Драгољуб Дража Михаиловић

porucnici tipa kramer , su placeni da kazu ono sto im se kaze (isto kao i mcdowell)

Kiseli, dokaži da su plaćeni i da lažu?
Ostaneš bez argumenata i onda odmah kažeš da je to falsifikat ili da je laž.
Tako ti je svaka knjiga koja sadrži bilo šta pozitivno o četnicima pisana po narudžbi, svi svedoci su plaćeni.
A ko ih je platio molim te?
MekDauel je boravio kod Draže u štabu, valjda zna šta je video. Ne vidim razlog da MekDauel i Kramer lažu, a to je glupost da su plaćeni za to.
 
porucnici tipa kramer , su placeni da kazu ono sto im se kaze (isto kao i mcdowell)

Kiseli, dokaži da su plaćeni i da lažu?
Ostaneš bez argumenata i onda odmah kažeš da je to falsifikat ili da je laž.
Tako ti je svaka knjiga koja sadrži bilo šta pozitivno o četnicima pisana po narudžbi, svi svedoci su plaćeni.
A ko ih je platio molim te?
MekDauel je boravio kod Draže u štabu, valjda zna šta je video. Ne vidim razlog da MekDauel i Kramer lažu, a to je glupost da su plaćeni za to.

:super:

______________

:mrgreen:

...neko nam bas gubi kontrolu...i po ko zna koji put pravi sprdnju od diskusije,,,ako....:D
 
Ovo na zalost jos uvek nije cvrst dokaz jer treba CIA (nekadasnji OSS) da dostavi original kao i pratecu dokumentaciju. Ako im niko ne trazi taj dokument, oni nece da ga sami dostave. Sto ne znaci da sve to nece da se desi.




Pranje mozga 50 godina nije moguce oporaviti u nekoliko godina.

Strasno je sto se komunisticki zlocini pravdaju tako sto se guraju u senku navodnih velikih zlocina navodnih ili pavih kvislinga ili Nemaca.

Strasno je sto za komuniste neduzne zrtve nisu niti mogu da budu oni koji su neduzni stradali od njihovog maca.

Izvestaj Kramera je iz Arhiva CIA....Ovde imas ceo:

http://www.pogledi.rs/txt/24.html

U pitanju je knjiga Miodraga D. Pesica - Draza Mihailovic u izvestajima americkih i britanskih obavestajaca:

Autor je direkciji CIA-e u Vašingtonu poslao pismo sa molbom da mu pošalju sva dokumenta koja imaju o generalu Draži Mihailoviću... U odgovoru je pisalo: "Da biste dobili tražena dokumenta, potrebno je da uplatite 60 dolara za troškove kopiranja i poštarine".

Posle nekog vremena, na adresu Miodraga D. Pešića stigla je hrpa ekskluzivnih dokumenata...

Ova knjiga Miodraga D. Pešića predstavlja jedan od najvećih događaja u našoj istoriografiji u poslednje vreme. Ona je nezaobilazno štivo za svakog kome je do istine o Drugom svetskom ratu, ali i do razumevanja poratnih događaja. Nema sumnje da će se dugo čitati i preštampavati.

____________________

A ovo je originalni dokument...

Document_from_William_Donovan,_head_of_the_Office_of_Strategic_Services_(OSS).jpg
[/IMG]
 
Kramer, Sovjetski oficir i Dragutin Keserovic u oslobodjenom Krusevcu, pozdravljaju narod....nesto kasnije su ko po obicaju, u prethodno oslobodjeni grad upali domaci crveni banditi i okupirali ga jer su prethodno Sovjeti razoruzali cetnike koji su oslobodili grad, u ime komunizma i takodje uhapsili Kramera....krajnji cilj je jasan i na ovom primeru...okupacija (komunista), ne oslobodjenje....

keserovicwh5.jpg
 
O oslobodjenju Krusevca iz pera David Martina - Ally Betrayed




I on potvrdjuje koji je bio odnos partizana prema zajednickoj borbi sa cetnicima protiv okupatora....Naravno, kada su njima glavni neprijatelji cetnici, a glavni cilj vlast...

Dakle Kramer salje partizanskoj komandi dva kurira, s ciljem prekida gradjanskog rata i zajednicke borbe protiv okupatora, a crveni banditi odgovaraju tako sto prvog kurira ubijaju, a drugog prebijaju i vracaju sa porukom da ameri i britanci nemaju sta tu da traze....

Naravno, crveni banditi jos marta 1943. se stavljaju na raspolaganje Nemcima za zajednicku borbu protiv saveznika u slucaju iskrcavanja, navodeci da oni sa Nemcima ne zele da se bore, vec su im glavni neprijatelji cetnici...
 
interesantno, nego sta....dovoljno da ti zapusi lazljiva usta(ska):mrgreen:

sve je to bila igra velikih sila iz koje je Draza izasao kao tragicni junak....pripadnici saveznickih misija, spaseni piloti - vojnici - obicni smrtnici, su i te kako preduzeli, dali sve od sebe...Izmedju ostalog Titov sud je odbio svedocenje tih ljudi....svima jasno zasto....

Mnogi su svoje zivote kasnije posvetili borbi za istinu o Drazi i njegovim odvaznim cetnicima, i vecno ostali zahvalni hrabrom srpskom narodu...:D

http://4.***************/_5yC7rBE51K0/ScWj16cpFdI/AAAAAAAAAII/WeuCb_wb8xg/s400/He+Saved+Our+Lives,+Let%27s+Save+His.jpg

3V.jpg


Američki piloti spašeni od strane četnika demonstriraju u Njujorku, za vreme staljinističkog procesa generalu Draži Mihailoviću u Beogradu, 1946. godine


______________

Slika i prilika Titovog suda....staljinistickog procesa protiv djenerala Draze


2V.jpg


Na staljinističkom procesu, general Draža Mihailović je optužen i za ubistvo američkog pilota Dejvida O`Konela. Ali, posle nekoliko dana, Konel se pojavio na ulicama Njujorka, noseći transparent: "Titov sud tvrdi: Mihailović me je ubio! Uistinu, on me je spasao!" Konel je bio sekretar Komiteta avijatičara za spašavanje generala Mihailovića. (Fotografija iz "Čikago dejli tribjuna" od 13. jula 1946. godine)
 
Poslednja izmena:
sve je to bila igra velikih sila iz koje je Draza izasao kao tragicni junak....pripadnici saveznickih misija, spaseni piloti - vojnici - obicni smrtnici, su i te kako preduzeli, dali sve od sebe...Izmedju ostalog Titov sud je odbio svedocenje tih ljudi....svima jasno zasto....

Mnogi su svoje zivote kasnije posvetili borbi za istinu o Drazi i njegovim odvaznim cetnicima, i vecno ostali zahvalni hrabrom srpskom narodu...

1. nitko ne kaze da on nije spasio tih (toliko i toliko pilota), i trebaju mu biti zahvalni. i ti ljudi, ako ne i americka vlada
2. to sto je on spasao te pilote (bio deo operacije halyard) nema nikakve veze sa onim sto su radili cetnici , nominalno pod njegovom komandom za vreme 1941-44 godine. njegovi americki branioci mogu eventualno da svedoce za onaj period kada su bili kod njega. suprotno tvojim tvrdnjama britanci i britanski predstavnici su vrlo kriticni o mihailovicu
3. on nije bio sudjen zato sto je on draza iz ivanjice, ili zato sto je monarhista. on je sudjen za ono sto su radili njegovi oficiri
4. njegov proces je bio kopija nirnberskog procesa.
5. mihailovic je bio taj koji je odbio svedocenje americkih pilota.



 
Ameri su davali "malo vise metala" i Sadamu Huseinu ali pre svega i Osami bin Ladenu.

Niti jedan od njih nije dobio orden ikakve vrste (osim od svojih pulena)

Bin Laden nije dobijao stotine borbenih aviona, u ono vreme najmodernijih, i nije se zaustavilo na P 47, sledili su F 84 i F 86, posle toga je dosao Hruscov a snjim i MIG-ovi 21

Isti orden kao i Draza su dobijali i Hitlerovi generali, piloti, jedan od njih je srusio skoro 300 saveznickih pilota, dakle ima smisla.

Zasto Draza nije dobio tesko naoruzanje?

Sta bi ti uzeo kad bi ti dali da biras?

Sto se tice "svojih pulena"...

