Dragan Bursać: Godišnjica 'Oluje' će biti sramno obilježena nad kostima ubijenih Prijedorčana

[комшија]

Bursać: Godišnjica ‘Oluje’ će biti sramno obilježena nad kostima ubijenih Prijedorčana​

Srpski Dan sjećanja na Oluju biće održan nad kostima ubijenih Bošnjaka i Hrvata Prijedora i prijedorske regije upravo zato što ova regija i jeste ogromno stratiše nesrba. Ovo je u konačnici potpuna inat-sprdnja s preko 3000 ubijenih od kojih su 102 djeteta. Ovo je kontinuitet negiranja zločina i genocida.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić saopštio je ovih dana da su patrijarh Porfirije i on prihvatili prijedlog predsjednika entiteta Republika Srpska Milorada Dodika da Dan sjećanja na žrtve hrvatske vojno-policijske akcije Oluja bude obilježen u Prijedoru, 4. avgusta.



Tako je tročlano političko i duhovno rukovodstvo većine Srba odlučilo da na jednoj od najvećih rana Bosne i Hercegovine, onoj prijedorskoj, obilježi dan sjećanja na finale velike želje srpskih nacionalista da u oružanoj pobuni pripoje sebi jedan dio hrvatske teritorije. Treba li napomenuti da su velikosrpske snage izgubile i taj rat i podvijenog repa kapitulirale i raspustile paradržavu SAO Krajinu.


No, vratimo se na Prijedor.


U Prijedoru je mučki ubijeno preko 3000 nesrba, pretežno Bošnjaka i Hrvata, upravo zarad ideje koja je stvorila i SAO Krajinu i entitet Republiku Srpsku. Zarad te sumanute ideje, ljudi su nosili bijele trake prije odstrela i odvođenja u logore Keraterm, Omarska, Trnopolje i Manjača. Zarad te velikosrpske ideje, koja je okončana Olujom svijet je ugledala Tomašica, najveća masovna grobnica nakon Drugog svjetskog rata na tlu Evrope. Zarad te ideje, te pročetničke mračnjačke ideje o “svim Srbima u jednoj državi“, u konačnici, ubijeno je 102 prijedorska djeteta, a Prijedor i Kozarac su bile polazne tačke za genocid i genocidne radnje u kojima je Srebrenica bila kulminacija i završni logističko-ideološki čin genocida.

Zašto Prijedor?​

Pa zašto onda Prijedor, pita se ljudski razum, pita se svaki čovjek, pita se svaka kost ljudska iz grobnica pronađenih i nepronađenih u Potkozarju?


I ako nemaju ljudskosti Dodik i Vučić, da li je moguće da čovječnosti nema ni prvi čovjek Crkve Srbije patrijarh Porfirije, koji je aminovao ovo sramno okupljanje ponad ubijenih Prijedorčana?


A sve se radi iz inata, zarad soli na ranama porodica ubijenih, zarad obilježavanja teritorije proklete i četničkog junačenja nad svježim humkama i nišanima.


“Dogovoreni su važni zajednički sastanci u bliskoj budućnosti na teritoriji Republike Srpske, a patrijarh Porfirije i ja prihvatili smo predlog predsednika Dodika da obeležavanje Dana sećanja na sve stradale i prognane Srbe u oružanoj akciji ‘Оluja’, bude održano u Prijedoru 4. avgusta”, naveo je sladostrasno Aleksandra Vučić, niti ne trepnuvši nad pustim faktom da će upravo ovim činom slaviti velikosrpsku ideju koja je ubijala Prijedorčane od 1992. do 1995.


Ili budimo do kraja iskreni, zapomaganje nad Olujom sve sa zapaljivim govorancijama, biće održano nad kostima ubijenih Bošnjaka i Hrvata Prijedora i prijedorske regije upravo zato što ova regije i jeste ogromno nesrpsko stratiše. Ovo je u konačnici potpuna sprdnja s mrtvim ljudima i njihovim porodicama i ovo je kontinuitet i negiranja zločina i genocida u konačnici.


Da u Prijedoru nije ubijeno preko 3000 ljudi, da nema Tomašice, da nije bilo logora smrti, da nije bilo najvećeg bošnjačkog stratišta nakon Srebrenice, ne bi Dodik, Porfirije i Vučić obilježavali sjećanje na “Oluju“ baš tu. I to je jedina istina! najbanalnija inat komemoracija kao dio velikosrpskog projekta, koja služi da se ljudi još više zamrze.


