Nema, ali to nema veze s ovim jednim napisom.
Rekoh sve o tim panserbističkim tlapnjama, a i mnogi prije mene, možda na nješto drugačiji nain, no ovo tvoje nije podkrijepljeno ničim.
Grčević jasno o tom primjeru piše:
https://repozitorij.unizg.hr/islandora/object/hrstud:3160/datastream/FILE0/view
..................................................
Vjerojatno najstariji dubrovački zapis u kojem se uz ćirilicom pisani
jezik veže srpsko ime, nalazi se na kraju dubrovačkoga prijepisa iz XV.
stoljeća povelje bosanskoga bana Stjepana iz 1333. godine (Miklosich
1858: 105—107). U prijepisu se bilježi da je povelja izrađena u četiri
kopije, »dvie latinsci a dvi srpscie«. Izvornik nije sačuvan. Godine
1384. dubrovački pisar Niko Bijelić zapisuje da je on »dijak srpski«, a
isto piše i Nikša Zvijezdić 1447. godine. U Kotoru je 1454. godine ta-
mošnji slavenski pisar zabilježio da je on »dragoman srpski« (Jireček
1904: 213). Tim se nazivima ne kazuje da bi dotični pisari u nekom
smislu bili Srbi, nego da su srpski korespondenti, što znači koresponden-
ti kojima se posao sastojao većim dijelom od dopisivanja »srpskim
pismom«, i većinom s adresatima na prostoru Srbije. U Dubrovačkoj
kancelariji takvi su se pisari na latinskom zvali (najčešće) notarius,
cancellarius, scribanus, scriba sclauonicus, sclauonescus, sclauicus, notari-
us slavonescus, cancellarius slavonescus, scribanus slavicus, cancellarius in
lingua sclava, cancellarius linguae slavae, ili illyricae, a u XVI. stoljeću
zabilježen je i naziv cancellarius linguae serviane (Jireček 1899: 503,
1904: 174), koji ima dvostruku motivaciju, u starijem nazivu dijak srp-
ski i u nazivu cancellarius linguae slavae.
Jezik slavenskih spisa imenuje se u Dubrovačkoj kancelariji različitim
imenima: našim, materinskim, dalmatinskim, slavenskim, itd. (»idioma
nostrum« (1501.), »idioma dalmaticum«, »maternum« (1502.) »lin-
gua seu idiomate sclauo«) (Jireček 1899: 432). Jedna od najstarijih
potvrda latinskoga naziva »lingua serviana« potječe iz 1491. godine.
Nalazi se u ispravi u kojoj se bilježi da je dubrovačkomu kaligrafu i di-
plomatu Feliksu Petančiću (1455.?—1517.?) isplaćeno pet perpera zato
što je, kako je pisar zapisao, »in lingua serviana« izradio kopije jedne
bule (Ivić 1969: 80). Kao istovrijednica toga naziva u Dubrovačkoj
kancelariji rabio se je, iako znatno rjeđe, i naziv »lingua rasciana«.
Sudeći prema građi koju je skupio srpski povjesničar Branislav Nedelj-
ković, najstarije potvrde toga naziva potječu iz 1508. (»lingua rasciana«)
i 1521. (»in lingua et forma rassiana«) (Nedeljković 1983: 112).
.........................................................................................................
Iako se krajem XVI. stoljeća i početkom XVII. stoljeća ćirilica i
dalje rabi u selima Dubrovačke Republike i u njezinim trgovačkim
kolonijama, u samoj Kancelariji počinje u slavenskim tekstovima pre-
vladavati latinica. U XVII. stoljeću stariji dokumenti pisani na ćirilici
prepisuju se latinicom, ili se prevode na talijanski ili latinski. Tijekom
toga posla nastaju zapisi u kojima se kaže da se iz ćirilicom pisana jezi-
ka (»ex lingua serviana«) neki dokument prenosi »u naš ilirski jezik«
(»hanc nostram illyricam«), čime se označava latinica (usp. Ivić 1969:
79). Kad se takvi primjeri uzmu u obzir, nije se teško dosjetiti kako
treba tumačiti zapis iz sudskoga predmeta koji se vodio u Dubrovniku
1563. godine, u kojem tuženi priznaje da su mu dani na čuvanje misa-
li pisani »in lingua serviana« (Nedeljković 1983: 104).