Award or decoration Country Date Place Remarks Ref
Order of the People's Hero
(Awarded three times) Yugoslavia 6 November 1944
15 May 1972
16 May 1977 Vis
Belgrade
Belgrade Highest decoration of Yugoslavia. Only person to receive it three times. [54]
Légion d'honneur
(Grand'croix de la Légion d'honneur) France 7 May 1956 Paris Highest decoration of France, awarded to Josip Broz Tito for extraordinary contributions in the struggle for peace. [54]
Ordre national du Mérite
(Grand'croix de l'Ordre national du Mérite) France 6 December 1976 Belgrade Order of Chivalry awarded by the President of the French Republic ("National Order of Merit"). [54]
Most Honourable Order of the Bath
(Knight Grand Cross of the Most Honourable Order of the Bath with Collar and Sash) United Kingdom 17 October 1972 Belgrade British order of chivalry, awarded in Belgrade by Queen Elizabeth II. [54]
Bundesverdienstkreuz, Sonderstufe des Großkreuzes
(Special class of the Grand Cross of the Order of Merit of Germany with Sash) West Germany 24 June 1974 Bonn Highest possible class of the only general state decoration of the Federal Republic of Germany (West Germany). [54]
Ordine al Merito della Repubblica Italiana
(Cavaliere di Gran Croce Decorato di Gran Cordone Ordine al Merito della Repubblica Italiana) Italy 2 October 1969 Belgrade Highest existing Italian order of merit, awarded to Josip Broz Tito in Belgrade. [54]
Supreme Order of the Chrysanthemum
(Grand Cordon of the Supreme Order of the Chrysanthemum) Japan 8 April 1968 Tokyo Highest Japanese decoration for living persons. [54]
Order of the Netherlands Lion
(Knight Grand Cross of the Order of the Netherlands Lion) Netherlands 20 October 1970 Amsterdam Order of the Netherlands which was first created by the first King of the Netherlands, King William I. [54]
Order of Victory Soviet Union 9 September 1945 Belgrade The highest military decoration in the Soviet Union, and one of the rarest orders in the world. Josip Broz Tito was one of only 5 foreigners to receive the Order, and the last person to receive it (without having it revoked). [55]
Order of Lenin Soviet Union 5 June 1972 Moscow Highest National Order of the Soviet Union (highest decoration bestowed by the Soviet Union). [54]
Order of the Aztec Eagle
(Collar of the Order of the Aztec Eagle) Mexico 30 March 1963 Belgrade Highest decoration awarded to foreigners in Mexico. [54]
Royal Order of the Seraphim Sweden 29 February 1959 Stockholm Swedish Royal order of chivalry, established by King Frederick I on 23 February 1748. [54]
Order of Saint James of the Sword
(Grand Collar of the Order of Saint James of the Sword with Sash) Portugal 23 October 1975 Belgrade Portuguese order of chivalry, founded in 1171. [54]
Order of the Redeemer
(Grand Cross of the Order of the Redeemer with Sash) Greece 2 June 1954 Athens Highest royal decoration of Greece. [54]
Order of the Elephant
Knight's Order of the Elephant with Sash Denmark 29 October 1974 Copenhagen Highest order of Denmark.
 
Samo da odgovorim na standardne lazi crvenog ustase....postavljao sam ovo vec...al eto...mali spameri ne miruju...:D

Vlada FNRJ odbila je svedocenje americkih avijaticara, sto i jeste razlog formiranja “Komiteta za pravedno sudjenje generalu Mihailovicu”, a sa njim i 10. maja 1946. godine Istrazne komisije, u SAD, u Njujorku.

_____________-

Dana 2. aprila 1946. godine, americka ambasada u Beogradu, predala je notu Stejt Departmenta Jugoslovenskoj vladi, u kojoj se kaze:
“Vlada Sjedinjenih Drzava primila je k znanju objavu emisije radio Beograda u vezi sa saopstenjem ministra Unutrasnjih djela Aleksandra Rankovica jugoslovenskoj skupstini o hvatanju generala Draze Mihailovica na dan 13. marta. Treba se sjetiti da je 1941. kada su Nemci pregazili Jugoslaviju, general (tada pukovnik) Mihailovic organizovao i poveo znacajan pokret otpora protiv okupatora. Posto je 1941. unaprijedjen u generala, Draza Mihailovic je postavljen za ministra vojnog Kraljevske jugoslovenske vlade u izgnanstvu ali je on ostao u otadzbini i sa nedovoljno opreme, boreci se pod najtezim okolnostima na celu svojih snaga, znatno doprinio saveznickoj stvari u kojoj je Jugoslavija odigrala tako herojsku ulogu. General Mihailovic je sve do maja 1944. bio komandant jugoslovenske vojske i ministar vojni. Poslije toga, on je na politickom planu postao sporna licnost. Kako je jugoslovenskim vlastima svakako poznato, izvjestan broj oficira Sjedinjenih Drzava bio je pridodat Glavnom stabu generala Mihailovica u svojstvu oficira za vezu za skoro sve vrijeme trajanja njegove vojne aktivnosti. Isto tako treba da im je poznato da su mnogi americki avijaticari izbavljeni i vraceni u saveznicke baze zahvaljujuci neustrasivim naporima Mihailovicevih snaga. Izvjestan broj tih ljudi kao i licnosti u Sjedinjenim Drzavama koji su bili u tijesnoj saradnji sa generalom Mihailovicem, raspolazu podacima iz prve ruke koje je neophodno uzeti u obzir u vezi sa optuzbom da je saradjivao sa neprijateljem sto ce, po nagovjestaju jugoslovenske vlade, biti glavna optuzba protiv generala Mihailovica. Pod tim okolnostima, vlada Sjedinjenih Drzava vjeruje da ce jugoslovenska vlada u interesu pravde i sama zeleti da izvrsi sve potrebne pripreme kako bi se dokazni materijal osoba koje su spremne da svjedoce dostavio sudu koji ce, kako cujemo, suditi Drazi Mihailovicu. Jugoslovenska vlada ce nas obavezati ako nam sto hitnije saopstiti svoje misljenje po toj stvari i u isto vrijeme nas izvesti gdje ce se i kada odrzati sudjenje kao i koje je korake voljna da preduzme da bi olaksala podnosenje dokaznog materijala gore pomenute vrste”...46.


Nekoliko americkih senatora, u Senatu je tih dana odrzalo govore podrske Mihailovicu. Medju njima bio je vodeci strucnjak Republikanske stranke po pitanjima spoljne politike Artur H. Vandenberg, koji je u svom govoru od 3. aprila 1946. godine rekao:
“Gospodine predsjednice, zelim da pohvalim notu koju je Stejt demartment uputio jugoslovenskoj vladi u vezi sa predstojecim sudjenjem generalu Drazi Mihailovicu kao i obrazlozenje iznijeto u njoj. Zbog velikog broja americkih avijaticara kojima je za vrijeme tek minulog rata general Mihailovic spasao zivote, to je pitanje koje duboko zadire u nase interese. Ne manje nas se tice sudbina generala Mihailovica zbog njegovog ogromnog doprinosa saveznickoj stvari pocetkom rata sto je postigao svojom sjajnom neustrasivoscu i rodoljubljem i zasta je dobio priznanje sirom cijelog svijeta. Ja necu da zaboravim taj dug. Izrazavam nadu da cemo uporno raditi da se zauzmemo za pravedno sudjenje generalu Mihailovicu ma kakve bile optuzbe naknadno iznijete protiv njega. Uvidjam da je pred kraj rata njegov stav postao vrlo sporan ali ja ne mogu da zatvorim oci pred izvanrednim junastvom kojim je doprinio saveznickoj stvari u pocetku rata. Smatram da najmanje sto po zasluzi dugujemo Mihailovicu jeste da vlada Sjedinjenih Drzava ulozi sve napore da mu se osigura pravedno sudj|enje”…47

____________________

Ministarstvo spoljnih poslova FNRJ, je sastavilo 4. aprila 1946. godine, odgovor na notu Stejt Departmenta, i predalo ga 5. aprila americkom otpravniku poslova u Beogradu Haroldu Sancu, koji ga je dalje proslijedio Stejt Departmentu. U odgovoru se kaze: “Ministarstvo spoljnih poslova Federativne Narodne Republike Jugoslavije pozdravlja ambasadu Sjedinjenih Americkih Drzava i u vezi sa njenom notom od 28. marta, ima cast da izjavi sljedece: “Vlada FNRJ zali sto se ne moze odazvati zelji vlade SAD da oficiri Americke vojske koji su bili u stabu Draze Mihailovica budu svjedoci i da kao takvi ucestvuju u sudskom procesu djelatnosti izdajnika Draze Mihailovica. Ovim slucajem ce se baviti vojni sud i on je jedini nadlezan da odredi koji ce se svjedoci pozvati a vlada FNRJ nema nikakva prava da se mijesa u nadleznost tog suda. Povrh toga, vlada FNRJ se ne moze sloziti sa sadrzinom note u kojoj se ne priznaje izdajnicki stav Draze Mihailovica za vrijeme rata. Vrlo smo iznenadjeni da poslije svega sto je objavljeno i utvrdjeno o saradnji Mihailovica i Nemaca u velikom broju zlocina nad nasim narodom, nota prelazi preko tih cinjenica i izrazava misljenje koje nije ispravno jer se na mnogim sudjenjima izdajnickim oficirima Draze Mihailovica utvrdilo, na osnovu potpuno dobrovoljnih iskaza koje vlada FNRJ ima u rukama, da dokumenti o izdaji odgovaraju istini. Izdaju su potvrdile desetine hiljada svjedoka ciji su rok i dobra stradali zbog djela Draze Mihailovica i njegovih ljudi. Naposljetku izdaju priznaje i sam Draza Mihailovic. Uz to, bila bi velika istorijska greska i dalje tvrditi da je Draza Mihailovic prvi poveo narodni otpor protiv Nemaca u Jugoslaviji 1941. kao sto se u noti kaze. Tacno je da je on 1941. organizovao svoje bande, ali je – sa malim izuzetkom – sve do novembra 1941. posmatrao skrstenih ruku borbu partizana protiv Nemaca dok nije, 2. novembra 1941. otvoreno napao snage narodnog otpora – partizane, a saradjivao je od tada pa
do samog kraja bez prekida, posredno ili neposredno sa Nemcima, Italijanima i ustasama protiv partizana, sto ce reci protiv narodnooslobodilacke vojske. Danas je nepobitno utvrdjeno, za to ima zivih svjedoka, da se Draza Mihailovic preko posrednika sastao sa nemackom komandom prvi put avgusta 1941. u oklopljenom vozu u blizini varosice Ljiga pretresao o saradnji protiv narodno-oslobodilackog pokreta. To sto je emigrantska vlada u Londonu unaprijedila Mihailovica u cin generala i postavila ga na polozaj Ministra rata, ni ukoliko ne mijenja cinjenice; poznato je da mu je Vlada dala taj polozaj kako bi sto uspjesnije mogao da se bori protiv narodno-oslobodilackog pokreta odnosno kako bi ga osposobila da mobilise snage za borbu protiv narodnooslobodilacke armije. Vladi FNRJ je vrlo dobro poznato da je sve od 1941. jedna britanska misija bila kod Draze Mihailovica i da je ta misija napustila Drazu Mihailovica 1944. Vidjeli smo dakle, da je cijelom svijetu bilo jasno da Draza Mihailovic saradjuje sa Nemcima. Poslije odlaska britanske misije, koliko je vladi FNRJ poznato, jedna vojna americka misija stigla je avgusta 1944. u Mihailovicev Glavni stab, sto je u redovima narodnooslobodilackog pokreta izazvalo veliko negodovanje. Na protest Vrhovne komande narodno-oslobodilacke vojske, saveznicka komanda odgovorila je da je ta misija tamo iskljucivo u cilju prihvatanja oborenih americkih avijaticara. Vlada FNRJ priznaje i vjeruje da se Draza Mihailovic pretvarao kao da je njegov stav prema Americi lojalan i da jeste izbavio izvjestan broj americkih avijaticara koji su bili primorani da se spuste na njegovo podrucje. Kako bi i mogao drukcije postupiti-utoliko prije sto je za tu uslugu ocekivao pomoc u oruzju i hrani? Na ovom mjestu vlada FNRJ zeli da podsjeti da su snage narodno-oslobodilacke vojske izbavile, nestedeci svoje zivote, oko 2.000 saveznickih avijaticara koji su najvecim dijelom bili Amerikanci. One su to smatrale za duznost prema njihovim komandantima saveznicima u oruzju. Zlocini izdajnika Draze Mihailovica prema jugoslovenskom narodu suvise su veliki i uzasni da bi se uopste moglo raspravljati jeli kriv ili nije kriv. Vlada FNRJ zeli da uvjeri vladu SAD da ce se prilikom vodjenja istrage i osudjenja postovati sva prava koja pred zakonom uziva svaki optuzeni. Ministarstvo spoljnih poslova i ovom prilikom izrazava svoje postovanje ambasadi.