Hoće li se sjetiti 102 ubijena prijedorska djeteta?


I hajmo ljudski, hoće li Vučić, Porfirije i Dodik položiti cvijet, makar jedan cvijet na spomenik za 102 ubijena prijedorska djeteta? Neće, jer spomenika nema, ne postoji! A za nepostojanje može “zahvaliti“ gradskim i entitetskim ocima, koji tri decenije prelaze preko pustog fakta da je u ime srpstva ubijano nečije potomstvo jer se drugačije zvalo.


Hoće li političko-vjerska kamarila srpskog sveta otići pa položiti cvijeće ispred logora prijedorskih? Možebitno, ali će to cvijeće biti ostavljeno na spomeniku srpskim vojnicima i policajcima koji su držali nesrbe kao roblje i kao zvijeri u kavezima i na ograđenoj teritoriji, mučeći ih glađu, žeđu, e da bi na koncu ti nesrbi bili najsurovije ubijeni i kosti im razvučene-od Korićanskih stijena do Tomašice. Dakle srpski vojnici imaju spomenik, ali ubijena djeca ga nemaju.

Godišnjica zločina u Keratermu očekivano bez vlasti RS-a​

A evo kako i znam da se neće odazvati oci entiteta Republika Srpska i gosti iz Srbije na poziv ljudskosti:


Niko od vlasti iz RS nije došao da obilježi godišnjicu zločina u Keratermu. Da vas posjetim, u ovom logoru je od kraja maja do početka avgusta 1992. godine bilo zarobljeno više od tri hiljade ljudi. A samo u toku jedne noći sa 23. na 24. juli 1992. godine strijeljano je njih 200. Ukupno je u logoru Keraterm ubijen 371 logoraš.


I niko od srpskih predstavnika nije bio na obilježavanju strašne godišnjice prije neki dan. Niko da se udostoji da dođe i klekne. Ma nije morao ni klečati, dovoljan je bio cvijet. Ili niti cvijet, samo prisustvo je nešto. Ovako muk, šutnja i planovi za budućnost.


Planovi za obilježavanje Dana sjećanja na Oluju baš u Prijedoru.


I da budemo do kraja ljudi, neka svako obilježi dan sjećanja na stradale civile, ali…moglo jr to raditi bilo koje civilno udruženje, a ne svesrpsko rukovodstvo.


I nije li oluja reakcija države Hrvatske na velikosrpsku politiku “krvi i tla“, koja je htjela da odcijepi dio njene teritorije? Nije li “Oluja“ vojno-redarstvena akcija bila eho, tek slabašni odjek onoga što je uradila velikosrpska politika upravo u Prijedoru i Kozarcu?


I ne mijenja li onda današnje rukovodstvo srpskog sveta uzrok za posljedicu? Nije li Oluja posljedica, a etničko čišćenje, zločin i genocid uzrok u konačnici?


I zašto se onda ljudi od vjere, da mislim na patrijarha Porfirija, ne okrenu i ne izgovore makar jedno povijesno izvinjenje bošnjačkom i hrvatskom narodu, umjesto da obilježavaju nešto na kostima tih naroda?


Onako sasvim ljudski, ne možete obilježavati dan sjećanja na žrtve Oluje u jednom od najstrašnijih mjesta bošnjačkog i hrvatskog stradanja, ako niste obilježili stradanje Bošnjaka i Hrvata! Ne možete, to jednostavno ne ide i svako obilježavanje je onda čista provokacija, zapljuvavanje teritorije i što je najstrašnije, prijetnja onim preživjelim i istraumatiziranim povratnicima koji žive svoj getoizirani život.


A s ovakvim rukovodstvom države Srbije, Crkve Srbije i entiteta Republika Srpska nema budućnosti, jer oni ne žele budućnost.



link



Браво за Драгана Бурсаћа! То је прави српски новинар. Увек погађа тамо где треба! Приједор није место за обележавање "Олује" јер је од 1991. до 1995. године на подручју града Приједора, солдатеска Босанских Срба убила 3100 цивила, од којих је било 100 деце и 260 жена - највише их је убијено у логору Омарска. За злочине над цивилима у Приједору, као и за злочине у логорима Кератерм, Трнопоље и Омарска, у Хашком трибуналу је бивши председник тадашње непризнате државе Републике Српске Радован Караџић добио 40 година робије поред осталих пресуда као што су пресуде за геноцид у Сребреници и гранатирање Сарајева због чега овај зликовац сада служи доживотну казну затвора у Британији. Убијена деца Приједора ни до данас нису добила споменик у мањем босанско-херцеговачком ентитету:

 

[Tom Riddle]

прави српски новинар

ako je on srbin ja sam Hirohito. To je srpski otpad.

