hrvate a i Srbi ne bi dodali ili Hrvatskoga. Braća kao braća."

Ovo krupno delo Broza i Ivekovića iz 1901. počeo je da pravi Ivan Broz, ali ga je smrt u tome omela, pa ga je dovršio njegov ujak, Franjo Iveković, kanonik. Autori međutim nisu krili da su materijal za Rječnik hrvatskog jezika crpli iz sasvim određenog korpusa. Oni su u predgovoru jasno naznačili da su to dela Vuka, Daničića, Njegoša i Milana Đ. Milićevića, nesumnjivo srpskih pisaca koji su svoje knjige pisali na maternjem srpskom jeziku. Otuda bi pravi naziv ovog rečnika zaista bio Rečnik srpskog jezika; hrvatsko ime tom rečniku dato je posve arbitrarno.

I na kraju, jadne li argumentacije iz 10. tačke predgovora - kao da ime jezika zavisi od toga ko rečnik pravi a ne od jezika sadržanog u Rečniku. Franjo Iveković i Ivan Broz, kao kajkavci, praveći rečnik štokavskog, pravili su rečnik tuđeg jezika. A valjda su samo kajkavci dovoljno bezjaci (etim. bez jajci) da se prime tako velikog posla po ukazu Hedervarija...

Iako je to bio "šlag", onda može i kafica...


https://books.google.rs/books/about/Rječnik_hrvatskoga_jezika.html?id=mIean5Yet6MC&redir_esc=y

 

[Mej bregami]

Исто као у Загребу.
Pogledajte prilog 1531514

Logično

 

[Mej bregami]

Има и Хрватски Лесковац!?

Hrvatski Leskovac je naziv iz Jugoslavije. Prije toga Leskovec po drvetu lijeska kajkavski leska.

 

[Лекизан]

Logično

Што је логично?

 

[Mej bregami]

U 10. tački predgovora Broz-Ivekovićevog Rečnika stoji 'vako:

"Ovo djelo moglo bi se zvati i Rječnik srpskog jezika, i da su ga napisali Srbi; jamačno bi se tako zvalo. Nije se dometnulo ili Srpskoga jer taj dometak ne bi zadovoljio ni jednog Srbina a ozlovoljio bi mnoge Hrvate a i Srbi ne bi dodali ili Hrvatskoga. Braća kao braća."
Pogledajte prilog 1531558
Ovo krupno delo Broza i Ivekovića iz 1901. počeo je da pravi Ivan Broz, ali ga je smrt u tome omela, pa ga je dovršio njegov ujak, Franjo Iveković, kanonik. Autori međutim nisu krili da su materijal za Rječnik hrvatskog jezika crpli iz sasvim određenog korpusa. Oni su u predgovoru jasno naznačili da su to dela Vuka, Daničića, Njegoša i Milana Đ. Milićevića, nesumnjivo srpskih pisaca koji su svoje knjige pisali na maternjem srpskom jeziku. Otuda bi pravi naziv ovog rečnika zaista bio Rečnik srpskog jezika; hrvatsko ime tom rečniku dato je posve arbitrarno.

I na kraju, jadne li argumentacije iz 10. tačke predgovora - kao da ime jezika zavisi od toga ko rečnik pravi a ne od jezika sadržanog u Rečniku. Franjo Iveković i Ivan Broz, kao kajkavci, praveći rečnik štokavskog, pravili su rečnik tuđeg jezika. A valjda su samo kajkavci dovoljno bezjaci (etim. bez jajci) da se prime tako velikog posla po ukazu Hedervarija...

Iako je to bio "šlag", onda može i kafica...


https://books.google.rs/books/about/Rječnik_hrvatskoga_jezika.html?id=mIean5Yet6MC&redir_esc=y

Naravno kad je Vuk izdao riječnik srpskog jezika kojeg je prepisao iz hrvatskih rječnika.
Razlika je samo tome što je u svoj rječnik dodao psovke, turske riječi i riječi sa osnovom srbo.

 

[Mej bregami]

Што је логично?

Logično je da kod Zagreba ili danas u Zagrebu postoji naselje Horvati.
Zagreb je spadao u Slavoniju, a doseljenici iz Hrvatske su bili razlikovani. Isto tako postoji u Zagrebu naselje Sasi, Čehi, Vlaška ves gdje su bili talijanski trgovci i obrtnici, nekada i Teutonska ves sa Nijemcima.