____________________________
Naravno sve izneseno od strane vlade FNRJ nema veze sa istinom (dakle ista ona propaganda i lazi kojima se danas, posle 60 godina, sluzi kiseli), Drazina krivica je utvrdjena i pre samog sudjenja, on je i zlocinac i izdajnik pre samog procesa, njegova sudbina zapecacena, postoji samo jedno misljenje, a to je ono Titovog suda, JVuO se naziva isto onako kako su je nazivali Nemci - bandom i sto je najbitnije odbija se svedocenja americkih pilota i pripadnika misija koje pripojene Drazi....sve se to otvoreno priznaje u ovom pismu....

A obratite paznju na ovaj deo koji jasno govori o sprdacini procesa....

Prvo se jasno odbije svedocenje pripadnika americkih misija, a sud pre pocetka sudjenja, dakle pre nego cuje stranu odbrane, kaze: Zlocini izdajnika Draze Mihailovica prema jugoslovenskom narodu suvise su veliki i uzasni da bi se uopste moglo raspravljati jeli
kriv ili nije kriv.....dakle nema tu rasprave....a onda da sprdacina bude jos veca: Vlada FNRJ zeli da uvjeri vladu SAD da ce se prilikom vodjenja istrage i osudjenja postovati sva prava koja pred zakonom uziva svaki optuzeni.


Da nije tuzno bilo bi smesno....

Zato je potrebna samo volja drzave da ponisti ovaj staljinisticki proces i nista drugo....to bi se ucinilo sa velikom lakocom jer jasno je o cemu se ovde radi...
 
Poslednja izmena:
uzaludan pokusaj americkih avijaticara da se Drazi organizuje pravedno sudjenje i da ucestvuju na njemu....

Americki avijaticari koje su spasili cetnici Draze Mihailovica, cuvsi vijest o njegovom hapsenju, poceli su uspostavljati kontakte jedni sa drugima. Sve to rezultiralo se na kraju osnivanjem „Nacionalnog komiteta americkih avijaticara za pomoc generalu Mihailovicu i srpskom narodu“ 10. aprila 1946. godine, u “Stivens” hotelu u Cikagu. Za predsjednika komiteta izabran je bivsi avijaticar i student Nortvester univerziteta Vil Royers, a za potpredsjednika Robert V. Eknoma iz Cikaga. Do 18. aprila primljeno je 75 telegrama iz 55 gradova. Svi ti telegrami stigli su od avijaticara koje su cetnici spasili. Svi ovi avijaticari izrazili su spremnost da u svako doba, u na bilo kojem mestu svjedoce u korist Draze Mihailovica. Takodje, izrazili su spremnost da na svjedocenje odu o sopstvenom trosku........50
Uspostavljen je kontakt izmedju avijaticarskog komiteta, i Komiteta za pravedno sudjenje generalu Mihailovicu. Avijaticari su iznajmili avion Si 47 (americki ratni transportni avion – obj. A. Stamatovica), i 28. aprila 1946. godine iz Cikaga odletjeli u Vasington. Na putu avion je slijetao u Detroitu, Klivlendu i Pitsburgu, da bi pokupio grupe avijaticara. Sa americkim avijaticarima bila su i dva kanadska: Norman L. Rid i Tomas R. Bradso iz Edmontona......51
Avijaticari su nekoliko puta bezuspjesno pokusavali da budu primljeni kod predsjednika Harija Trumana. Na kraju 1. maja 1946. godine, sastavili su rezoluciju u kojoj se kaze: “Buduci da smo mi, zvanicni delegati Nacionalnog komiteta americkih avijaticara za pomoc generalu Mihailovicu i srpskom narodu, dosli u nasu prestonicu iz svih krajeva Sjedinjenih Drzava o svom licnom trosku, da bismo Predsjedniku Sjedinjenih Drzava i zamjeniku ministra spoljnih poslova predali znacajan dokazni materijal u korist saveznickog generala Draze Mihailovica iz Jugoslavije, koji je spasao zivote nase delegacije i zivote jos oko 600 saveznickih avijaticara ciji smo mi predstavnici; Buduci da smo mi uzalud pokusali da predamo “najvisim vlastima” (sto ce reci Predsjedniku i vrsiocu duznosti ministra spoljnih poslova) nepobitan i dokumentovan dokazni materijal kojim se pobijaju optuzbe marsala Tita iz Jugoslavije, da je Mihailovic “izdajnik” i “kolaborater”. Buduci da nam je uskraceno normalno pravo da se neposredno obratimo nasem Glavnom komandantu licno, da se zauzme da budemo pozvati da svjedocimo i da se dokazni materijal saveznickog vojnog osoblja koje je za vrijeme rata u Jugoslaviji bilo pridodato Glavnom stabu generala Mihailovica, preda nadleznom sudu: Buduci, uz to, da nam je uskraceno pravo da licno zatrazimo od naseg Predsjednika i Glavnokomandujuceg i od zamjenika ministra spoljnih poslova da se svi dokumenti iz arhiva Ministarstva spoljnih poslova i Ministarstva rata ostave na raspolozenje nadleznom sudu: Sledstveno tome Odluceno je da mi, predstavnici Nacionalnog komiteta americkih avijaticara za pomoc generalu Mihailovicu i srpskom narodu, iako nas Predsjednik nije nasao za shodno da nas saslusa za sve vrijeme trajanja nase tako bitne misije – zasta smatramo da je odgovoran. Predsednikov sekretarijat – iako je g. Aceson nacisto odbio da nas primi licno, cime je propustena prilika da pomognemo stvar za koju se i sam Stejt department, iako na slab i razvodnjen nacin, zalaze i uprkos bojazljivom i ocigledno neiskrenom stavu vlade Sjedinjenih Drzava prema Titovom rezimu u Jugoslaviji, mi cemo nepokolebljivo nastaviti da se borimo za nepristrasno sudjenje i bezuslovnu pravdu u slucaju generala Mihailovica. Time hocemo da kazemo da cemo kod svojih kuca, u svojim gradovima i u svojim drzavama i preko kongresmena i senatora Sjedinjenih Drzava neumorno raditi da uticemo da Mihailovicu sudi nepristrasan, medjusaveznicki sud bez cega mi americki veterani smatramo da medjunarodna pravda i moral prestaju da postoje.