 

[đavolčić]

Bursać je obični plaćenik. Nebitan lik.

 

[БелиВук]

Ко о чему "комшија" шири антисрпску пропаганду.

 

[TONOLAN]

A Puhalo? ... Šta je reko Puhalo?

 

[dlugomir]

Trebali su naći drugo mesto.

 

[Gruban]

Trebali su naći drugo mesto.

aha

 

[комшија]

​

PAVLE RADIĆ: Prkos ojađenom Prijedoru​

Strašan je to srpski moralni sunuvrat, strašna hipoteka​

Ima li išta moćnije od Reči? Uostalom, zar joj nije napisana apoteoza? „U početku bješe riječ, i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ. Ona bješe u početku u Boga. Sve je kroz nju postalo, i bez nje ništa nije postalo što je postalo“ (Jevanđelje po Jovanu). Jevanđelista je Reč, reči, prepoznao u Bogu, a Bog je po svojoj volji – po mišljenju potpisnika ovih redova, ateiste – ljudima podario reči ostavljajući im slobodu i odgovornost kako će ih koristititi.

I zaista, reči su u početku svakog dobra i zla, svega što čini čovek. Što čine ljudi. Postoje blage, čovečne reči – koje prizivaju ljubav, mir, blagodet i spokojstvo, a postoje i pogane, nečovečne reči, koje prizivaju zlo, nesreće i ljudsku muku. Prve izgovaraju ljudi čista srca, druge licemeri kamenog srca koji se smeju zlu, egomani bolesno okrenuti samo sebi. Tako je bilo od kad je ljudi, tako će biti dok ih bude. Ili možda neće?

Đavolje kolo u bivšoj nam državi, u Jugoslaviji, nije iz čista mira palo s neba. Niti su ga zli stranci – kako nas uveravaju ovdašnji tvorci i baštinici zla – podmuklo uputili ovamo da orgija. Zlo je ovde zaigralo – i još igra – na silovit poziv ovdašnjih psihopata i govornika poganih reči, koji su kao bujica grunuli u naše živote. Pa živimo u tome u čemu živimo.

Kad je onomad otelovljeno zlo, Milošević, u prestonom Beogradu zaselo na vlast, uz sasluženje brojnih pomagača – sve samih visoko akademskih i crkvenih zvanja – otvorilo je Pandorinu kutiju iz koje su prema braći iz do tada iste nam države, pokuljale bujice otrovnih reči mržnje, kleveta, zle krvi i zlih namera. I topla bratska krv ubrzo je prolivena. U Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, na Kosovu i u Srbiji. U ime bolesnih fantazama tekli su potoci nevine krvi, a svetom su u očajanju tumarale gomile izbeglica i prognanika iz svojih ovdašnjih domova. Iako se, pred spoljnom silom, zlo donekle smirilo, od bolesnih fantazama nije odustalo. Mnoge su grobnice zbog toga još neotkrivene, mnoge kosti žrtava ljudskih još nisu sahranjene, mnoge su ruševine i paljevine još vidljive, mnogi izgnanici još lutaju po svetu čeznući za svojim razorenim ognjištima i zavičajima, u koje se mnogi neće vratiti. Ni oni, a pogotovo njihovo u tuđini stečeno potomstvo.

Jedan od ovdašnjih podivljalih zlih demijurga – vešt manipulant zavodljivim rečima, izvikan pesnik na glasu, akademik koji kad govori kao da, je l’ da, govori sveti Jovan Zlatousti – svojevremeno je – da bi valjda zblanuo slabo prosvećene mase a sebi pojačao mudračku auru, izjavio za Srbe u Hrvatskoj da su „ostaci zaklanog naroda“ (u sličnom maniru manipulativno je izjavio i da je ’Kosovo najskuplja srpska reč’). To su reči – s početka ovog teksta – koje na mnogo šta grozomornog podstiču. Otrov iz usta izvikanog pesnika primio se, i prima, kod značajnog dela manipulisanih masa, dodatno ih indoktrinirajući u mržnji, u ovim slučajevima prema Hrvatima, te Albancima. E da bi se, je l’ da, na tragu ’namirenja pravde za Srbe’ ubrzo suludo krenulo oružjem i na jedne, i na druge. ’Ostaci zaklanog naroda’ huškani su da prave ono što u Hrvatskoj niti je kad bilo, niti se kad kao samoodrživo moglo napraviti, niti je to tamošnjim Srbima uopšte bilo potrebno. Takozvana Republika Srpska Krajina (RSK) im je podmetnuta radi destrukcije Hrvatske i strašno je koštala tamošnje Srbe.