Razvidno je da
se u tim zapisima srpsko ime ne rabi kao oznaka za jezik ili spise onih
koji su se u to doba smatrali Srbima, nego da je riječ o nazivu koji je
okamenjeni terminus technicus i koji se odnosi na ćirilicom pisane juž-
noslavenske idiome. Do takva je zaključka došla i Anita Peti-Stantić
iscrpno analizirajući primjere s nazivom lingua serviana koje je objavio
srpski filolog Pavle Ivić 1969. godine (Peti-Stantić 2008: 288—294).
.....................................................................................
Njihova ćemo nastojanja pobliže prikazati na primjeru radova srpsko-
ga povjesničara Branislava Nedeljkovića i vodećega srpskoga jeziko-
slovca u drugoj polovici XX. stoljeća Pavla Ivića.
Nedeljković je živio od 1951. godine u Dubrovniku i ondje punih 38
godina istraživao arhivsku građu, skupljajući potvrde srpskoga imena. Tim
se poslom bavio i filolog i povjesničar srbokatoličke provenijencije Petar
Kolendić, za kojega Miroslav Pantić bilježi 1964. da posljednjih desetak
godina »u dubrovačkom arhivu bez prestanka i pasionirano« traži potvr-
de srpskomu imenu (Ivić 1969: 80). 
Kolendić je 1957. u Glasniku Srpske
akademije (VIII:2, 242—243) u izvješću o svojem radu u Zadru i Dubrov-
niku za proteklu godinu ustvrdio da skuplja dokumente kojima namjera-
va »dokazati da su Dubrovčani i u danima Renesanse, i u danima baroka
još uvek, iako sve ređe, upotrebljavali srpsko ime za naš jezik, i to ne samo
kad je bila reč o ćirilskim dokumentima, nego i kad su oni sami pisali la-
tinicom.«
Međutim, Kolendić je ostao pri paušalnim tvrdnjama, a Vinko
Foretić prokomentirao ih je 1969. riječima da bi bilo »u interesu povijesne
znanosti da Kolendić nađene podatke objelodani.« (Foretić 2001: 313).
Nedeljković je rezultate svojega rada, u koje je uvrstio i one iz Kolen-
dićevih publikacija, objavio 1982./1983. u tekstu »Nekoliko podataka o
našem jeziku iz arhiva Dubrovačke Republike« (Nedeljković 1983).
Skupio je oko šestdeset zapisa u kojima pisari u Dubrovniku, Beogradu,
Ruščuku, Vidinu, Temišvaru, Pešti i Prokuplju (usp. Macan 1992: 55)
na latinskom ili talijanskom jeziku za ćirilične zapise, dokumente (npr.
oporuke) i potpise kažu da su napisani in lingua serviana, in lingua rascia-
na, in littera et idiomate serviano, in lingua serviana et caractere, itd.
Nedeljković je uočio da dubrovački pisari riječi jezik (lingua) i slovo/
pismo (caractere, littera) često ne razlikuju i da ih rabe kao istoznačnice.
Stoga tvrdi da »Dubrovačka kancelarija često upotrebljava reč ‘caractere’
(slovo, pismo) i za jezik« (1983: 106), ili da »Ima potom slučajeva u ko-
jima reči kao pismo, slovo (caractere, littera) znače isključivo i prvenstve-
no jezik.«. Primjere u kojima se riječ jezik odnosi na pismo Nedeljković
ne navodi ili iskrivljeno prikazuje jer ne idu u prilog onomu što pokušava
dokazati. On smatra da i pred kraj Dubrovačke Republike njezina kan-
celarija u uputama na talijanskom »upotrebljava naizmenično [nazive]
srpski, slovenski i ilirski«, a kao sinonime za »srpski« tvrdi da je prona-
šao i »ilirski, raški, rašanski, (možda i koji put bosanski?), pa čak dva ili
tri puta nalazimo i dubrovački jezik (sermo maternus raguseus)«. Na tom
je mjestu propustio spomenuti glavni i najučestaliji naziv »slavenski«.
