Evo jos neki nacin da se ta komanda nauci......
Uslovni nadražaj u ovom slučaju komanda „sedi" i pokret rukom — desna ruka se pruža napred, sa šakom okrenutom na dole.
Ovaj uslovni refleks se razvija na sledeći način: pas se nalazi sa leve strane dresera, na kratkom povodniku. Zatim se do pola okrene u pravcu psa, desnom rukom drži povodnik na 10—15 santimetara odstojanja od ogrlice, levom rukom pritiska slabinski deo životinje terajući je da sedne, i izgovara komandu ,,sedi". Istovremeno se povodnik povlači malo nagore i unazad, i pomaže se psu da sedne. Ako se pas suprotstavlja, treba ga pritiskom ruke držati u sedećem položaju. Svako pravilno izvršenje zapovesti treba nagraditi poslasticom i komandom „dobro". Ako pas pokuša da ustane, treba ponavljati komandu „sedi" i pritiskati slabinski deo rukom.
Komandu „sedi" treba izgovarati uvek pre nego što se rukom pritisnu slabine i povuče povodnik. Kada se to više puta ponovi, pas će naučiti da seda kad mu se izda zapovest.
Da bismo proverili da li se uslovni refleks na komandu ,,sedi' dobro razvio, treba samo izgovarati komandu, bez pritiska slabine rukom. Ako odgovor ne usledi, treba ponovo primeniti neposredne nadražaje.
Kada se ovaj uslovni refleks dobro razvije dreser prelazi na usavršavanje navike — na obučavanje psa za nepokretnost. Te se radi ovako: pošto pas sedne, dreser, držeći jednom rukom kraj dugačkog povodnika, pazeći da ne povuče povodnik, polako odlazi u stranu, ponavljajući povišenim glasom komandu „sedi".
Dok se vežba ponavlja, dreser se udaljuje od psa na različite strane, na daljinu koju mu povodnik dopušta i komandom „sedi" sprečava psa da napusti svoje mesto.
U samom početku ne obraća se pažnja na pravilnost sedenja psa i cilj je jedino da on ostane nepokretan; kasnije, sa razvitkom uslovnog refleksa, prelazi na ispravljanje nedostataka za vreme sedenja: pravilan položaj glave i slabina, itd . . .
Kada se dreser udaljuje od psa, koji sedi, treba da pazi da slučajno ne povuče povodnik jer će pas to shvatiti kao znak da može da napusti mesto. Zato je potrebno unapred razmrsiti povodnik i položiti ga na zemlju, a u ruci zadržati samo jedan njegov kraj.
Vreme ostajanja u nepokretnom položaju se postepeno uvećava — do pet minuta. Da bi se što bolje učvrstila ta navika, dreser se krije iza nekog zaklona. Ako pas postane nemiran i pokuša da ustane sa mesta, odmah se pretećim glasom izgovara komanda „sedi" a kada životinja ostaje na mestu, pohvaljuje se komandom „dobro" i daje joj se poslastica propraćena blagim milovanjem.
Razvijanje refleksa drugog reda — sedanje na pokret ruke — izvodi se na sledeći način: dreser se nalazi na udaljenosti od 4 do 5 metara od psa koji je u ležećem stavu; dreser izgovara komandu „sedi i istovremeno pruža desnu ruku napred, sa šakom okrenutom nadole. Čim pas sedne, ruka se spušta. Pokrete je potrebno izvoditi odsečno i jednoobrazno. Samo je u tim uslovima moguće od psa očekivati tačan i bezprekoran odgovor. Dobri rezultati se mogu postići samo upornim vežbanjem, stalnim ponavljanjem, usklađivanjem pokreta i komande i nagrađivanjem kad se zadatak izvrši.
U slučaju da pas odbije da sedne na zapovest dat pokretom ruke treba ponoviti komandu, a ako i to ne pomogne treba koristiti neposredni nadražaj — pritisak rukom na slabinu.
Tokom dalje dresure potrebno je ovu naviku usavršiti, kako za vreme individualne, tako i za vreme grupne obuke. Obuka se vrši na mestima gde ima nadražaja a koji odvlače pažnju, u različito doba dana i u različitim vremenskim uslovima.
Usavršavanje navike sedenja se sastoji u tome da pas sedne kad god dreser to od njega zahteva, i to da sedne u pravilnom položaju: da mu zadnji deo tela ne bude izbačen na stranu i da mu glava bude okrenuta prema dreseru.