Mašinerija zla srpskog nacionalizma – otac i majka svih zločinačkih ludosti – kad se kolo zla najzad jednom zaustavi, pokazaće se da je najviše zla nanela upravo srpskom narodu. Njezine stare i nove mašinovođe – odreda je l’ da vatreni srbobrani – o tome ne brinu. Izlišno je podsećati da će za to najveću cenu platiti obični narod, od svojih elita uvučen u zla. Srbi u Hrvatskoj, ’ostaci zaklanog naroda’ kako ih naziva uspaljeni pesnik, već su platili – dočekali su ’Bljesak’ i ’Oluju’.

Ovog avgusta srpsko državno teatralno obeležavanje godišnjice ’Oluje’ za zblanut mase planirano je za Prijedor. Šta reći o tom prkosu, tom inatu? Licemerno martirstvo, krokodilske suze i reči mržnje prema susedima – Hrvatima i Bošnjacima pre svih – širiće se baš iz Prijedora. Iz lepog bosanskog grada na Sani, na kojeg je do zla devedesetih asocirala prelepa sevdalinka „Oj Prijedore, pun si mi sevdaha…“. Posle orgija zla od 92. do 95. godine Prijedor je, umesto sevdalinke koja mu slavi ime, trajno markiran do danas neokajanim zločinima, koje je proizvelo srpsko zlo. Strašan je to srpski moralni sunuvrat, strašna hipoteka. I umesto da se zbog toga svi, a ne samo vladajuće elite kakve god da su – a katastrofalne su – zamislimo, odatle će se širiti prkos.

Dok je pesnik Matija Bećković iz beogradskog komfora ne samo Srbe u Hrvatskoj huškao otrovnicom o ’ostacima zaklanog naroda’ – što je u konačnici kao što znamo rezultiralo ’Bljeskom’, ’Olujom’ i žrtvama koje su platili uglavnom nedužni ljudi – dotle je izvikani otac nacije Dobrica Ćosić u službi đavoljeg kola, Srbima u BiH poručivao da se odvoje od ’neverne braće’ (pismo srpskim intelektualcima pre početka rata u BiH). Odvojiti se po etničkoj liniji u BiH, trajno razdvojiti (kakva bolesna i zla ideja, nije to što i doći kod komšije na kafu i kolače i reći ’komšija moramo se razdvojiti, ne možemo više zajedno’). Kao da je taj anticivilizacijski čin u BiH mogao proći bez potoka krvi.

Kako je teklo ’razdvajanje’ i ’odvajanje’ naroda BiH, zna možda ponajbolje Prijedor i njegova okolina. Iz ojađenog grada – markiranog sada za dugo srpskim zločinima – povodom godišnjice ’Oluje’ sledbenici đavoljeg kola će besramno, iz prkosa, licemerno lamentirati samo nad srpskim žrtvama. Ni jednom rečju – u to ne treba sumnjati – neće spomenuti tuđe žrtve i doprinos zloj sudbini žrtava zločinačke ideologije čiji su licemeri sledbenici bili i do danas ostali. Žrtve, taman i svog naroda, ih interesuju koliko i lanjski snegovi. Upravo zbog toga srpske žrtve ne zaslužuju da ih zbog svojih podlih ciljeva u usta uzimaju, da ih zloupotrebljavaju licemeri, jer je to sprdanje sa njima. Primer Jasenovca to potvrđuje. A da je i u poslednjem zlu itekako suludo stradao i srpski narod, uopšte nije sporno.

Da, i u početku svakog zla su reči, otrovne reči. One nisu u Boga, nego u zlim ljudima.