Nacionalni komitet americkih avijaticara za pomoc generalu Mihailovicu i srpskom narodu. Porucnik prve klase Vilijam L. Royers, Monteno, Ilinois; porucnik Ricard L. Felman, Njujork, Njujork; stabni narednik Hol D. Sauter, Milvoki, Viskonsin; porucnik Oskar Menaker, Forest Hils, Njujork; tehnicki narednik Dzerald I. Vagner, Roenok, Vajoming; porucnik Donald F. Rajs, Bruklin, Njujork; porucnik Carls L. Devis, Vasington, D. K.; porucnik Carls F. Grac, Cikago, Ilinois; stabni narednik Yon F. O Gredi mladji, Klifton, NJudzersi; porucnik Dzordz Salapa mladji, Klivlend, Ohajo; tehnicki narednik Gas T. Braun mladji, Leling, Teksas; dtabni narednik Majk Makkul, Dalas, Teksas; dtabni narednik Dejvid Dz. O Konel, Cikago, Ilinois; stabni narednik Nil S. Dzanoski, Milvoki, Viskonsin; porucnik prve klase Dzon I. Skrogs, Kanzas Siti, Montana; porucnik prve klase Dzon P. Devlin, Pitsburg, Pensilvanija; porucnik prve klase Robert V. Ekman, Cikago, Ilinois; stabni narednik Dejvid Il. Labisonier, Milvoki, Viskonsin; stabni narednik Dencil Radabo, Mesontaon, V. Va.”......52

Medjutim, tog dana na kraju su ipak uspjeli da budu primljeni kod zamjenika ministra spoljnih poslova Dina Acesona. Dana 14. maja 1946. godine, Aceson je objavio zahtjev SAD FNRJ, da se americkim avijaticarima dozvoli da svjedoce na sudjenju Mihailovicu u Beogradu.......53

Ministar spoljnih poslova FNRJ Stanoje Simic, izjavio je u Skupstini FNRJ u Beogradu, da bi odobravanje americkim avijaticarima da svjedoce na sudu, znacilo mijesanje SAD u unutrasnje poslove FNRJ, pa zbog toga nije ni potrebno davati odgovor. ......54
 
Poslednja izmena:
Londonski “The Times” od 3. juna 1946. godine, objavio je izjavu osam lica, medju kojima su bila i ova: kardinal Bernard Grifin, sekretar Baptisticke crkve M. E. Obrej, general avijacije Artur Longmor, predsjednik Skotske crkve Dzon Mekkenzi, a knjizevnica Rebeka Vest. U izjavi se kaze: …
“mi nijesmo spremni da izrazimo ikakvo misljenje o tome da li je general Mihailovic kriv ili nevin u pitanju kolaboracije (sa Nemcima) ili drugih spomenutih zlocina, vec vjerujuci da sistem pravde koji odbija da tretira covjeka krivim sve dok se to ne dokaze, predstavlja najdragocjenije ljudsko pravo, mi se usudjujemo da najupornije insistiramo da se njemu omoguci posteno sudjenje i da se na sudjenju pokloni puna Paznja izjavama koje su pod zakletvom dali britanski oficiri koji su sluzili kod njega.”......55


Kralj Petar II Karadjordjevic je 16. jula 1946. godine, za isti list izjavio:

“Sudjenje djeneralu Mihailovicu je samo zavrsnica duge serije slicnih opakih smicalica. Ovaj vojnik, koji je bio prvi koji je otpoceo borbu protiv okupatora Jugoslavije, i koji je uvijek bio lojalan Saveznicima, izveden je pred sud njegovih politickih neprijatelja, cija presuda nije nista vise do jos jedan cin partijske osvete.” .....56

Kardinal Bernard Grifin, je takodje za londonski “The Times” od 23. jula 1946. godine, izjavio ovo”:

“Nedavno sudjenje generalu Mihailovicu dolazi kao grub sok narodu ove zemlje. Zakljuceno je da je General kriv…Ponasanje naroda u sudnici podsjecalo je na svjetinu paganskog Rima u Koloseumu koja je pozdravljala ubistvo kakvog ranog hriscaninal........57
 
Poslednja izmena:
Danovan Tac je u londonskom listu “Truth” (Pravda) od 27. decembra 1946. godine, u clanku sa naslovom “Misterija o Mihailovicu”, naveo ovo:
“Da li je general Mihailovic bio veliki rodoljub koji je sramno poslat u smrt ili je bio kolaborater? To je misterija o Mihailovicu. Ja se ne bih usudjivao upustati u tu osjetljivu i burnu raspravu da nijesam pocastvovan poznanstvom sa vrlo hrabrim gospodinom, majorom Kenetom Grinlisom, koji je sluzio osamnaest mjeseci kod generala Draze Mihailovica kao britanski oficir za vezu, sve dok nasa vojna misija nije povucena 1944. Ono sto je ovaj vojnik rekao jeste dokaz ovom slucaju... U vezi s tim major Grinlis istice da ostarjeli i skrseni covjek koji je davao iskaz na sudu nije bio onaj isti Mihailovic koga je on upoznao u planinama tokom osamnaest mjeseci. Nikakva priznanja koja su mogla biti iz njega iscijedjena u takvim okolnostima ne bi mogla biti prihvacena kao dokaz ni u kojem britanskom sudu pravde. Sudjenje je bilo prosto zavjerenicki plan za diskreditovanje Engleske i Amerike u ocima jugoslovenskih naroda. Major Grinlis istice da treba uciniti svaki napor da se balkanski narodi istinito obavijeste o britanskim ciljevima i politici, kao sto je to cinjeno za vrijeme nemacke okupacije. To sigurno treba, ali Bi-Bi-Si, koji se odusevljavao stvaranjem legende o Titu, nije pravi instrument u borbi za taj cilj. Njegov glas se davio u krvi Mihailovica. Zamislite kakva su bila osjecanja majora Grinlisa i njegovih oficira kada su, ziveci pod iskrenom brigom i zastitom cetnika, slusali Bi- Bi-Si kako svaki dan napada te iste cetnike i njihovog vodju”......43.


Kada je 25. marta 1946. godine objavljena vijest u americkoj stampi da je Draza Mihailovic uhapsen, narednik Majk Makkul iz Dalasa u Teksasu, uputio je pismo americkom predsjedniku Hariju Trumanu, u kome je pored ostalog napisao:
“Dragi g. Predsjednice, Ne desava se cesto g. Predsjednice, da vam obican gradjanin pise licno. Ali znam da ste vi u boljem polozaju da mi pomognete nego ma ko. Evo moga problema: 5. februara 1946. u mome lokalnom listu “Dalas Time Hearald” pojavila se jedna vijest Asosijeted Pres agencije po kojoj Rusi u Nirnbergu pripremaju dokazni materijal za predstojece sudjenje generalu Drazi Mihailovicu, vodji cetnickih snaga u Jugoslaviji. Ruski drzavni tuzioci tvrde da je general Mihailovic pomagao Nemce za vrijeme rata. A danas, 25. marta, u “Dalas Morning News” Rojterova agencija javlja da je general Mihailovic uhapsen. “1944. bio sam mitraljezac na avionu B-24 Petnaeste vazduhoplovne brigade u Italiji gdje su medju nama u to vrijeme kruzili glasovi da “cetnici saradjuju sa Nemcima; da su nasi neprijatelji; da svakog Amerikanca predaju Nemcima”, itd. 4. jula 1944. moja posada je bila primorana da se spusti u “Jugo”. cetnici su spasili mene i moju posadu od Nemaca. Kada Nemci nijesu mogli da uhvate ni jednog od nas Amerikanaca, pokupili su medju seljacima toga kraja dvadeset talaca koji su svi bili za cetnike. Desetoricu su Nemci strijeljali kad od njih nijesu mogli da saznaju kuda smo pobjegli – a vjerovatno nijesu ni znali. Da li je moguce da su ti cetnici i njihove pristalice pomagali Nemce i saradjivali sa njima?… Ubijedjen sam da svoj zivot dugujem Mihailovicu i njegovim cetnicima i zelim da ucinim sve sto je u mojoj moci da mu prilikom sudjenja pomognem. Siguran sam da u isti mah izrazavam i osjecanja nekoliko stotina americkih avijaticara koje su cetnici spasili. Evo sta bih ja volio da vi ucinite, g. Predsjednice. Molim vas da me posavjetujete na koji nacin bi moje znanje i iskustvo najbolje koristili generalu Mihailovicu. Da bi sud mogao da donese pravednu presudu, pravda i postenje zahtijevaju da se pred sudom saslusa i jedna i druga strana. Bio bih vise nego voljan da o svom licnom trosku odem u Nirnberg u Nemacku, da svjedocim u korist generala Mihailovica. Isto tako zelio bih da se stavim na raspolozenje odbrani u slucaju da bi moja pomoc mogla biti od neke koristi. Proslog mjeseca polagao sam advokatski ispit u Teksasu ali cu tek kroz dvije nedjelje saznati jesam li advokat ili ne. Molim vas, gospodine Predsjednice, da me obavijestite hocu li moci da dam svoj iskaz pred sudom; moze li mi se dati povlastica da sto prije odletim u Nirnberg ako je moguce da mogu da doprinesem odbrani generala Mihailovica a takodje kako i gdje bih mogao uspostaviti vezu sa advokatom generala Mihailovica.” S postovanjem vas, Majk Makkul Dalas, Teksas....44


Rezervni vazduhoplovni kapetan Vilijam B. Herel mladji iz Hjustona u Teksasu, napisao je pismo kongresmenu Albertu Tomasu, u kome je naglasio da je bio sa grupom americkih avijaticara spasen od cetnika, i da svoj zivot duguje generalu Mihailovicu....45
 
Poslednja izmena:
Klub knjizevnika u Los Andjelesu, je 6. aprila 1946. godine, poslao telegram ministru spoljnih poslova SAD Dzemsu B. Bernsu, sa ovim zahtjevom: ...
“Amerikancima se ledi krv u zilama na pomisao da bi jedan tako veliki borac za slobodu mogao biti pogubljen kao njen neprijatelj. Vi ste se obratili njegovim tamnicarima da dozvole americkim avijaticarima cije je zivote i slobodu on spasio, da svjedoce. Posto je to odbijeno mi vas sa duznim postovanjem molimo da predlozite Kongresu da dodijeli Mihailovicu americko drzavljanstvo. Lafajet i Koscusko su uz to dobili i visoke polozaje i velika imanja iako su ih u to doba njihove sopstvene vlade bile proglasile za izdajnike. Ta pocast borcu za slobodu sluzila bi i nama na cast da bi mozda i sprijecila ono sto bi u ocima nas Amerikanaca predstavljalo nista drugo vec prosto ubistvo jednog odanog rodoljuba”...