Zatim nastavlja: »razume se, reč je uvek o istom jeziku — srpskom — a
ostali termini su samo uobičajeni sinonimi« (1983: 103).
Umjesto da skupljenu građu primjereno predstavi i omogući drugim
istraživačima da se služe rezultatima njegova arhivskoga rada, Nedelj-
ković neskriveno najavljuje kako od »znatnog broja dokumenata u
kojima je reč o imenu i nazivu jezika, ovde će biti navedeni mali broj
koji dovoljno očituje tačnost Miklošićeve i Rešetarove teze, izrečene
još 1890. i ranije« (1983: 104). Pokušavajući postići taj svoj cilj, Nedelj-
ković selektivno citira, jednostrano tumači i tendenciozno predstavlja
arhivske zapise. Na taj prozirni način pokušava dokazati promašenu
tezu da je štokavština u etničkom smislu isključivo »srpska« (usp.
Grčević 2001). Iako je Rešetar tu tezu rane slavistike usvajao u svojim
srbokatoličkim identifikacijskim fazama, nikada ju nije pokušao argu-
mentirati s pomoću naziva lingua serviana. Štoviše, zauzeo je stajalište
da on nema etničko značenje.
..............................................................................................................
Nakon što se u Dubrovačkoj kancelariji latinica počela prihvaćati
kao primarno pismo pri pisanju slavenskih tekstova, ondje je 1638.
godine nastao jedan zapis u kojem se naziv lingua serviana odnosi na
dubrovački slavenski idiom koji je pisan latinicom (Nedeljković 1983:
113). U odnosu na nj Vinko je Foretić 1969. primijetio:
»Ćirilicu nazivaju u Dubrovniku slavenskim ili srpskim pismom,
a tekstove pisane ćirilicom zovu i srpskim jezikom. Samo u
jednom slučaju iz godine 1638. moglo bi se zaključiti da izričaj
srpski jezik znači jezik, bez obzira na pismo. Nije isključeno da
bi se mogao naći još koji takav slučaj, jer su u Dubrovniku
postojali i srpski utjecaji.« (Foretić 2001: 313)
Dotični tekst trebalo je glasno pročitati kako bi ga stanovnici Du-
brovnika čuli i razumjeli. U prijevodu Pavla Ivića pisarov talijanski
komentar ispred toga teksta glasi:
»Po naređenju gospode činovnika pramatike izvikuje se i
proglašava dole napisani sadržaj na srpskom jeziku da bi ga
svak bolje razumeo sa opštinske luže (lođe) od strane Ivana
zdura (telala) uz prethodno čitanje moje, Florija Stai, i sledi.«
(Ivić 1969: 73—74)
Budući da je riječ o jedinom poznatom dubrovačkom zapisu u kojem
se naziv lingua serviana odnosi na latinicom pisani tekst, lako je mogu-
će da je Florio Stai dobio tekst napisan »in lingua serviana« (na ćirili-
ci) koji je trebalo usmeno proglasiti, ili da je dobio nalog da ga prevede
»in lingua serviana«, a on ga je naposljetku zapisao latinicom jer mu
je to bilo lakše, a zadržao u uvodnoj riječi izvornu referencu koja se
odnosi na ćirilicu. Sve ako i nije bilo tako, riječ je o iznimci koja ne
dovodi u pitanje činjenicu da se naziv lingua serviana u Dubrovačkoj
kancelariji širi kao naziv za ćirilicu uslijed širenja latinice i da nestaje
bez ikakva utjecaja i traga u etnogenezi Dubrovnika nakon što se ćiri-
lica u Dubrovačkoj Republici prestala rabiti.
