Koča
Elita
- Poruka
- 15.249
MAJOR VAJEL
Kao što smo videli, nemački komandanti sa Balkana sistematski su slali lažne izveštaje u Berlin, nastojeći da ublaže Hitlerov antisrpski stav. Vajks i Nojbaher su čak pisali da se najjača četnička jedinica, 4. grupa jurišnih korpusa, nalazi pod njihovom komandom, tj. pod komandom nemačkog majora Vajela. Međutim, kada su 22. avgusta otišli kod Hitlera, oni nisu smeli direktno, u oči, da mu saopšte tu laž. Prema zapisniku sa ovog sastanka u Vučjoj jami, Vajks i Nojbaher nisu ni nagovestili da imaju neki uticaj na četnike, a kamo li da komanduju njihovom najvećom jedinicom.142
S druge strane, u Ratnom dnevniku Vermahta za 22. avgust 1944. godine, pored ostalog je zapisano:
Nojbaher i general fon Vajks predočili su fireru stanje u Srbiji: očekivani upad Tita u Srbiju i skoro povlačenje bugarske okupacione vojske iz Srbije biće veoma nepovoljni po Vermaht, jer naše snage u Srbiji danas nisu dovoljne da se efikasno suoče sa novonastalom situacijom. Četnici su u Srbiji od marta do avgusta izgubili u borbama sa komunistima oko 5.000 boraca, a prema nemačkoj okupacionoj sili u poslednje vreme nisu više neprijateljski raspoloženi. Oko 10.000 četnika bore se zajedno sa nemačkim trupama u Južnoj Srbiji i to pod komandom nemačkog majora Vajela.143
Očigledno, u Ratni dnevnik su uneti podaci iz ranijih Vajksovih i Nojbaherovih izveštaja, a ne iz zapisnika sa sastanka. Na sastanku nije rečeno ono što je zapisano u Ratnom dnevniku, a ono što je zapisano nije bilo tačno. Četvrta grupa jurišnih korpusa napustila je Južnu Srbiju tri sedmice pre 22. avgusta. Toga dana, ona se nalazila u oblasti između Kruševca i Kraljeva, spremajući kontraofanzivu protiv komunista u pravcu Kopaonika. Takođe, za prethodna četiri meseca u borbama protiv komunista u Srbiji nije palo 5.000 četnika, već verovatno ispod 1.000.
Na ovim stranicama Ratni dnevnik Vermahta podešen je tako da naglasi borbeni doprinos četnika, dok su na drugom mestu uneti podaci koji drugačije opisuju iste događaje. Reč je o opisu početka četvrtog - Nemci kažu drugog - pokušaja komunista da upadnu u Srbiju. Podsećajući da su nemačke ''glavne jedinice'' sa područja okupirane Kraljevine Jugoslavije upravo bile odvedene u Mađarsku, Ratni dnevnik Vermahta konstatuje:
Nemačkom vojnom komandantu u Beogradu na raspolaganju su, praktično, stajale samo bugarske okupacione snage, male policijske snage Milana Nedića, te deo divizije ''Brandenburg''.144
Sledi deo o povlačenju Bugara bez borbe, posle čega se preuveličava broj komunista u pokretu od Lima ka Ibru. U ratnom Dnevniku piše da ih je bilo čak 17.000, dok su, kao što smo videli, nemački oficiri sa lica mesta precizno izveštavali o brojnom stanju Operativne grupe divizija (5.000 partizana). Više nego trostruko povećanje broja partizana piscima Ratnog dnevnika Vermahta bilo je potrebno radi izvlačenja sledećeg, veoma povoljnog zaključka po svoje trupe:
Nama je pošlo za rukom da relativno malim snagama uništimo Titove elitne jedinice, koje su izgubile 1.500 boraca. Ovom je akcijom Titova moć bila znatno oslabljena. Partizanske jedinice raspršile su se u manje grupe i krenule su ponovo u Bosnu.145
Za četnike se na ovom mestu kaže samo da su se, počev od 29. aprila, ''umešali'' u borbu protiv komunista, ''i to na prostoru Srbije, Sanyaka i Bosne''. U stvari, kao što je napred navedeno, Komanda Jugoistoka je još 12. marta izvestila Vrhovnu komandu Vermahta: ''Četnici su odbili pokušaj crvenih bandi da 22. marta od Višegrada pređu Lim''.146
Ratni dnevnik Vermahta nije dnevnik u smislu da su podaci zapisivani svakog dana, već su često vojni istoričari naknadno upisivali pregled događaja prema izveštajima koji su pristizali u Vrhovnu komandu, a očigledno i prema političkim potrebama. Kada je trebalo preuveličati snagu Vermahta, ovi vojni istoričari zapisali su da je nekoliko hiljada Nemaca savladalo 17.000 partizana. A kada je trebalo pripremati teren za ustupke Srbima, na red je došlo preuveličavanje četničkih žrtava, itd.