(Autonomija)

 

[Sasha Smirnoff]

Pogledajte prilog 1386080


​

PAVLE RADIĆ: Prkos ojađenom Prijedoru​

Strašan je to srpski moralni sunuvrat, strašna hipoteka​

Ima li išta moćnije od Reči? Uostalom, zar joj nije napisana apoteoza? „U početku bješe riječ, i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ. Ona bješe u početku u Boga. Sve je kroz nju postalo, i bez nje ništa nije postalo što je postalo“ (Jevanđelje po Jovanu). Jevanđelista je Reč, reči, prepoznao u Bogu, a Bog je po svojoj volji – po mišljenju potpisnika ovih redova, ateiste – ljudima podario reči ostavljajući im slobodu i odgovornost kako će ih koristititi.

I zaista, reči su u početku svakog dobra i zla, svega što čini čovek. Što čine ljudi. Postoje blage, čovečne reči – koje prizivaju ljubav, mir, blagodet i spokojstvo, a postoje i pogane, nečovečne reči, koje prizivaju zlo, nesreće i ljudsku muku. Prve izgovaraju ljudi čista srca, druge licemeri kamenog srca koji se smeju zlu, egomani bolesno okrenuti samo sebi. Tako je bilo od kad je ljudi, tako će biti dok ih bude. Ili možda neće?

Đavolje kolo u bivšoj nam državi, u Jugoslaviji, nije iz čista mira palo s neba. Niti su ga zli stranci – kako nas uveravaju ovdašnji tvorci i baštinici zla – podmuklo uputili ovamo da orgija. Zlo je ovde zaigralo – i još igra – na silovit poziv ovdašnjih psihopata i govornika poganih reči, koji su kao bujica grunuli u naše živote. Pa živimo u tome u čemu živimo.

Kad je onomad otelovljeno zlo, Milošević, u prestonom Beogradu zaselo na vlast, uz sasluženje brojnih pomagača – sve samih visoko akademskih i crkvenih zvanja – otvorilo je Pandorinu kutiju iz koje su prema braći iz do tada iste nam države, pokuljale bujice otrovnih reči mržnje, kleveta, zle krvi i zlih namera. I topla bratska krv ubrzo je prolivena. U Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, na Kosovu i u Srbiji. U ime bolesnih fantazama tekli su potoci nevine krvi, a svetom su u očajanju tumarale gomile izbeglica i prognanika iz svojih ovdašnjih domova. Iako se, pred spoljnom silom, zlo donekle smirilo, od bolesnih fantazama nije odustalo. Mnoge su grobnice zbog toga još neotkrivene, mnoge kosti žrtava ljudskih još nisu sahranjene, mnoge su ruševine i paljevine još vidljive, mnogi izgnanici još lutaju po svetu čeznući za svojim razorenim ognjištima i zavičajima, u koje se mnogi neće vratiti. Ni oni, a pogotovo njihovo u tuđini stečeno potomstvo.

Jedan od ovdašnjih podivljalih zlih demijurga – vešt manipulant zavodljivim rečima, izvikan pesnik na glasu, akademik koji kad govori kao da, je l’ da, govori sveti Jovan Zlatousti – svojevremeno je – da bi valjda zblanuo slabo prosvećene mase a sebi pojačao mudračku auru, izjavio za Srbe u Hrvatskoj da su „ostaci zaklanog naroda“ (u sličnom maniru manipulativno je izjavio i da je ’Kosovo najskuplja srpska reč’). To su reči – s početka ovog teksta – koje na mnogo šta grozomornog podstiču. Otrov iz usta izvikanog pesnika primio se, i prima, kod značajnog dela manipulisanih masa, dodatno ih indoktrinirajući u mržnji, u ovim slučajevima prema Hrvatima, te Albancima. E da bi se, je l’ da, na tragu ’namirenja pravde za Srbe’ ubrzo suludo krenulo oružjem i na jedne, i na druge. ’Ostaci zaklanog naroda’ huškani su da prave ono što u Hrvatskoj niti je kad bilo, niti se kad kao samoodrživo moglo napraviti, niti je to tamošnjim Srbima uopšte bilo potrebno. Takozvana Republika Srpska Krajina (RSK) im je podmetnuta radi destrukcije Hrvatske i strašno je koštala tamošnje Srbe.