 

[ИгарЈ]

Logično je da kod Zagreba ili danas u Zagrebu postoji naselje Horvati.
Zagreb je spadao u Slavoniju, a doseljenici iz Hrvatske su bili razlikovani. Isto tako postoji u Zagrebu naselje Sasi, Čehi, Vlaška ves gdje su bili talijanski trgovci i obrtnici, nekada i Teutonska ves sa Nijemcima.

Прѣсмѣшьно)))

 

[Mrkalj]

Naravno kad je Vuk izdao riječnik srpskog jezika kojeg je prepisao iz hrvatskih rječnika.
Razlika je samo tome što je u svoj rječnik dodao psovke, turske riječi i riječi sa osnovom srbo.

Iz kojeg? Iz Stulijevog?

Stulijev rečnik bio naručen dubrovačkom Srbinu Stulliju od bečke Ilirske dvorske kancelarije (ovo, pored Stullijevih gotovo neukusnih hvalospeva Josifu prvom u predgovoru Rječosložja dokazuje i Magaraševićeva rasprava). Ovde se upravo radi, u duhu političkih borbi onog vremena, o odbijanju političkih vođa Srba u Monarhiji da im Beč nametne Stulićev rečnik.

Šta je Bač hteo angažujući Stullija, a posle njega Vuka? Hteo je da standardizuje srpski jezik u Monarhiji, a po mogućstvu - na latinici.

U odbijanju Stulićevog Rječosložja, vladika aradski Petar Petrović 1792. bori se protiv latinice i narodnog srpskog jezika jer to smatra atakom na Crkvu. Što se tiče narodnog jezika, taj se stav bez razlike u retorici u srpskim crkvenim krugovima može pratiti narednih 100 godina, a što se tiče latinice, narednih 220 godina i tu nema apsolutno ništa čudno ili senzacionalno.

Ajde, ako treba dalje u prošlost, ja sam spreman.

 

[Urvan Hroboatos]

Naravno kad je Vuk izdao riječnik srpskog jezika kojeg je prepisao iz hrvatskih rječnika.
Razlika je samo tome što je u svoj rječnik dodao psovke, turske riječi i riječi sa osnovom srbo.

Stvar je u tom što je zatucani vukovac Iveković izdao jedan posve neuporabljiv rječnik, na što je upozorio i takav jugoslavenski serbokroatist kao Vatroslav Jagić. O tom ukratko piše Zlatko Vince, a ima o tom raspisano dosta drugdje.

Konačno, rečeno je već da je sva ta buka vukovaca spala na pravopis koji je, kako ga je koncipirao Broz 1892., ionako sav sadržan u hrvatskom dopreporodnom pisanju i kojeg su Kopitar i Karadžić ili preuzeli, ili zdravorazumski slijedeći pravila pisanja, uglavnom došli na isto kao hrvatski pisci 200 i 300 godina prije.

https://www.youtube.com/channel/UC9...unity?lb=UgkxBGZwuqWCfJlRJ_urvg9Z0En7pn2_pWxX

Za taj rječnik, koji nije imao nikakva utjecaja u hrvatskoj pisanoj kulturi, rečeno je kad se pojavio:
https://hrcak.srce.hr/file/309766
............................................................
Još je konkretiiiji i oštriji kritičar bio Vatroslav Jagić. Jagić je iznio ispravnu misao kako nemamo moderan, cjelovit rječnik koji se ne bi kretao u »uskim granicama onoga bogatstva riječi, koje je oko polovice 19. stoljeća bilo zastupano u II. izdanju Vukova rječnika«. Već je Šulekov Njemačko-hrvatski rječnik znatno
proširio okvire književnog jezika za tadašnje moderne kulturne potrebe, i'st'iče nekadašnji pristaša Zagrebačke filološke škole i nekadašnji Šulekov suradnik pri izradi znanstvene terminologije.
Očekivao je da će talkav jedan cjelovitiji i opsežniji rječnik biti Brozov i Ivekovićev, ali je on koncipiran drugačije, jer je to ipak pretežno »komentirani Vuk«, frazeološki proširen. To ipak nije dovoljno, jer i »ograničavanje riječi i frazeologije na dva pisca daje rječniku još jednostraniji oblik nego gramatika«
..................................................................................................
U rječniku nedostaju vrlo mnoge riječi koje su u uporabi u književnosti. Ako se usporedi bilo koja pripovijetka iz narodnog života ili književno-znanstvena rasprava s građom što je sadrži Broz-Ivekovićev Rječnik hrvatskog jezika, neće se u njemu moći naći mnoge obične riječi: bitnost, časopis, dodir, doživljaj, dražestan, grčevit, hujati, izdvojiti se, jezovit, kopkati, mrzovolja, nadoknađivati, nedoumica, neostvaren, neophodan, netremice, očaj, odbljesak, odvratan, osjećaj itd.