U kairskom listu “Le Journal d’ Egypte” (Egipatski dnevnik), E. Galad je napisao clanak sa naslovom “Ne samo zlocin vec i politicka greska”, u kome je pored ostalog naznacio:
“Marsal Tito je upravo propustio da ucini gest visoke i mudre spoljne i unutrasnje politike: pomilovanje Mihailovica, sto bi mu donijelo naklonost koja mu nedostaje, i malo vise povjerenja od strane srpskog naroda. Za sve svjetske posmatrace koji nijesu komunisti sudski proces generalu Mihailovicu je bio samo jedna zastrasujuca predstava, i njegovo pogubljenje se smatra ubistvom. Tokom procesa mi smo sacuvali izvesnu dozu rezerve, vjerujuci da se zaista radi o sudu pravde i da cio sudski postupak garantuje nepristrasnost i objektivnost. Na nesrecu, suvise brzo je postalo ocigledno da taj sud predstavlja samo partizanski komitet koji sudi svom unutrasnjem politickom neprijatelju. Samo su svjedoci optuzbe iznijeli dokaze koji su se ticali nesuglasica izmedju Mihailovicevih ljudi i Titovih sledbenika; nije iznijet ni jedan dokaz o stvarnoj saradnji sa neprijateljem. Takozvani sud je odbio da saslusa americke pilote kojima je Mihailovic spasao zivot i saveznicke oficire koji su se borili sa Mihailovicem protiv Nemaca i Italijana, i cija su ga svjedocenja ucinila “prvim pobunjenikom Evrope”, prema zvanicnim izjavama sefova saveznickih vlada... Drugi razlog je bila opasnost od unutrasnjeg komunizma, koji su upravljali Hrvati odlucni u namjeri da istrijebe Srbe – vecinu jugoslovenske populacije – da im nametnu diktatorsku vlast naslonjenu na inostranstvo... Izmedju Hrvata i Srba ima vise krvi nego ikad ranije, jama u koju je palo tijelo onoga koji ce za Srbe uvijek biti heroj... Prije ili kasnije, shvatice se da pogubljenje Mihailovica nije poslednja rijec u drami jugoslovenske unutrasnje politike, i, da umjesto da ucvrsti jedinstvo, moze samo da zaostri podjele. Osveta izaziva osvetu i milioni Srba za koje je ovo pogubljenje direktna i krvava provokacija, svako nijesu ljudi koji ce to zaboraviti. To je njihova istorija!” ....34


Takodje kairski list “La Bourse Eguptienne” (Egipatska berza) sa istim datumom, prenio je komentar Zana Lugala sa naslovom “Izvrsenje smrtne kazne nad generalom Mihailovicem” ovako:
Juce su komunisti i njihove pristalice strijeljali svog protivnika, generala Dragoljuba Mihailovica, srpskog heroja iz II svjetskog rata. Izvrsenje smrtne kazne nad ovim covjekom, sto je samo cin osvete partizana nad jugoslovenskim antikomunizmom, mucna je cinjenica… Stoga, kako su komunisti pobijedili, htjeli su da strijeljanje Generala patriote posluzi kao primjer. I mi se s pravom plasimo da meci koji su ga oborili ne budu samo prvi u strijeljanjima koja ce uslijediti i da, ma kakav da je napor ljudi dobre volje, medju koje se i mi bezrezervno ubrajamo – sukob koji komunizam namece liberalnom svijetu najzad jednog dana ne plane. Plasimo se da ne progovori oruzje”...35


Londonski list “The Whitehall News” (Vladine vijesti) od 19. jula 1946. godine, u clanku sa naslovom “Politicko ubistvo”, pored ostalog je napisao:
“General Mihailovic je mrtav, strijeljan u Beogradu. Ovo politicko umorstvo koje su izvrsili sudci koje je naimenovao Tito, pocinjeno je nad narodnim junakom Srbije i covjekom koji je 1941. godine uveo Jugoslaviju u rat na strani Saveznika. To je, prema tome, jedan od najodvratnijih primjera napustanja saveznika u Istocnoj i Centralnoj Evropi koje su pocinile zemlje zapadne demokratije”...36
 
Uvodni clanak madridskog lista “ABC” od 19. jula 1946. godine, sa naslovom “Politicki proces protiv Mihailovica” je ovako komentarisao:
“Mihailovic je osudjen na smrt i pogubljen. To je svakako epizoda koja veoma dobro otkriva zamrsene i skrivene struje u borbi za politicku prevlast u savremenom svijetu. Izgleda da se nekome zurilo da se otarasi tog hrabrog borca, koji je tokom dvije godine uzivao podrsku Velike Britanije; koji je bio u neprekidnom ratnom kontaktu sa politicarima i emisarima iz Velike Britanije; koji je zajednickom cilju Saveznika pruzio neprocjenjive usluge; koji je, na kraju, jednom bio simbol patriotizma i pokreta otpora u Jugoslaviji. Bilo je zurbe oko pogubljenja Mihailovica... Optuzili su ga da je bio povezan sa Nemackom i da je, prema tome, bio izdajnik u borbi za nezavisnost Jugoslavije, nezavisnost koja je, zbog datih ratnih okolnosti, bila jedan od ciljeva Saveznika. Mihailovic se borio zajedno sa Englezima, bio je zacetnik gerile i odvazni vitez gerilaca. Zar se zbilja moze pomisliti da je taj covjek, u koga je Velika Britanija imala toliko povjerenja, odrzavao opasne veze sa svojim nepomirljivim neprijateljem-nacistickom Nemackom? Tito, cuveni vodja nekoliko internacionalnih brigada, koje je Rusija slala u Spaniju u godinama naseg Krstaskog rata protiv marksizma, drsko je priznao da je presuda kojom se Mihailovic osudjuje na smrt “presuda protiv internacionalne reakcije. “Presuda je, dakle, politicke prirode; hvalisavi izazov koji komunizam upucuje svjetskom javnom mnjenju. Ovaj borac se ne osudjuje i ne izvrsava se smrtna kazna nad njim kao nad ratnim zlocincem, vec kao nad politicarem. Javno se priznaje, i to u izazivackom tonu, da je Mihailovic politicki osudjenik, zrtva zamrsenih podzemnih struja na koje smo ranije aludirali”...37


Eleonora Ruzvelt je u svom clanku “Mihailovic”, u Cikaskom listu “The Chicago Times” (Cikasko vrijeme) od 19. jula 1946. godine, pored ostalog napisala:

“Bila sam nekako rastuzena ovoga jutra kada sam vidjela u novinama da je jugoslovenski general Mihailovic pogubljen. Covjek pored mene u podzemnom prolazu pokazivao je to svome prijatelju rekavsi: “To je ruski nacin postupanja. On nije bio izdajnik svoje zemlje. On se borio protiv Nemaca na pocetku, ali se nije slozio sa vrstom vladavine koju sada Jugosloveni imaju, i to je ono sto je snaslo opoziciju”…38


J. Altemajer je u svom clanku takodje sa naslovom “Mihailovic”, objavljenom u hamburskom listu “Hamburger Echo” (Hamburski odjek) od 20. jula 1946. godine, pored ostalog napisao:...
”Mihailovic izdajnik i saveznik fasisticko-hitlerovskih armija? “Narodni sud” u Beogradu sa namjestenim statistima? Te pjesme, te melodije su nam poznate! Porazeni cetnici polozili su racune. Kada ce to uciniti partizani? Taj Mihailovic je pobijedjen i zbog toga je morao da sjedne na istu klupu sa obicnim zlocincima, u istom dahu je s njima osudjen i izveden pred iste puscane cijevi Hristos i Varnava, pod suncem nema niceg novog…39
 
Diplomatski izvjestac londonskog lista “The Catholic Times” (Katolicko vrijeme), u broju od 26. jula 1946. godine, objavio je clanak sa naslovom “Sta je izdaja”, u kome se pored ostalog kaze:
“General Mihailovic je osudjen na smrt za sluzenje svojoj zemlji sa najcasnijim primjerom. Strijeljala ga je banda komunistickih revolucionara uz podrsku njihovih kumova iz inostranstva, posto su uspjeli da osvoje zemlju i uzurpacijom vlasti dali sudsku oblandu jednoj zlocinackoj smrtnoj presudi. Za vrijeme tzv. sudjenja nijesu bila dopustena nikakva svjedocenja ni dokazi sem onih koje su sakupili samo ubice. Ni americki niti britanski svjedoci nijesu dobili dozvolu da se pojave na sudu. Zvanicne predstavke koje je na primjer, podnosilo britansko Ministarstvo inostranih poslova i prosledjivanje urednom diplomatskom procedurom “Jugoslovenskoj vladi” nisu ni dostavljane onome sto se zvalo “Sud”. Niti su takve zabrane i zadrzavanja ni najmanje iznenadjujuce, posto su Vlada i sudije jedni te isti ljudi… Prema tome, utoliko koliko je Mihailovic nastavljao da se bori protiv Nemaca, on je prosto pomagao da svoju zemqu izruci Rusima. Bila je to okrutna dilema. Po njegovom casnom uvjerenju komunisticka opasnost je bila cak i veca od nacisticke. On se, prema tome, odupirao i jednoj i drugoj. Time sto su komunisti dobili bitku (uz pomoc Britanske vlade, koja je obustavila svoju pomoc Mihailovicu i preusmjerila je ka Titu) i uspjeli da uspostave, istinski receno, stranu okupirajucu Vladu, Mihailovic je, tehnicki, postao izdajnik te vlade. Svijet se okrenuo naopacke. Mihailovic, castan jugoslovenski patriota, pao je zrtvom i postao mucenik uspjesne komunisticke invazije sa Istoka. Invazionisti su se sada angazovali na gusenju hriscanstva u zemlji. Budimo bar posteni i hrabri pa priznajmo da ono sto se dogodilo nazovemo pravim imenom”...40