Mašinerija zla srpskog nacionalizma – otac i majka svih zločinačkih ludosti – kad se kolo zla najzad jednom zaustavi, pokazaće se da je najviše zla nanela upravo srpskom narodu. Njezine stare i nove mašinovođe – odreda je l’ da vatreni srbobrani – o tome ne brinu. Izlišno je podsećati da će za to najveću cenu platiti obični narod, od svojih elita uvučen u zla. Srbi u Hrvatskoj, ’ostaci zaklanog naroda’ kako ih naziva uspaljeni pesnik, već su platili – dočekali su ’Bljesak’ i ’Oluju’.

Ovog avgusta srpsko državno teatralno obeležavanje godišnjice ’Oluje’ za zblanut mase planirano je za Prijedor. Šta reći o tom prkosu, tom inatu? Licemerno martirstvo, krokodilske suze i reči mržnje prema susedima – Hrvatima i Bošnjacima pre svih – širiće se baš iz Prijedora. Iz lepog bosanskog grada na Sani, na kojeg je do zla devedesetih asocirala prelepa sevdalinka „Oj Prijedore, pun si mi sevdaha…“. Posle orgija zla od 92. do 95. godine Prijedor je, umesto sevdalinke koja mu slavi ime, trajno markiran do danas neokajanim zločinima, koje je proizvelo srpsko zlo. Strašan je to srpski moralni sunuvrat, strašna hipoteka. I umesto da se zbog toga svi, a ne samo vladajuće elite kakve god da su – a katastrofalne su – zamislimo, odatle će se širiti prkos.

Dok je pesnik Matija Bećković iz beogradskog komfora ne samo Srbe u Hrvatskoj huškao otrovnicom o ’ostacima zaklanog naroda’ – što je u konačnici kao što znamo rezultiralo ’Bljeskom’, ’Olujom’ i žrtvama koje su platili uglavnom nedužni ljudi – dotle je izvikani otac nacije Dobrica Ćosić u službi đavoljeg kola, Srbima u BiH poručivao da se odvoje od ’neverne braće’ (pismo srpskim intelektualcima pre početka rata u BiH). Odvojiti se po etničkoj liniji u BiH, trajno razdvojiti (kakva bolesna i zla ideja, nije to što i doći kod komšije na kafu i kolače i reći ’komšija moramo se razdvojiti, ne možemo više zajedno’). Kao da je taj anticivilizacijski čin u BiH mogao proći bez potoka krvi.

Kako je teklo ’razdvajanje’ i ’odvajanje’ naroda BiH, zna možda ponajbolje Prijedor i njegova okolina. Iz ojađenog grada – markiranog sada za dugo srpskim zločinima – povodom godišnjice ’Oluje’ sledbenici đavoljeg kola će besramno, iz prkosa, licemerno lamentirati samo nad srpskim žrtvama. Ni jednom rečju – u to ne treba sumnjati – neće spomenuti tuđe žrtve i doprinos zloj sudbini žrtava zločinačke ideologije čiji su licemeri sledbenici bili i do danas ostali. Žrtve, taman i svog naroda, ih interesuju koliko i lanjski snegovi. Upravo zbog toga srpske žrtve ne zaslužuju da ih zbog svojih podlih ciljeva u usta uzimaju, da ih zloupotrebljavaju licemeri, jer je to sprdanje sa njima. Primer Jasenovca to potvrđuje. A da je i u poslednjem zlu itekako suludo stradao i srpski narod, uopšte nije sporno.

Da, i u početku svakog zla su reči, otrovne reči. One nisu u Boga, nego u zlim ljudima.

(Autonomija)

Портал кредибилан нешто мање него часопис Треће око.

 

[БелиВук]

Trebali su naći drugo mesto.

У Изетбеговићево Сарајево где су муслимани побили најмање 5000 Српских цивила и са најмање 30 масовних гробница за Србе. Јел ти и то место смета?

 

[БелиВук]

Портал кредибилан нешто мање него часопис Треће око.

Много су гори Ал Џасира, то су умноболни антисрпски манијаци.

 

[đavolčić]

Trebali su naći drugo mesto.

A iz razloga?

 

[Fring]

Trebali su naći drugo mesto.

U tom Prijedoru je od 1941 do 1945 pocinjen stravican genoicid u tom kraju je pobijeno desetine hiljada Srba od strane NDH njenih formacija ustasa i domobrana a ciji su pripadnici bili masovno bosanski Muslimani
Na komunisticom spomeniku na Mrakovici ,Kozari imaju upisana imena partizanskih boraca ,nekoliko hiljada neces naci ni 10 muslimanskih ili hrvatskih imena jer su svi bili u ustasama

 

[Fring]

A iz razloga?

