Koča
Elita
- Poruka
- 15.249
List “L’ Express” (Ekspres), koji je izlazio u Nojsatelu, u broju od 18. juna 1946. godine, u clanku “Zasto je i kako general Mihailovic priznao svoje “zlocine”, je pisao:
“Vec se nekoliko dana u Beogradu odrzava sudjenje generalu Mihailovicu. Zapadno javno mnjenje je uzbudjeno zbog uslova pod kojima optuzeni moze ili ne moze da opravda svoje ponasanje. Treba da se podsjetimo da je on bio prvi koji je krenuo oruzjem protiv Nemacke, dok je Jugoslavija trpjela pod strasnim nacistickim jarmom... Iznenadili smo se da je Mihailovic, koji se borio protiv Nemaca i koji je zatim dugo odolijevao svim Titovim pokusajima da ga strpa u tamnicu, tako lako priznao sve zlocine koji ga optuzuju. Dole navedeni podaci iz britanskih novina Pregled svjetskih dogadjaja objasnjavaju mnogo toga: Odmah po hapsenju general Mihailovic je odveden u neki zatvor u Beogradu, gdje je u sali za mucenje OZNE ostao 74 sata. Prema izjavama dobro obavijestenih, njegovi su se krici culi na ulici. Za vrijeme tog “ispitivanja”, potpredsjednik vlade Edvard Kardelj je tri puta posjetio cuvenu celiju. Do poslednjeg momenta Mihailovic je podnosio sva mucenja, a onda je odjednom “poceo da govori”. Iznijeli su ga nagog i u nesvijesti iz te sale, receno mu je da ce, ako za vrijeme sudjenja povuce makar samo jednu rijec iz svog “priznanja”, ponoviti saslusanje od prvog do poslednjeg slova. Mihailovic je bio u tako teskom stanju da su njegovo hapsenje mogli da objave tek poslije jedanaest dana, ne znajuci da li ce prezivjeti mucenje”....19.
Rebeka Vest u londonskom listu “Time and Tiude” (U dobar cas), u broju od 22. juna 1946. godine, u clanku sa naslovom “Povjesnica o generalu Mihailovic u” je napisala:
“Sudjenje generalu Mihailovicu danas nas suocava sa misterijom. Ono je naravno, i moralo da bude zamagljeno. Kao i sve sto se zbiva na Balkanu, predmet je komplikovan, a izvjestaje sa sudjenja salju ljudi koji su najvecim dijelom uniformisane svijesti ili pristrasni, s tim sto se stampaju pod nadzorom glavnog urednika zbunjenog Londona, koji nema predstave o cemu se radi”…20
Specijalni izvjestac londonskog lista “The Times” (Vrijeme), za broj od 12. jula 1946. godine, o zavrsnoj Mihailovicevoj rijeci na kraju sudjenja je rekao: “On nije govorio govornickim tonom; niti sa ukorijenjenom mrznjom prema politickim protivnicima ili privatnim neprijateljima. Govorio je lucidno i podrobno. Bio je to profesionalni vojnik koji podnosi vojnicki izvjestaj, koji je osvajao svojom jednostavnoscu. On se cijelim tokom odnosio s postovanjem prema sudu ne obaziruci se na gomilu u sudnici, koja je najednom zaboravila da zvizdi i slusala u potpunoj tisini.”......21
Mason de Fernig u briselskom listu “La Nation Belge” (Belgijski narod), od 14. jula 1946. godine, sa naslovom “Tragicna sudbina Draze Mihailovica”, je pored ostalog naglasio: “Iz svih svjedocenja koja sam mogao da prikupim proizilazi da je Jugoslavija za vrijeme rata bila pozornica tri rata: najprije, rata do istrebljenja izmedju cetnika i partizana, zatim rata koji je Jugoslavija vodila protiv nemackih i italijanskih zavojevaca i najzad, podmuklog rata za zonu uticaja, koji su Rusi zapoceli protiv Engleza i Amerikanaca. Nemci su doduse veoma dobro procijenili situaciju, jer nudili su istu svotu od 100.000 maraka u zlatu za predaju mrtvog ili zivog Tita ili Mihailovica, tretirajuci prvog kao “agenta ruskog boljsevizma”, a drugog kao “agenta anglo-americke plutokratije”.