Zerom i Zana Taro, u svom clanku “Poslednja lektira”, u pariskom listu “Le Figaro” (Figaro) od 27. jula 1946. godine, pored ostalog su napisali:
“Tog dana sam, kao i citav svijet, saznao iz novina da je general Mihailovic pogubljen. Bili su skrti u detaljima… Bio sam tim vise iznenadjen sto sam se u tom momentu nalazio izmedju Diepa i Le Avra, u zemlji velikog normandijskog pripovijedaca… Bio sam tu u srcu prirode koja njemu odgovara vise nego ikome. Oblast u kojoj mu nema premca. Ali, ma kako da je divan njegov stvaralacki duh, ma kako da je snazna ta brdovita Normandija, sa svojim nebom, svojim morem, svojim poljima i sumama i svojim odvaznim stanovnicima, primorska i kopnena istovremeno, ta zemlja je puna blagosti i, ako smijem reci neznosti, koja nema niceg zajednickog sa surovom, silnom i planinskom Srbijom. Tako sam se pitao zasto, kojim se cudnim tokom misli u momentu umiranja jugoslovenski junak odjednom okrenuo prema jednom piscu cija su mu djela morala izgledati tako daleka. To pitanje mi je izgledalo zanimljivo utoliko vise sto je nasa literatura tamo izgubila svaku privlacnost, u cemu se svi poznavaoci balkanskih zemalja slazu”…...41


“Razmisljanje o smrti Mihailovica”, bio je naslov clanka Roberta Spigta, objavljenog u listu “Time and Tide” od 17. avgusta 1946. godine, u kome je on ovako komentarisao: “Dok ja sjedim pisuci ove redove u ranu zoru pored mirnog mora, Mihailovic ceka na rafal streljackog stroja. Nijesam obuzet mislima o tome sta je pravi “Maquisards” (gerilci – prevod A. Stamatovic a) navodno uradio ili nije uradio...ne, necu vise da se molim za ovaj svijet koji sjedi zgrcen na atomskoj bombi, zajapuren od mrznje, mlatarajuci jezikom o socijalnoj pravdi i sa srcem operisanim od ljubavi”…42
 
Roterdamski list “Nationale Rotterdamische Courant” (Narodni roterdamski vjesnik) od 18. jula 1946. godine, je u clanku sa naslovom “U vezi sa Mihailovicem” kazao pored ostalog ovo:
“Sudjenje Mihailovicu ce, i nakon pazljivog pracenja izvjestaja sa sudjenja, od mnogih biti primljeno sa gadjenjem. Pogotovu u zemljama koje su bile okupirane za vrijeme rata, taj covjek je bio zivi simbol aktivnog otpora i mnogo nade je bilo polagano u nacin vodjenja rata koji je on prvo uveo u zemlji”…32

Uvodni clanak u atinskom listu “Acropolis”, od 18. jula 1946. godine, sa naslovom “Mihailovic” je naveo pored ostalog: ...”Kralj i Vlada su napustili zemlju. Ali jedan covjek je ostao u Jugoslaviji: Dragoljub Mihailovic. On je okupio ostatke Jugoslovenske vojske, organizovao novu armiju u planinama i odmah otpoceo otpor neprijatelju. On je bio prvi vodja otpora u ovom svjetskom ratu. Njegovo ime odjekivalo je sirom svijeta – Mihailovic kao primjer. Mihailovic polubog, Mihailovic legendarni heroj. Vrijeme je prolazilo. Jos jedan aspirant ka Mihailovicevoj slavi pojavio se na jugoslovenskoj sceni – hrvatski bravar, avanturista. Stigao je iz Rusije, gdje je studirao komunizam. I on je krenuo u sumu. Bio je to Tito. Suparnicka gerilska sfera. Ali barjak novog Robin Huda koji je u pocetku stajao savijen, nosio je srp i cekic kao znak Slobode, za vladavinu Proletarijata... U martu je Tito uhvatio Mihailovica negdje u planinama. Kako? Postoje dvije verzije. Jedna je da su ga pratili avionima koji su ga onesvijestili otrovnim gasom. Transportovan je za Beograd, gdje su ga osvijestili kako bi mogao biti “sudjeno”. Otrovni gas? Cak ni Hitler ga nije koristio. Pa dta? Za komuniste sva sredstva su dobra. Po drugoj verziji, koja nije objavljena, Mihailovic je bio obavijesten da ce avionom stici britanski oficiri da se s njim sporazumiju ili ga iznesu. Avioni su dosli, sa toboznjim britanskim personalom. Ali oznake na
krilima aviona i uniforme posade bile su lazne. Nekoliko Titovih partizana, naoruzanih automatima, izaslo je iz ovih laznih britanskihaviona, opkolili su Mihailovica i uhvatili ga.Sudjenje se odrzalo i Mihailovic je osudjen na smrt. Za vrijeme sudjenja Mihailovic je ponesto “priznao”. On je upola priznao da se nije uvijek borio protiv Nemaca. Ova neocekivana “priznanja”, vise nego ikakvi lazni dokumenti i svjedocenja, podsticu covjeku sumnje. Jer mi znamo kako oni koje optuzi komunisticko rukovodstvo i sudstvo – “priznaju”. Svako se sjeca onih nevjerovatnih “priznanja” boljsevickih vodja koji su, navukavsi na sebe nemilost vladajuce sovjetske frakcije, bili sudjeni, priznavali, bili osudjeni i likvidirani. Prije deset godina odigravao se beskonacan niz takvih drama. Sva najvisa stabla sovjetskog raja su pala – brijestovi i platani – samo jedan hrast je prezivio. Pod takvim uslovima optuzeni “priznaje” sve sto mu se sugerise. Na to ga navode nocu, svake noci, tokom citavog trajanja sudjenja. Jedan od metoda za koji se kaze da je bio koristen u slucaju Tuhacevskog je da se optuzenom dovedu njegova djeca u celiju. Dzelati ih drze vitlajuci nozem iznad njihovih glava, a optuzenoga pitaju: “Hocete li priznati sjutra pred sudom da ste ucinili to i to?” “Kako mogu”, on odgovara, “kada
to nije tacno”? Ali djeca pokusavaju da se odupru dzelatovom zahvatu dok im prinosi noz pod grlo. “Da, da. Reci cu tako –sve sto zelite”. Ima i drugih metoda – ucenijih, studijoznijih. Drzava sovjeta je vrlo temeljita u svojim metodama. Tortura Inkvizicije?…Monasi srednjega vijeka bili su obicna djeca u tim stvarima. Ovdje su primjenjivani savremeniji sistemi – na primjer, tortura svjetloscu i zvukom. Uvece unutar celije upale snazne reflektore – hiljade volti – koji bukvalno oslepljuju zatvorenika, dok ogromna elektricna zvona neprestano stvaraju buku od koje se ogluvi. Covjekov mozak popusta i on poludi. Ko moze da ustane protiv tih najnovijih izuma tehnike i nauke? A ima i drugih sistema. Toliko oko “priznanja” pred sudom”…33

Na naslovnoj strani lista “The New York Times”(Njujorsko vrijeme) od 16.jula 1946. godine, sa naslovom “Mihailovic” je pisalo:

“Kao u kakvoj antickoj tragediji, proces generalu Drazi Mihailovicu ide ka neizbjeznom zavrsetku. Njegova osuda i kazna sasvim su izvjesne od pocetka sudjenja. Titova Vlada je to mnogo puta ponovila cak i prije nego je bio uhvacen u svome planinskom skrovistu skoro godinu dana po zavrsetku rata. Receno je da ce mu se suditi “po pravdi”, da ce biti okrivljen i strijeljan. To mu je sada presuda. Beogradski proces je imao spoljasnji izgled prava. Bilo je to javno sudjenje o kojem spoljasnji svijet je mogao da dobija necenzurisano izvjestavanje. Mihailovic je bio suocen sa dokazima protiv njega i bilo mu je omoguceno da odgovara na optuzbe. Tu se, medjutim, zavrsava slicnost sa sudskim postupkom u demokratskim zemljama ili cak sa Nirnberskim procesom, gdje je ustanovljen novi princip medjunarodnog prava. Mihailovic je bio drzan u izolaciji vise sedmica poslije hvatanja i, kao sto je poznato na osnovu pouzdanih izvora, bio podvrgnut teskom mucenju tokom tih sedmica. Pravnom zastupniku odbrane bila je omogucena priprema tek nekoliko dana pred sudjenje. Bilo je sprijeceno ponudjeno svjedocenje americkih i britanskih avijaticara koje su cetnici spasili, kao i
svjedocenje drugih saveznickih oficira koji su obavljali sluzbu veze sa Mihailovicem. Upletena su dva potpuno nebitna pitanja americkih i britanskih politickih stavova. Prosto pravo priznanja ili odbijanja optuzbi koje je bilo dopusteno generalu Mihailovicu, ne daje odgovor demokratskom svijetu o pojmu odbrane i pravicnom sudjenju. U Beogradu je mnogo sta vise stavljeno na kocku nego zivot negdasnjeg srpskog junaka, koji je poveo dobro organizovan ustanak protiv Nijemaca. I Titova Vlada je takodje izasla pred sud. Presudom je i ona oglasena krivom”.23

U londonskom listu “The Tablet” (Pregled), Knet Grinlis je napisao clanak 16. juna 1946. godine, sa naslovom “Dosije o Mihailovicu” u kome se pored ostalog kaze: ...”covjek koji je u mracno doba 1941. kada je njegovu zemlju pregazio nadmocni fasista, odabrao da slijedi svoje prijatelje Britance u njihovoj borbi za slobodan demokratski svijet; koji je polagao vjeru u Atlantsku povelju i posjedovao hrabrost svojih uvjerenja da nastavi borbu cak i onda kada je izgledalo da su ga napustili i Saveznici i prijatelji; koji je pet godina velikom dijelu jugoslovenske nacije bio njen vodja otpora, njihov zatocnik cetiriju sloboda – taj covjek je sada toliko izoblicen da izgleda kao mumljalo, skrsen starac koji odbija pomoc svojih bivsih saveznika u korist svoje odbrane; koji izgleda kao da nema nikakvog interesa za ovaj sudski proces, svoju vlastitu sudbinu ili sudbinu svoje zemlje za koju se tako hrabro i junacki borio. To je efekat sadasnjeg metoda ispitivanja; takva je snaga onih koji zele da ubiju “legendu Mihailovica”..........24