Analizira li se Mažurarnićev jezik u Smrti Smail-age, u 1134 stiha se nalazi velik broj riječi što ih nema Rječnik: agovanje, odmazditi, ratoboran, ini, pokročiti, kišovit, uskratiti, biserak, lakokril, natkriliti, polaznik, pjesanca, itd.

Pročitavši tek pedeset stranica iz Šenoina Prosjaka Luke, dakle iz djela popularnog i već tada gotovo klasičnog hrvatskog pisca, možemo konstatirati kako Rječnik ne sadrži mnogo riječi što ih upotrebljava Šenoa: drvenjara, krović, pravdaš, poštenjak, zgrbIjen, kaputić, zapiskutati, smetište, zaklimati, trznuti, papirnat, krstitke, istrusiti, nehajno, dječarac, oduran, novorođenče, prijaznost, priuštiti, smilovanje, psetance, mljekarica, proštenje, sitniš, grmlje, djetić, samilost, letimice, nizbrdice, ovisok, kržljavac, licitar, nahuškati, prokšen itd.

 

[Mej bregami]

Iz kojeg? Iz Stulijevog?

Stulijev rečnik bio naručen dubrovačkom Srbinu Stulliju od bečke Ilirske dvorske kancelarije (ovo, pored Stullijevih gotovo neukusnih hvalospeva Josifu prvom u predgovoru Rječosložja dokazuje i Magaraševićeva rasprava). Ovde se upravo radi, u duhu političkih borbi onog vremena, o odbijanju političkih vođa Srba u Monarhiji da im Beč nametne Stulićev rečnik.

Šta je Bač hteo angažujući Stullija, a posle njega Vuka? Hteo je da standardizuje srpski jezik u Monarhiji, a po mogućstvu - na latinici.

U odbijanju Stulićevog Rječosložja, vladika aradski Petar Petrović 1792. bori se protiv latinice i narodnog srpskog jezika jer to smatra atakom na Crkvu. Što se tiče narodnog jezika, taj se stav bez razlike u retorici u srpskim crkvenim krugovima može pratiti narednih 100 godina, a što se tiče latinice, narednih 220 godina i tu nema apsolutno ništa čudno ili senzacionalno.

Ajde, ako treba dalje u prošlost, ja sam spreman.

Bla bla bla Vuk je nabroji iz kojih je prepisivao i koje je dodatno zatražio od Kopitara da mu se pošalju.

Nije imao srpskih da kompilira.

Uostalom Stullijev rječnik je odbijen od Srba da je to hrvatski jezik.

 

[Mrkalj]

prokšen itd.

 

[Urvan Hroboatos]

Bla bla bla Vuk je nabroji iz kojih je prepisivao i koje je dodatno zatražio od Kopitara da mu se pošalju.

Nije imao srpskih da kompilira.

Uostalom Stullijev rječnik je odbijen od Srba da je to hrvatski jezik.

Srbi su mitologizirali Karadžića (nakon dugotrajne birbe protiv njega). Jednostavno, srpski moderni jezik koji bi bio i kulturnopovijesno srpski bio bi ponarodnjena inačica slavenosrpskog, nešto kao stabilizirani i modernizirani jezik Dositeja Obradovića.

No ispalo je da je narodnjački Vukov jezik, udešen pretežno po seoskim govorima, imao seđeni slovopis, pravopis i gramatiku, a u zrelom je obliku oko 1840-1850. bio u velikoj mjeri prihvatljiv i Hrvatima, pobijedio bilo koju verziju slavenosrpskog pa je njihov moderni književni jezik uvelike jezik bez korijena u starijoj pisanoj kulturi- njihovoj. Dosta sličnosti, iako u siromašnijem obliku, ima s raznim varijantama hrvatskoga stoljećima ranije.

