Gde je bio Draza dok su streljali po Banjici?
evo,
za tebe i tvoju srbomrzacku bratiju, sta se desavalo sa drazinom familijom i kako je ona "nagradjena" za vreme drazine "saradnje" sa okupatorom....
"Veliku i tešku sudbinu imala je Jelica Mihailović, supruga generala Draže Mihailovića. Tri puta je ostajala bez krova nad glavom. Dva rata odnela su joj skorosve najmilije. Preživela je dva logora i izdržala komunistički pogrom. Umrla je 1970 godine
U komunističkim kazamatima čamilo joj je dvoje dece.
"Od naše sagovornice, koja je inače ćerka Petra Đorđevića, službenika Britanske ambasade pre Drugog svetskog rata, Nedeljnik je saznao dosad nepoznate detalje.
Jelica je tokom rata preživela pravu golgotu. Tri puta je hapšena. Prilikom drugog hapšenja 1942. godine, sve stvari su joj iz kuće odnete. Ni iglu nisu ostavili. Kad se u jesen 1943. vratila, komšiluk joj je dao nešto pokućstva,čak i obuću i odeću. Bilo je tužno gledati u kakvom se stanju nalazi žena čoveka koji je komandovao kraljevom vojskom u otadžbini
."Na osnovu dokumenata do kojih je došao Nedeljnik, Jelicu kao i njihove komšije Đorđeviće (za Marijinog oca se sumnjalo da je britanski špijun,ubijen je na Banjici sredinom aprila 1944. godine) u jesen 1941. godine hapsi Gestapo. Mir je potrajao do proleća 1942, kad Nedićevo ministarstvo policije traži od Nemaca da se hapse i u logor vode porodice četnika.
„Ne vidim razloga da sin i ćerka Draže Mihailovića mogu slobodno da žive u Beogradu, što je slučaj s mnogim porodicima onih koji su u šumi...", pisalo je u elaboratu pomenutog Ministarstva koji je upućen komandantu nemačkih trupa u Srbiji generalu Baderu. Nemci odmah raspisuju objavu tražeći od Draže i njegovih oficira da se predaju, ili će im pohapsiti porodice. Kad to nisu hteli da učine, usledila su hapšenja i odvođenja u logor na Banjici. Privedeni su Jelica, Branko i Gordana. Dakle, aprila 1942. pohapšena je ne samo uža porodica, nego i familija komandanta Ravnogorskog pokreta, koji je odbio da se preda nemačkom okupatoru.
Pored žene i dece, strina i njihove dece, uhapšeni su i Dražina sestra Vidosava, zet Dragoje i sestričina Danica. Čim su pohapšenii odvedeni u logor Banjica, Jelica je s ćerkom Gordanom, Dražinom sestrom Vidosavom i sestričnom Danicom, odvedena u žensku sobu 35 na drugom spratu logora, u kojoj je bilo 50 srpskih zatočenica, među kojima najviše skojevki, ali i žena,ćerki i sestara četničkih oficira. Tu su bile, na primer, žena i ćerka Nikole Kalabića. U istoj sobi bila je zatočena i Srbijanka Bukumirović, odakle je odvedena na streljanje.
Posle Drugog svetskog rata, ova predratna komunistkinja proglašena je za narodnog heroja. Gestapou je bilo svejedno da li su zatočenice bile iz četničkih ili partizanskih porodica, jer su im i jedni i drugi bili protivnici, pa su i preko njihovih porodica hteli s njima da se razračunaju.
Jelica je s ćerkom i Dražinom sestrom i sestričinom posle mesec dana prebačena u takozvanu „talačku" sobu, gde su bile zatočene žene visokih četničkih oficira i partizana, svih koji su se borili protiv okupatora.
Čim su dovođene u logor, uzimani su im otisci prstiju i pravljena osnovna biografija. S tom dokumentacijom zatvorenice i zatvorenici boravili su u logoru. One za koje dokumentacija nije pravljena, odmah su streljane. Zatočeni su poslužili za ucenu, kako bi se njihovi muževi, očevi, braća i ostali najbliži srodnici, pod pretnjom da će im likvidirati porodice - predali! Pod naznakom „Taoci" Odeljenja specijalne policije Uprave grada Beograda,pod brojem II i rednim 1. zavedena je supruga Draže Mihailovića - Jelica, za koju se ovde navodi da je rođena 27. avgusta 1895. godine u Beogradu, od oca Jevrema Brankovića i majke Ljubice rođene Kreclović, da je osnovnu školu i gimnaziju završila u Beogradu, studirala prava, ali nije diplomirala. Da pored srpskog govori i nemački jezik. U dokumentaciji nailazimo i na pet otisaka prstiju Jelice Mihailović, što je bila standardna procedura prilikom dovođenja u zloglasni logor Banjica. Piše i da je imala nadimak Lena.