Naslovni clanak dablinskog lista “The Irish Press” (Irska stampa), od 16. jula 1946. godine, sa naslovom “Slucaj Mihailovic”, je izmedju ostalog ovako komentarisao:
“Draza Mihailovic, ministar rata a kasnije glavnokomandujuci Armije pod bivsom Jugoslovenskom vladom, osudjen je na smrt zbog izdaje. To je presuda koja ce, s obzirom na ono sto se zna o Mihailovicevom usponu i okolnostima oko njegovog sudjenja, vjerovatno sokirati citav svijet. Za razliku od covjeka koji ga je zamijenio i koji je odgovoran za njegovo sudjenje, Mihailovic nije imao vjernih prijatelja izvan svoje vlastite zemlje. Dokumenti koji su prezentirani uz optuzbu jedino pokazuju da je on bio vjeran Kralju, kome se zakleo na vjernost, da je smatrao i Nemce i marsala Tita i njegovu komunisticku partiju neprijateljima, i da se borio protiv i jednih i drugih. Prema mogucnosti naseg prosudjivanja, njegova Vlada je bila legitimna u vrijeme kad je pocinio djela za koja je optuzen, tako da ako je pocinio izdaju, to je bilo protiv neke druge vlade koja nije postojala u to vrijeme. Sve sto se moze reci protiv njega jeste da je djelovao tako kako je cijenio da je u najboljem interesu njegove zemlje, a odbijao da prima naredjenja od neke strane vlade. Ako su u pitanju usluge saveznickoj stvari u ratu, progonioci su sami sebe izbacili iz sudnice odbijajuci da saslusaju svjedocenje britanskih i americkih avijaticara koji su se ponudili za njegovu odbranu. Sta vise, dok je slucaj jos uvijek bio ''sub judice'', jugoslovenske vlasti su, preko svojih ambasada, rasturile ex parte optuzbu pod naslovom “Izdajstvo Mihailovica”, i sudski proces se vodio na nacin koji niko sa osjecanjem pravde ne bi odobrio. Vlada marsala Tita moze pogubiti Mihailovica, ali njegovo pogubljenje nece uvjeriti svijet da je kriv”..........25
 
List “El Dia” (Dan) od 17. jula 1946. godine, koji je izlazio u Montevideu, u clanku sa naslovom “Slucaj Mihailovic”, je pored ostalog napisao:
“Vrhovni sud Jugoslavije upravo je osudio na smrt strijeljanjem nekadasnjeg vodju vojske tog naroda, generala Drazu Mihailovica, usvajajuci optuzbu da je on izdajnik domovine i da je saradjivao sa neprijateljem. Jasno je da optuzeni nije dao priznanje koje bi potkrijepilo ovakvu optuzbu, ali, kako tvrde tuzioci, na osnovu brojnih dokaza Sud nije oklijevao da ga tako kvalifikuje. S nase strane, dozvoljavamo sebi da posumnjamo u tacnost ovakvog ishoda sudjenja kada je u pitanju covjek kakav je general Mihailovic. Svoju sumnju zasnivamo na tome sto su, kako Vlada tako i Sud, bili protiv toga da svoje svjedocenje iznese i nekoliko engleskih i americkih drzavljana koji su radili zajedno sa optuzenim i odlicno poznavali njegove postupke, i koji su stoga mogli nepristrasno da govore o njima. Otpor prema onome sto bi mogli da kazu ovi gradjani, koji su bili vojnici, borili se za slobodu, i koji su samo zeleli da svjedoce, ostavio je utisak na cio svijet, tako da se sa sigurnoscu smatra da je proces Mihailovicu imao mnogo vise politicki nego vojni karakter, i da je on zrtvovan iz sasvim drugacijih razloga od onih koje pokusavaju da prikazu kao istinite. Ocekivalo se da ce Sud biti razborit pri izricanju presude, ali ocigledno je da je on izasao u susret jedino partijskim zahtjevima, sto ne ide u prilog njegovoj odluci. Postojalo je misljenje da je zrtvovanje Mihailovica neophodno, i on je zrtvovan. U takvoj politici nema niceg novog, posto se rukovodi onim sto se primjenjivalo u Rusiji prije 25 godina, i prema tome, nije nista drugo do obicna imitacija onoga sto se tamo desavalo. Mihailovicev slucaj je samo jos jedan u nizu slucajeva nedostatka humanosti u komunizmu, koji, gdje god uspije da se nametne, pokusava da ukloni sve sto je suprotno i tako unisti svaki otpor. Ne vjerujemo da takav metod moze dovesti do bilo cega dobrog. Stavise, to samo jaca suprostavljanje i dovodi do ocajnickih reakcija”…28


Uvodni clanak ciriskog lista “Neue Zurcher Zeitung” (Nove ciriske novine) od 17. jula 1946. godine, sa naslovom “Beogradska presuda” je ovako komentarisao:

“Proces protiv bivseg ministra rata Jugoslovenske vlade u izbjeglistvu, generala Draze Mihailovica, nije bio samo postupak protiv svrgnutog cetnickog vodje, omrazenog medju partizanima, vec se zbog veleizdaje sudilo u najrazlicitijim grupama srpskih politicara, koje su u promjenjivim fazama oslobodilacke borbe odrzavali raznovrsne kontakte sa Nemackom, Italijom i Velikom Britanijom. Onaj ko je od sudjenja u Beogradu, koje je trajalo pet nedjelja, ocekivalo objektivno i ubjedljivo razjasnjenje cjelokupne pozicije cetnika i njihove saradnje sa drugim politickim grupama, dozivio je razocarenje. S izuzetkom nekih detalja, koji su se pretezno ticali vojnih zbivanja i opasnih medjusobnih kontakata, nijesu objelodanjene nikakve nove politicke veze. Ocjena Mihailoviceve politike, njegovih gresaka i zabluda cinila se sve manje mogucom sto se vise sirio krug optuzbi. Sudjenje je zapravo predstavljalo spoj pet stvari koje su samo u Titovoj revolucionarnoj perspektivi predstavljale jedinstvo, naime, saradnju s Nemcima, Nedicev rezim, slucaj Mihailovic, politiku izbjeglickih vlada i odnos prema anglosaksonskim vladama; prvooptuzeni nije bio Mihailovic nego utvara Nediceve “kvislinske” vlade”...29

U jerusalimskom listu “The Palestine Post” (Palestinska posta) od 18. jula 1946. godine, objavljen je clanak Dejvida Kortnija, sa naslovom “Milosrdje”, u kome se pored ostalog kaze: …“Neobicna stvar u ovom slucaju sa Mihailovicem jeste da su Nemci tako uporno nastojali – i tako dugo – da ga ubiju. Boginja pravde ih je u tome nadmasila; ova cudna posleratna pravda, koja je otrgnula povez sa ociju da bi sigurnije nanisanila u metu, i odbacila vagu, kako bi mogla u rukama drzati kolut bodljikave zice. Malo po malo poludjeli svijet je, izgleda, sklon da Hitleru dovrsi posao koji je on poceo; i tako biva da sve vise i vise ljudi strahuje od osvita zore, kao sto je Mihailovic strahovao od svitanja jucerasnjeg jutra; a nije vazno da li se zora radja iza gvozdene zavjese”...30

Naslovni clanak u istanbulskom listu “La Re’publique” (Republika) od 18. jula 1946. godine, sa naslovom “Enigma Mihailovic” je pisao ovako:
“Enigma Mihailovic koja se okoncava, koja je mozda vec okoncana, po kratkom i preko svake mjere ubrzanom postupku, jedna je od onih cinova, avaj! tako mnogobrojnih, kojima se istorija ovog vremena nece ponositi. Ko je, najzad, taj general koga su Saveznici godinama hvalili, koga je kralj Petar II bio imenovao za ministra rata i koji je protiv Nemaca vodio gerilsku borbu?
Je li to izdajnik? Je li to heroj?
Je li to rodoljub? Je li to prodana dusa?
Sta vise, i iznad svega:
Je li to Jugosloven? Je li to komunista?
Jer, smijesno je htjeti osuditi Mihailovica zato sto je saradjivao sa Englezima i Amerikancima. Isto tako nije logicno htjeti ga osuditi zato sto je saradjivao sa emigrantskom Vladom u Londonu, jer sjecamo se vremena kada se neki sadasnji jugoslovenski drzavnici nijesu ustrucavali da, iz sopstvenih interesa, naprave sporazum sa doticnom vladom. Svakako da je Mihailovic pocinio jednu gresku – sto je porazen u gradjanskom ratu u kome su bile suprotstavljene dvije jugoslovenske stranke i dvije ideologije. Da je pobijedio, bio bi heroj; pobijedjen, postao je izdajnik. Ovaj rat nam nudi mnogobrojne i jos jasnije primjere te vrste. To nikako ne sluzi na cast ovom vijeku. Ono sto jos manje sluzi na cast, to je cinjenica da su tog covjeka napustili oni kojima je nekad sluzio. Mihailovic ce bez sumnje umrijeti – mozda je vec umro. Ali sa njim umire i cast mnogih ljudi koji su morali da se svojim autoritetom za njega zaloze i spasu ga, iz zahvalnosti”.......31
 