No ni tu nije kraj- Karadžić je sredio slovopis i pravopis i učinio ih funkcionalnim, no pretežni oblik srpskoga jezika koje ni njegov zreli tip, nego onaj nastao podkraj 19. st. kao tzv. beogradski stil, a to je "istočniji" srpski jezik gradskih krugova u Srbiji i Vojvodini, a taj se osim u grafiji i ortografiji podosta udaljio od Karadžića.

Dakle, sam Karadžić je imao 2-3 faze, a ovi nakon njega isto toliko, što je možda normalna evolucija. No bilo kako bilo- taj jezik nema izrazitijega korijena u srpskoj pismenosti do 19. stoljeća.

 

[Mrkalj]

Uostalom Stullijev rječnik je odbijen od Srba da je to hrvatski jezik.

Pa kod nas kad hoće nešto nekom da ogade samo kažu da je hrvatsko.

 

[Urvan Hroboatos]

Bla bla bla Vuk je nabroji iz kojih je prepisivao i koje je dodatno zatražio od Kopitara da mu se pošalju.

Nije imao srpskih da kompilira.

Uostalom Stullijev rječnik je odbijen od Srba da je to hrvatski jezik.

Begali su od Stullija brže od Usaina Bolta.

 

[Mrkalj]

Begali su od Stullija brže od Usaina Bolta.

A ko nije begao od Stulija? Ko ga je prihvatio? Zagreb? Rijeka? Dubrovnik?

Rječosložje je puno slavjanoserbizama. A evo i zašto:


Još jedan rěčnik nastao u pravolsavnoj srpskoj srědini spada u srpsku leksikografiju prě pojave Vuka Karadžića. To je Orfelinov Latinsko-ruskoslověnski-srpsko-němački rěčnik iz godine 1767. Ovaj rěčnik nije samostalno dělo nego je dodatak Latinskoj gramatici koju je Orfelin naměnio srpskoj mladeži i objavio pod naslovom Pervie načatki latinskago jazika. Bio je to prěvod Celarijevog latinskog leksikona.

Velimir Mihajlović pišući o ovome Orfelinovom dělu u časopisu Bibliotekar (1976., broj 3-4), konstatovao je "činjenicu da je Stulli dělimično koristio ovaj izvor za svoj veliki i impozantni rěčnik". Mihajlović je na priměrima je poklazao da su rěči u Stullijevom Rěčosložju (za koje su leksikografi (Budmani) tvrdili da ih je Vuk Karadžić uzeo od Sullija) već nalazile kod Orfelina! On zaključuje:

"Na osnovu upoređenja pojedinih reči kod Orfelina i kod Joakima Stullija vidi se da je Stulli uzimao reči za svoj rečnik iz ovog Orfelinovog dela." (str. 459)

 

[Mrkalj]

Stulijev rečnik bio naručen dubrovačkom Srbinu Stulliju

Stulli je bio pola Srbin, pola Italijan. Rođen kao Mihajlo Stulli od majke Jelene Šumanović i oca Antonija Stullija - tek kad se zaredio naš Mihajlo dobija ime fra Joachim.

 

[Mrkalj]

Vuk je nabroji iz kojih je prepisivao i koje je dodatno zatražio od Kopitara da mu se pošalju.

Nije imao srpskih da kompilira.

Da, kako i sam kaže, Vuk je koristio "šokačke" (rimokatoličke) rečnike srpskog jezika da bi u svoj rečnik upisivao reči koje je čuo u srpskom narodu. Preskako je reči koje nije u narodu čuo.

Koji su to "šokački rečnici"?

Godine 1582. Marin Temperica (Dubrovčanin iz Cavtata) izvestio je jezuitskog generala Klaudija Akvavivu da od svih Srba Bosanci imaju najlepši dijalekat, pa je Bartol Kašić zato dobio za zadatak da radi na pripremi udžbenika "bosanskog dijalekta srpskog jezika" za jezuitske misionare.

To saznajemo i iz knjige O vatikanskoj biblioteci koju je godine 1591. štampao Anđelo Roka (Roccha). Roka u knjizi nije samo pomenuo Temperičin izveštaj generalu Akvavivi, već je sa Tempericom imao i saradnju na samoj knjizi. Dubrovčanin, isusovac Marin Temperica za Rokinu knjigu napisao je katolički 'oče naš' ćirilicom i ispisao ćiriličnu azbuku, koju redovno zove Alphabetum Servianum i Litterae Servianae.