“Vec se nekoliko dana u Beogradu odrzava sudjenje generalu Mihailovicu. Zapadno javno mnjenje je uzbudjeno zbog uslova pod kojima optuzeni moze ili ne moze da opravda svoje ponasanje. Treba da se podsjetimo da je on bio prvi koji je krenuo oruzjem protiv Nemacke, dok je Jugoslavija trpjela pod strasnim nacistickim jarmom... Iznenadili smo se da je Mihailovic, koji se borio protiv Nemaca i koji je zatim dugo odolijevao svim Titovim pokusajima da ga strpa u tamnicu, tako lako priznao sve zlocine koji ga optuzuju. Dole navedeni podaci iz britanskih novina Pregled svjetskih dogadjaja objasnjavaju mnogo toga: Odmah po hapsenju general Mihailovic je odveden u neki zatvor u Beogradu, gdje je u sali za mucenje OZNE ostao 74 sata. Prema izjavama dobro obavijestenih, njegovi su se krici culi na ulici. Za vrijeme tog “ispitivanja”, potpredsjednik vlade Edvard Kardelj je tri puta posjetio cuvenu celiju. Do poslednjeg momenta Mihailovic je podnosio sva mucenja, a onda je odjednom “poceo da govori”. Iznijeli su ga nagog i u nesvijesti iz te sale, receno mu je da ce, ako za vrijeme sudjenja povuce makar samo jednu rijec iz svog “priznanja”, ponoviti saslusanje od prvog do poslednjeg slova. Mihailovic je bio u tako teskom stanju da su njegovo hapsenje mogli da objave tek poslije jedanaest dana, ne znajuci da li ce prezivjeti mucenje”....19.
Rebeka Vest u londonskom listu “Time and Tiude” (U dobar cas), u broju od 22. juna 1946. godine, u clanku sa naslovom “Povjesnica o generalu Mihailovic u” je napisala:
“Sudjenje generalu Mihailovicu danas nas suocava sa misterijom. Ono je naravno, i moralo da bude zamagljeno. Kao i sve sto se zbiva na Balkanu, predmet je komplikovan, a izvjestaje sa sudjenja salju ljudi koji su najvecim dijelom uniformisane svijesti ili pristrasni, s tim sto se stampaju pod nadzorom glavnog urednika zbunjenog Londona, koji nema predstave o cemu se radi”…20
Specijalni izvjestac londonskog lista “The Times” (Vrijeme), za broj od 12. jula 1946. godine, o zavrsnoj Mihailovicevoj rijeci na kraju sudjenja je rekao: “On nije govorio govornickim tonom; niti sa ukorijenjenom mrznjom prema politickim protivnicima ili privatnim neprijateljima. Govorio je lucidno i podrobno. Bio je to profesionalni vojnik koji podnosi vojnicki izvjestaj, koji je osvajao svojom jednostavnoscu. On se cijelim tokom odnosio s postovanjem prema sudu ne obaziruci se na gomilu u sudnici, koja je najednom zaboravila da zvizdi i slusala u potpunoj tisini.”......21
Mason de Fernig u briselskom listu “La Nation Belge” (Belgijski narod), od 14. jula 1946. godine, sa naslovom “Tragicna sudbina Draze Mihailovica”, je pored ostalog naglasio: “Iz svih svjedocenja koja sam mogao da prikupim proizilazi da je Jugoslavija za vrijeme rata bila pozornica tri rata: najprije, rata do istrebljenja izmedju cetnika i partizana, zatim rata koji je Jugoslavija vodila protiv nemackih i italijanskih zavojevaca i najzad, podmuklog rata za zonu uticaja, koji su Rusi zapoceli protiv Engleza i Amerikanaca. Nemci su doduse veoma dobro procijenili situaciju, jer nudili su istu svotu od 100.000 maraka u zlatu za predaju mrtvog ili zivog Tita ili Mihailovica, tretirajuci prvog kao “agenta ruskog boljsevizma”, a drugog kao “agenta anglo-americke plutokratije”.