Doduše, vojnim istoričarima su otežavali posao protivurečni izveštaji iz Srbije. Tako je Abver - nemačka vojna obaveštajna služba - 1. jula 1944. izveštavao da su četnici u okolini Brusa zaustavili komuniste ''u sadejstvu sa našim trupama'', dok u nastavku istog izveštaja piše: ''Treba da se utvrdi i to da je u porastu neprijateljski stav četnika prema okupatoru u celoj zemlji.''147
Inače, u to vreme u oblasti Brusa nije bilo Nemaca, kao ni Bugara i ljotićevaca.
Komandant Jugoistoka više puta je 4. grupu jurišnih korpusa nazvao ''Borbena grupa `Vajel`'', ali je uporedo izveštavao i o četničkim antiosovinskim akcijama. U izveštaju od 25. jula on konstatuje: ''Napadi četnika na baze sa snabdevanje na teritoriji stare Srbije''.148
Ono što je istina u svemu ovome, to je da su četnici zaista tražili municiju od Nemaca, a da je u nemačkim redovima za isporuke municije četnicima bio zadužen major Vajel. Dok su u izveštajima Berlinu majora Vajela predstavljali kao komandanta najveće četničke jedinice, u međusobnoj prepisci vodeće nemačke ličnosti sa Balkanu pišu drugačije. Tako, kada je 14. jula izveštavao o sastanku sa kapetanom Neškom Nedićem, načelnikom štaba 4. grupe jurišnih korpusa, Felber je pisao Vajksu:
Nemački oficir za vezu, major Vajel, nosilac Krsta viteškog reda, koji se od pre dužeg vremena nalazi kod četnika, izrazio mi je isto shvatanje o ozbiljnosti ponude.149
Kao što smo videli, nemački komandanti sa Balkana sistematski su slali lažne izveštaje u Berlin, nastojeći da ublaže Hitlerov antisrpski stav. Vajks i Nojbaher su čak pisali da se najjača četnička jedinica, 4. grupa jurišnih korpusa, nalazi pod njihovom komandom, tj. pod komandom nemačkog majora Vajela. Međutim, kada su 22. avgusta otišli kod Hitlera, oni nisu smeli direktno, u oči, da mu saopšte tu laž. Prema zapisniku sa ovog sastanka u Vučjoj jami, Vajks i Nojbaher nisu ni nagovestili da imaju neki uticaj na četnike, a kamo li da komanduju njihovom najvećom jedinicom.142
S druge strane, u Ratnom dnevniku Vermahta za 22. avgust 1944. godine, pored ostalog je zapisano:
Nojbaher i general fon Vajks predočili su fireru stanje u Srbiji: očekivani upad Tita u Srbiju i skoro povlačenje bugarske okupacione vojske iz Srbije biće veoma nepovoljni po Vermaht, jer naše snage u Srbiji danas nisu dovoljne da se efikasno suoče sa novonastalom situacijom. Četnici su u Srbiji od marta do avgusta izgubili u borbama sa komunistima oko 5.000 boraca, a prema nemačkoj okupacionoj sili u poslednje vreme nisu više neprijateljski raspoloženi. Oko 10.000 četnika bore se zajedno sa nemačkim trupama u Južnoj Srbiji i to pod komandom nemačkog majora Vajela.143
Očigledno, u Ratni dnevnik su uneti podaci iz ranijih Vajksovih i Nojbaherovih izveštaja, a ne iz zapisnika sa sastanka. Na sastanku nije rečeno ono što je zapisano u Ratnom dnevniku, a ono što je zapisano nije bilo tačno. Četvrta grupa jurišnih korpusa napustila je Južnu Srbiju tri sedmice pre 22. avgusta. Toga dana, ona se nalazila u oblasti između Kruševca i Kraljeva, spremajući kontraofanzivu protiv komunista u pravcu Kopaonika. Takođe, za prethodna četiri meseca u borbama protiv komunista u Srbiji nije palo 5.000 četnika, već verovatno ispod 1.000.