Znamenite su ove reči iz te retke knjige:

»Bosina vero inter ceteras Gentes Seruianam linguam adhibentes, puriori et elegantiori loquendi forma vti solet [ad quam elegantiam et loquedi venustatem Seruia non parum accedit], sicut a Marino Temperizza Epidaurio a Societate Jesu hanc linguam optime callente accepi.« (Angelo Roccha, Bibliotheca apostolica Vaticana, Roma, 1591)

“Bosna pak među ostalim narodima koji se služe srpskim jezikom, upotrebljava čišći i elegantniji način govora, kojem se po eleganciji i lepoti govora Srbija približava, kako sam čuo od Isusovca iz Cavtata Marina Temperice, koji taj jezik veoma dobro zna.«

Iz Arhiva isusovačkog reda (vidi kod Josipa Jurića) saznajemo da je je već 1582. Dubrovčanin Marin Temperica, isusovac i bivši trgovac po balkanskim zemljama, u svojem referatu isusovačkom generalu Klaudiju Akuavivi izvestio da se najbolji srpski jezik govori u Bosni i predložio da se što pre sastavi gramatika i rečnik toga jezika. General Klaudije Akuaviva prihvatio je taj predlog i naložio 1599. članu isusovačkog reda Bartolu Kašiću da sastavi »ilirsku« gramatiku. Tako se 1604. pojavila u Rimu gramatika čakavca Bartola Kašića »Institutionum linguae illiricae«.

 

[Mej bregami]

A ko nije begao od Stulija? Ko ga je prihvatio? Zagreb? Rijeka? Dubrovnik?

Rječosložje je puno slavjanoserbizama. A evo i zašto:


Još jedan rěčnik nastao u pravolsavnoj srpskoj srědini spada u srpsku leksikografiju prě pojave Vuka Karadžića. To je Orfelinov Latinsko-ruskoslověnski-srpsko-němački rěčnik iz godine 1767. Ovaj rěčnik nije samostalno dělo nego je doda litak Latinskoj gramatici koju je Orfelin naměnio srpskoj mladeži i objavio pod naslovom Pervie načatki latinskago jazika. Bio je to prěvod Celarijevog latinskog leksikona.

Velimir Mihajlović pišući o ovome Orfelinovom dělu u časopisu Bibliotekar (1976., broj 3-4), konstatovao je "činjenicu da je Stulli dělimično koristio ovaj izvor za svoj veliki i impozantni rěčnik". Mihajlović je na priměrima je poklazao da su rěči u Stullijevom Rěčosložju (za koje su leksikografi (Budmani) tvrdili da ih je Vuk Karadžić uzeo od Sullija) već nalazile kod Orfelina! On zaključuje:

"Na osnovu upoređenja pojedinih reči kod Orfelina i kod Joakima Stullija vidi se da je Stulli uzimao reči za svoj rečnik iz ovog Orfelinovog dela." (str. 459)

Stullijev rječnik je, nakon neuspjeha uvođenja slavonskog štokavsko ikavskog, bio izabran za novu osnovu školstva Hrvata i Srba u Habsburškoj monarhiji i desetljećima prilagođavan posredstvom komisije u kojoj su bili i Srbi.
Kako nisu mogli utjecati na bit rječnika da je u osnovi hrvatski rječnik sa naknadno ubačenim riječima iz crkvenoslavenskog i srboslavenskog da se privole Srbi, Srbi odustaju od njega jer da je to hrvatski rječnik i dalek od srpskog jezika.

 

[Mej bregami]

Begali su od Stullija brže od Usaina Bolta.

Bježali su od svega hrvatskog do 1867. "Moćno" srpstvo se bojalo jače hrvatske kulture i nestanka u Hrvatima ako s njima imaju isti ili sličan jezik.

 

[Mej bregami]

Da, kako i sam kaže, Vuk je koristio "šokačke" (rimokatoličke) rečnike srpskog jezika da bi u svoj rečnik upisivao reči koje je čuo u srpskom narodu. Preskako je reči koje nije u narodu čuo.

Koji su to "šokački rečnici"?