Vec 26. marta 1946. godine, Konstantin Braun je u vasingtonskom listu “The Washington Evening Star” (Vasingtonska Vecernjaca), u svom clanku sa naslovom “Ovaj prevrtljivi svijet” napisao pored ostalog:… “Covjek koji je prosao kroz citav niz epiteta
od “Balkanskog Orla” do “Nacistickog kolaboracioniste i izdajnika”, sada je u rukama svog dindusmanina, novoga jugoslovenskog vodje marsala Tita. Ni jedna od vlada koje su samo prije nekoliko godina sipale pohvale i pocasti na njega ne moze nista da ucini da ga spasi. Zivot jednoga vodje, cak i kada je poznato vladama velikih sila da je castan i dostojanstven covjek, od male je vrijednosti pred ocima politickog profita”.10

Njujorski list “The Journal American” (Americki zurnal) od 30. marta 1946. godine, u clanku “Sramna izdaja” komentarisao je ovako: “Ako Vlada Sjedinjenih Drzava ucini manje nego sto najvise moze da sprijeci planiranu nepravicnu smrtnu presudu generalu Drazi Mihailovicu od strane Titovih komunista, ona ce pociniti akt izdaje kojeg ce se americki narod zauvijek sa sramom prisjecati. General kao ministar vojske Jugoslavije hrabro se odupirao nadiranju nemackih armija preko njegove domovine… Sada su Titovi neumorni agenti ulovili Mihailovica i Titovi predstavnici su objavili prije nego sto je proces i odrzan da ce on “sigurno biti strijeljan”. Mihailovicev jedini grijeh jeste sto se odupirao komunistickoj Rusiji u odbranu slobode svoje domovine. Napustajuci njega da bi podrzala otimaca slobode njegove domovine, americka Vlada je pocinila istinski sraman cin izdaje. Ako ona sada dopusti da ga ubiju njegovi komunisticki neprijatelji, sram ce trajati vjecno”.11

U clanku Pedra Koreja Markesa, stampanom u lisabonskom listu “AVoz” od 1. aprila 1946. godine, sa naslovom “Jugoslovenska drama” kazano je ovo: “Zaista je tesko povjerovati da se citavih dvanaest dana cuva u tajnosti znacajna vijest da je general Draza Mihailovic, srcani i odvazni vodja “cetnika”, pao u ruke vladinih snaga u Jugoslaviji. I jos uvijek je ziv! Ali istina je da se sve to objavljuje u stampi na osnovu informacije koju je general Rankovic, ministar unutrasnjih poslova iz Beograda dao skupstinskim poslanicima (ukoliko Narodna skupstina u Beogradu jos uvijek moze da se tako nazove).
Rankovic je istakao:
“Od svih brojnih zlocinaca koji pokusavaju da izbjegnu odgovornost Mihailovic je bio najlukaviji. Isao je sa planine na planinu, iz sume u sumu. Bio je lukav, ali nase snage bezbjednosti bile su lukavije”...
Posle ruske pobjede u bitci za Beograd u grad su usli partizani. Grad je bio zastrasen “oslobodjenjem”. Sve su ulice bile puste, kuce zatvorene. Izabrana je nova Narodna skupstina. General koji je u gradu predstavljao novu vlast procitao je spisak kandidata. Naravno: jednoglasno su izabrani. Po- cele su “cistke”. Nestale su hiljadu ljudi. Obicni sudovi su ukinuti i zamijenjeni vojnim, diskrecionim sudovima. Nastala je nova policija,
OZNA, koja nimalo nije zaostajala za GPU ili GESTAPO-om. Sve vlasti su bile raspustene i pristupilo se izboru novih “narodnih vlasti”. Naravno, glasali su samo za komuniste. Ukinuta je vjeronauka. Stvoreni su “domovi za omladinu” u kojima su djecaci i djevojcice od 10 do 16 godina istodobno “vaspitavani”; Pjevaju partijske pjesme i uzdizu u hvalospjevima njene istaknute licnosti. To je savrsena imitacija Hitlerjugenda” (Hitlerove nacisticke omladinske organizacije-obj. A.Stamatovica)…13

Uvodnik “The Washington Post” od 10. aprila 1946. godine, sa naslovom “General Mihailovic”, komentarisao je ovako:
“Vlada marsala Tita je ostro odbila zahtjev vlade Sjedinjenih Drzava da izvjestan broj americkih oficira koje su srpski cetnici spasli od smrti ili zarobljavanja, svjedoci prilikom sudjenja djeneralu Drazi Mihailovicu. U svom odgovoru jugoslovenska vlada ne porice da je general Mihailovic prihvatio americke i britanske avijaticare koji su bili oboreni nad Balkanom i pomogao im da izbjegnu. Samo ona tvrdi da je to ucinio iz sebicnih i nedostojnih razloga, naima da bi dobio saveznicku pomoc a narocito oruzje za svoje trupe. Time hoce da kaze da je dokazni materijal americkih avijaticara fakt bez ikakve vrednosti za glavnu optuzbu da je general Mihailovic sara|ivao sa svojim toboznjim neprijateljem Nemcima u cilju borbe protiv Tita… I britanska i americka vlada imaju izvjesnu moralnu odgovornost da se zauzmu da se zadovolji “puna pravda” shodno nasem shvatanju te rijeci... Ako Velika Britanija i Sjedinjene Drzave ne budu nepopustljive u nastojanju da sudjenje generalu Mihailovicu bude javno i nepristrasno, gorcina i podozrivost koja vec postoji i kod komunista i kod ne-komunista svuda u svijetu, ogromno ce se pojacati; isto tako sve sto u buduce te dvije sile budu izjavile, obecale ili zajemcile, bice primljeno sa najvecim podozrenjem. Sledstveno tome, slucaj generala Mihailovica predstavlja ozbiljnu prijetnju po dobre odnose i mir u svijetu. I kao takav mogao bi se slobodno iznijeti pred Savjet bezbjednosti Ujedinjenih naroda”.........14

Les Vedman je 11. maja 1946. godine, u edmontonskom listu “Edmonton Journal” napisao clanak sa naslovom “Dva avijaticara koje su spasili Srbi traze pravo da pomognu spasiocu”. U clanku se pored ostalog kaze:
“Zato sto osjecaju da duguju svoje zivote generalu Drazi Mihailovicu kada su bili oboreni u plamenu iznad Jugoslavije, dva edmontonska vazduhoplovna veterana, Norman Rid i Tom Bredso, podnijeli su peticiju vodji u Jugoslaviji optuzenom za izdaju... “Nas ne interesuje Mihailoviceva politika. Mi smo dio grupe od 600 avijaticara koje je on spasio, i sve sto trazimo je pravicno sudjenje. Mi ne kazemo covjek je nevin ili kriv. Ako ce sudjenje biti casno, pravicno i demokratsko, ne vidimo zasto ne mozemo biti svjedoci”, tvrdio je Rid”…15

Takodje edmontonski list “The Canadian Social Crediter” (Kanadski socijalni kreditor) od 30. maja 1946. godine, u urednickom clanku sa naslovom “Po koju cijenu hrabrost?” je komentarisao:...
“Postalo je poznato da je u nasem vlastitom Kanadskom parlamentu samo jedan covjek-poslanik stranke Socijalnog kreditora Norman Zak – imao hrabrosti da ustane i kaze nekoliko rijeci u odbranu ovog cetnickog heroja, cija se pomoc Saveznicima nikad ne moze izracunati...
Poslije Teheranske konferencije Mihailovicevo ime bilo je zamijenjeno novim imenom – Tito. “Sfera uticaja” na Balkanu je o tome odlucila. Staljin je postigao svoje – a dio cijene bila je i Jugoslavija via Tito. To je znacilo glavu Mihailovica. Heroj je izdajnicki prodat i to mnogo ljudi zna”…16

U uvodnom clanku pariskog “Le Monde” (Svijeta) od 12. juna 1946. godine, sa naslovom “Sudjenje generalu Mihailovicu”, napisano je ovo:
“Proslog ponedjeljka u Beogradu je poceo sudski proces generalu Jugoslovenske vojske Mihailovicu, veliki proces ciji se tok prati sa velikim interesovanjem ne samo u cijeloj Jugoslaviji vec svuda skoro u svijetu. Sve to ipak ne moze da izbrise divne stranice herojizma, koje su sopstvenom krvlju ispisali cetnici. I Saveznici su priznali da je cetnicko dejstvo odlozilo dolazak nemackog pojacanja i tako imalo vaznu ulogu u uspjesima na Africkom frontu. O tome svjedoce poruke koje su slali generali Okinlek, Ajzenhauer i drugi. General Mihailovic je cak odlikovan Ordenom ratnog krsta sa palmom 2. februara 1943. od strane generala De Gola. Zatim, cetnici su spasli stotine saveznickih avijaticara. I, najzad, mogu se smatrati oslobodiocima velikog dijela Srbije”........17…

Haski list “De Nieuwe Eeuw” (Novi vijek), u broju od 16. juna 1946. godine, u clanku sa naslovom Sud ili pozoriste, pored ostalog komentarisao je ovako:
“Tito i njegove pristase optuzile su jugoslovenskog borca za oslobodjenje Mihailovica za izdaju i sada on u Beogradu ocekuje presudu. Jednostavno saopstenje iza kojeg se, zapravo, skriva radnja drame klasicnog stila… Sudjenje u Beogradu je naravno mnogo vise od sudjenja u pravnom smislu. To je prijeki sud jugoslovenskom nacionalizmu, olicenom u liku Mihailovica, i jacanje sovjetskog uticaja u balkanskim zemljama”…18
 

Back
Top