Na ovim stranicama Ratni dnevnik Vermahta podešen je tako da naglasi borbeni doprinos četnika, dok su na drugom mestu uneti podaci koji drugačije opisuju iste događaje. Reč je o opisu početka četvrtog - Nemci kažu drugog - pokušaja komunista da upadnu u Srbiju. Podsećajući da su nemačke ''glavne jedinice'' sa područja okupirane Kraljevine Jugoslavije upravo bile odvedene u Mađarsku, Ratni dnevnik Vermahta konstatuje:
Nemačkom vojnom komandantu u Beogradu na raspolaganju su, praktično, stajale samo bugarske okupacione snage, male policijske snage Milana Nedića, te deo divizije ''Brandenburg''.144
Sledi deo o povlačenju Bugara bez borbe, posle čega se preuveličava broj komunista u pokretu od Lima ka Ibru. U ratnom Dnevniku piše da ih je bilo čak 17.000, dok su, kao što smo videli, nemački oficiri sa lica mesta precizno izveštavali o brojnom stanju Operativne grupe divizija (5.000 partizana). Više nego trostruko povećanje broja partizana piscima Ratnog dnevnika Vermahta bilo je potrebno radi izvlačenja sledećeg, veoma povoljnog zaključka po svoje trupe:
Nama je pošlo za rukom da relativno malim snagama uništimo Titove elitne jedinice, koje su izgubile 1.500 boraca. Ovom je akcijom Titova moć bila znatno oslabljena. Partizanske jedinice raspršile su se u manje grupe i krenule su ponovo u Bosnu.145
Za četnike se na ovom mestu kaže samo da su se, počev od 29. aprila, ''umešali'' u borbu protiv komunista, ''i to na prostoru Srbije, Sanyaka i Bosne''. U stvari, kao što je napred navedeno, Komanda Jugoistoka je još 12. marta izvestila Vrhovnu komandu Vermahta: ''Četnici su odbili pokušaj crvenih bandi da 22. marta od Višegrada pređu Lim''.146
Ratni dnevnik Vermahta nije dnevnik u smislu da su podaci zapisivani svakog dana, već su često vojni istoričari naknadno upisivali pregled događaja prema izveštajima koji su pristizali u Vrhovnu komandu, a očigledno i prema političkim potrebama. Kada je trebalo preuveličati snagu Vermahta, ovi vojni istoričari zapisali su da je nekoliko hiljada Nemaca savladalo 17.000 partizana. A kada je trebalo pripremati teren za ustupke Srbima, na red je došlo preuveličavanje četničkih žrtava, itd.
Doduše, vojnim istoričarima su otežavali posao protivurečni izveštaji iz Srbije. Tako je Abver - nemačka vojna obaveštajna služba - 1. jula 1944. izveštavao da su četnici u okolini Brusa zaustavili komuniste ''u sadejstvu sa našim trupama'', dok u nastavku istog izveštaja piše: ''Treba da se utvrdi i to da je u porastu neprijateljski stav četnika prema okupatoru u celoj zemlji.''147
Inače, u to vreme u oblasti Brusa nije bilo Nemaca, kao ni Bugara i ljotićevaca.
Komandant Jugoistoka više puta je 4. grupu jurišnih korpusa nazvao ''Borbena grupa `Vajel`'', ali je uporedo izveštavao i o četničkim antiosovinskim akcijama. U izveštaju od 25. jula on konstatuje: ''Napadi četnika na baze sa snabdevanje na teritoriji stare Srbije''.148
Ono što je istina u svemu ovome, to je da su četnici zaista tražili municiju od Nemaca, a da je u nemačkim redovima za isporuke municije četnicima bio zadužen major Vajel. Dok su u izveštajima Berlinu majora Vajela predstavljali kao komandanta najveće četničke jedinice, u međusobnoj prepisci vodeće nemačke ličnosti sa Balkanu pišu drugačije. Tako, kada je 14. jula izveštavao o sastanku sa kapetanom Neškom Nedićem, načelnikom štaba 4. grupe jurišnih korpusa, Felber je pisao Vajksu:
Nemački oficir za vezu, major Vajel, nosilac Krsta viteškog reda, koji se od pre dužeg vremena nalazi kod četnika, izrazio mi je isto shvatanje o ozbiljnosti ponude.149