Evo kako je poceo rat u Prijedoru 1992 znaci nije srpski izvor nego sud jedne strane u sukobu u bosanskom gradjanskom ratu

NATO sud iz Haga presudio





Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju objavio je i sljedece:
U Hambarinskom polju na muslimanskom punktu zaustavljeno je vozilo marke “Golf” te prilikom kontrole bez ikakvog razloga ubijeni su vojnici JNA Rade Lukic i Rade Milojica, a ranjeni su Sinisa Mijatovic, Mile Milojica, Nedeljko Antunovic i Milenko Lulic.
130. Otprilike u 19:00 sati 22. maja 1992. došlo je do pucnjave na jednom od muslimanskih kontrolnih punktova na autobuskoj stanici Polje nadomak Hambarina, kada je zaustavljen automobil u kojem su bila šestorica vojnika, pripadnika JNA, od kojih su četvorica bili Srbi a dvojica Hrvati.
Da se ovaj incident zaista dogodio, potvrdilo je svjedočenje nekoliko svjedoka i dokumentarni dokazi. Međutim, postoji neslaganje u vezi s tim šta se zapravo dogodilo na tom kontrolnom punktu, naročito u pogledu toga ko je prvi otvorio vatru.
Jedan dokazni predmet sadrži razgovor u kojem Siniša Mijatović, jedan od vojnika JNA koji su bili u automobilu, opisuje šta se dogodilo. On je rekao sljedeće:…sjedio sam sa još četvoricom drugova na zadnjem sjedištu tog vozila. I onda, onda nas počeli gađati sa svih strana. Nastala je klaonica. Ratko i ja smo uspjeli nekako the izađemo iz auta. Ja sam dobio više rana u području nogu, ruku I stomaka.
Drugi dokazi pokazuju da su vojnici JNA u automobilu bili ti koji su prvi zapucali. Konkretno, Mirsad Mujadžić koji je takođe razgovarao s učesnicima s obje strane I očevicima, posvjedočio je da su vojnici JNA izašli iz vozila i počeli pucati. Koliko je Mujadžić mogao utvrditi na osnovu onog što je čuo, do toga je došlo jer je vođa grupe na kontrolnom punktu Aziz Ališković tražio od vojnika JNA da predaju oružje na punktu I vrate se u kasarnu.
Međutim, svjedok DH je u svom svjedočenju rekao da su ljudi angažovani na muslimanskom kontrolnom punktu prvi otvorili vatru. On je ranije tog dana prošao taj kontrolni punkt. Posvjedočio je da su Muslimani na kontrolnom punktu bili dobro naoružani. Svjedok DH je potvrdio da je Ališković tražio da vojnici JNA predaju oružje I da je, kad su oni to odbili, iz obližnjeg bunkera otvorena vatra iz teškog mitraljeza M54.
Na osnovu ovih dokaza Pretresno vijeće presuđuje u prilog optuženom I smatra da su u ovom incidentu Muslimani na kontrolnom punktu bili ti koji su prvi otvorili vatru.
https://www.icty.org/x/cases/stakic/tjug/bcs/030731.pdf

 

[wsox]

Pogledajte prilog 1386049

Bursać: Godišnjica ‘Oluje’ će biti sramno obilježena nad kostima ubijenih Prijedorčana​

Srpski Dan sjećanja na Oluju biće održan nad kostima ubijenih Bošnjaka i Hrvata Prijedora i prijedorske regije upravo zato što ova regija i jeste ogromno stratiše nesrba. Ovo je u konačnici potpuna inat-sprdnja s preko 3000 ubijenih od kojih su 102 djeteta. Ovo je kontinuitet negiranja zločina i genocida.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić saopštio je ovih dana da su patrijarh Porfirije i on prihvatili prijedlog predsjednika entiteta Republika Srpska Milorada Dodika da Dan sjećanja na žrtve hrvatske vojno-policijske akcije Oluja bude obilježen u Prijedoru, 4. avgusta.



Tako je tročlano političko i duhovno rukovodstvo većine Srba odlučilo da na jednoj od najvećih rana Bosne i Hercegovine, onoj prijedorskoj, obilježi dan sjećanja na finale velike želje srpskih nacionalista da u oružanoj pobuni pripoje sebi jedan dio hrvatske teritorije. Treba li napomenuti da su velikosrpske snage izgubile i taj rat i podvijenog repa kapitulirale i raspustile paradržavu SAO Krajinu.