Godine 1582. Marin Temperica (Dubrovčanin iz Cavtata) izvestio je jezuitskog generala Klaudija Akvavivu da od svih Srba Bosanci imaju najlepši dijalekat, pa je Bartol Kašić zato dobio za zadatak da radi na pripremi udžbenika "bosanskog dijalekta srpskog jezika" za jezuitske misionare.

Pogledajte prilog 1531662

To saznajemo i iz knjige O vatikanskoj biblioteci koju je godine 1591. štampao Anđelo Roka (Roccha). Roka u knjizi nije samo pomenuo Temperičin izveštaj generalu Akvavivi, već je sa Tempericom imao i saradnju na samoj knjizi. Dubrovčanin, isusovac Marin Temperica za Rokinu knjigu napisao je katolički 'oče naš' ćirilicom i ispisao ćiriličnu azbuku, koju redovno zove Alphabetum Servianum i Litterae Servianae.

Znamenite su ove reči iz te retke knjige:

»Bosina vero inter ceteras Gentes Seruianam linguam adhibentes, puriori et elegantiori loquendi forma vti solet [ad quam elegantiam et loquedi venustatem Seruia non parum accedit], sicut a Marino Temperizza Epidaurio a Societate Jesu hanc linguam optime callente accepi.« (Angelo Roccha, Bibliotheca apostolica Vaticana, Roma, 1591)

“Bosna pak među ostalim narodima koji se služe srpskim jezikom, upotrebljava čišći i elegantniji način govora, kojem se po eleganciji i lepoti govora Srbija približava, kako sam čuo od Isusovca iz Cavtata Marina Temperice, koji taj jezik veoma dobro zna.«

Iz Arhiva isusovačkog reda (vidi kod Josipa Jurića) saznajemo da je je već 1582. Dubrovčanin Marin Temperica, isusovac i bivši trgovac po balkanskim zemljama, u svojem referatu isusovačkom generalu Klaudiju Akuavivi izvestio da se najbolji srpski jezik govori u Bosni i predložio da se što pre sastavi gramatika i rečnik toga jezika. General Klaudije Akuaviva prihvatio je taj predlog i naložio 1599. članu isusovačkog reda Bartolu Kašiću da sastavi »ilirsku« gramatiku. Tako se 1604. pojavila u Rimu gramatika čakavca Bartola Kašića »Institutionum linguae illiricae«.

Badava ti izvrtanje kad u rječnicima piše da su hrvatski, nema spomena Srba u njima.

 

[Mrkalj]

Bježali su od svega hrvatskog do 1867. "Moćno" srpstvo se bojalo jače hrvatske kulture i nestanka u Hrvatima ako s njima imaju isti ili sličan jezik.

He, he, he... Kakono reče Fric - "Sačuvaj me, Bože, hrvatske kulture." Neverovatno je kako se svaki put podsvesno zakopaš i to veoma efikasno u projekciji. Upravo Hrvati isistiraju na "razlikovnim rečnicima" i čišćenju jezika od "srbizama" dok je nama vazda sve to bio isti jezik, srpski.

Badava ti izvrtanje kad u rječnicima piše da su hrvatski, nema spomena Srba u njima.

Baš ste NATO orphan.

 

[Mej bregami]

He, he, he... Kakono reče Fric - "Sačuvaj me, Bože, hrvatske kulture." Neverovatno je kako se svaki put podsvesno zakopaš i to veoma efikasno. Upravo Hrvati isistiraju na "razlikovnim rečnicima" i čišćenju jezika od "srbizama" dok je nama vazda sve to bio isti jezik, srpski.

Postavio sam takve navode s vrha srpstva tada gdje oni to direktno tako kažu "prijeti pohrvaćivanje".
To što je vama nekima to teško prihvatiti je samo do ispranog mozga propagandom o srpskom carstvu do Tokija.

Baš ste NATO orphan.

Pozivam te da nađeš gdje je to u rječnicima koje je koristio Vuk za stvaranje PRVOG srpskog piše da su srpski kao što tvrdiš.

Ako piše u naslovu ilirski, u rječniku pod tom natuknicom stoji da je to isto što i Hrvat, Slovinac, Dalmatinac.

Tako da su vam šuplje priče da ako na njima stoji dalmatinski, slavenski, ilirski, da nisu hrvatski.
Uglavnom srpskog jezika i imena nema spominjanja u njima.