Ista sprovodnica napravljena je i za Jeličinu i Dražinu ćerku Gordanu, koja je datirana pod brojem 30. U njoj se, pored opštih podataka, kao i za majku, navodida je rođena 12. februara 1926. godine i da je završila šesti razred gimnazije. Na narednoj strani, gde je takođe dala otiske prstiju, svojeručno je napisala: Ja sam učenica šestog razreda gimnazije. A na sledećoj je njen lični opis: mala, smeđa, usta pravilna, zubi zdravi, osobenih znakova nema...Odeljenje specijalne policije UGB na strani 33 istog dokumenta registruje i osnovne podatke o Jeličinom i Dražinom sinu Branku, za kojeg se navodi da je rođen u Skoplju 22. aprila 1921. godine, da je završio Viši tečajni ispit i veliku maturu, adresa kao za majku i sestru Bregalnička 24, Beograd, s tim što se za Branka u „Propratnici" doslovno kaže da je sin „Draže Mihailovića, uhapšen kao talac odmetnutog oficira". Za razliku od majke i sestre, Branko nije odveden u „talačku" sobu, već se jedno vreme nalazio na drugom spratu logora Banjica, povremeno prebacivan od sobe 66 do 68, gde je bio zatočen i jedan broj onih koji nisu dočekali slobodu. U tim sobama, gde nije bilo kreveta već nekakvih „pustekija", nalazilo se i po 120 zatvorenika. Njima je dozvoljavano da u cik zore budu izvedeni do kupatila, potom dobiju hranu na hodniku, malo prošetaju, pa opet natrag do prvog mraka. Bilo kakve fiziološke potrebe tokom dana nisu dozvoljavane nijednom zatočeniku izvan sobe u kojoj su se nalazili, što jasno svedoči kakav je ovo bio kazamat, piše Nedeljnik.
Tragajući za dokumentima o sudbini Jelice Mihailović, Nedeljnik je došao do saznanja da je ona iz logora Banjica puštena nešto pre svoje dece, ali ne na slobodu,nego je prebačena u policijski pritvor, gde je bila do 18. novembra 1943. godine.
Branko i Gordana su logor Banjica napustili 24. oktobra, ali ih majka nije pronašla kući, pošto je i ona nakon dvadesetak dana izašla na slobodu. Jelica je ovo, kako stoji u Zapisniku policijskog agenta Borisa V. Ristovskog, koji je štambiljem overio šef Odseka treće policijske uprave 5. februara 1944, odmah prijavila nadležnim vlastima u Beogradu.U jesen iste godine u Beograd dolazi nemački general Herman Nojbahar za glavnokomandujućeg diplomatu za Balkan, koji je poznat po tome što je, uvidevši da Nemci počinju da gube rat na istočnom frontu, ukinuo do tada surovu odmazdu „sto za jednoga"! Nediću i Ljotiću saopštava da nije dobro da se čini ni odmazda nad decom onih koji su u šumi, pa i Dražina deca bivaju puštena iz logora.
Branko i Gordana tajno se prebacuju na Ravnu goru. Gordanu su u selu Subjel čuvali četnici,a Branko je u proleće 1944. godine završio Drugu klasu Ravnogorske akademije uselu Braići. Dobija čin potporučnika i biva raspoređen u Kosjerićku brigadu. Kasnije su oboje pali u ruke partizanima...Poraz nacista Jelici ne donosi slobodu. Muža joj hapse. O Draži govore kao o krvoločnoj zveri. Montirano suđenje traje, mržnja vri. Streljaju Dragoljuba Mihailovića,a da njegova žena ne sme ni da pita gde je...Poslednji put Jelica je svog muža videla u improvizovanoj sudnici vojnog suda na Topčideru, nekoliko dana pre nego što je sud izrekao smrtnu presudu komandantuJugoslovenske vojske u otadžbini. Dozvoljeno joj je da dođe u sudnicu u kojoj nije bilo suđenja i koja je odzvanjala od povika „izdaja", „na smrt"... Tu se oprostila od muža."