No, vratimo se na Prijedor.


U Prijedoru je mučki ubijeno preko 3000 nesrba, pretežno Bošnjaka i Hrvata, upravo zarad ideje koja je stvorila i SAO Krajinu i entitet Republiku Srpsku. Zarad te sumanute ideje, ljudi su nosili bijele trake prije odstrela i odvođenja u logore Keraterm, Omarska, Trnopolje i Manjača. Zarad te velikosrpske ideje, koja je okončana Olujom svijet je ugledala Tomašica, najveća masovna grobnica nakon Drugog svjetskog rata na tlu Evrope. Zarad te ideje, te pročetničke mračnjačke ideje o “svim Srbima u jednoj državi“, u konačnici, ubijeno je 102 prijedorska djeteta, a Prijedor i Kozarac su bile polazne tačke za genocid i genocidne radnje u kojima je Srebrenica bila kulminacija i završni logističko-ideološki čin genocida.

Zašto Prijedor?​

Pa zašto onda Prijedor, pita se ljudski razum, pita se svaki čovjek, pita se svaka kost ljudska iz grobnica pronađenih i nepronađenih u Potkozarju?


I ako nemaju ljudskosti Dodik i Vučić, da li je moguće da čovječnosti nema ni prvi čovjek Crkve Srbije patrijarh Porfirije, koji je aminovao ovo sramno okupljanje ponad ubijenih Prijedorčana?


A sve se radi iz inata, zarad soli na ranama porodica ubijenih, zarad obilježavanja teritorije proklete i četničkog junačenja nad svježim humkama i nišanima.


“Dogovoreni su važni zajednički sastanci u bliskoj budućnosti na teritoriji Republike Srpske, a patrijarh Porfirije i ja prihvatili smo predlog predsednika Dodika da obeležavanje Dana sećanja na sve stradale i prognane Srbe u oružanoj akciji ‘Оluja’, bude održano u Prijedoru 4. avgusta”, naveo je sladostrasno Aleksandra Vučić, niti ne trepnuvši nad pustim faktom da će upravo ovim činom slaviti velikosrpsku ideju koja je ubijala Prijedorčane od 1992. do 1995.


Ili budimo do kraja iskreni, zapomaganje nad Olujom sve sa zapaljivim govorancijama, biće održano nad kostima ubijenih Bošnjaka i Hrvata Prijedora i prijedorske regije upravo zato što ova regije i jeste ogromno nesrpsko stratiše. Ovo je u konačnici potpuna sprdnja s mrtvim ljudima i njihovim porodicama i ovo je kontinuitet i negiranja zločina i genocida u konačnici.


Da u Prijedoru nije ubijeno preko 3000 ljudi, da nema Tomašice, da nije bilo logora smrti, da nije bilo najvećeg bošnjačkog stratišta nakon Srebrenice, ne bi Dodik, Porfirije i Vučić obilježavali sjećanje na “Oluju“ baš tu. I to je jedina istina! najbanalnija inat komemoracija kao dio velikosrpskog projekta, koja služi da se ljudi još više zamrze.


Hoće li se sjetiti 102 ubijena prijedorska djeteta?


I hajmo ljudski, hoće li Vučić, Porfirije i Dodik položiti cvijet, makar jedan cvijet na spomenik za 102 ubijena prijedorska djeteta? Neće, jer spomenika nema, ne postoji! A za nepostojanje može “zahvaliti“ gradskim i entitetskim ocima, koji tri decenije prelaze preko pustog fakta da je u ime srpstva ubijano nečije potomstvo jer se drugačije zvalo.


Hoće li političko-vjerska kamarila srpskog sveta otići pa položiti cvijeće ispred logora prijedorskih? Možebitno, ali će to cvijeće biti ostavljeno na spomeniku srpskim vojnicima i policajcima koji su držali nesrbe kao roblje i kao zvijeri u kavezima i na ograđenoj teritoriji, mučeći ih glađu, žeđu, e da bi na koncu ti nesrbi bili najsurovije ubijeni i kosti im razvučene-od Korićanskih stijena do Tomašice. Dakle srpski vojnici imaju spomenik, ali ubijena djeca ga nemaju.

Godišnjica zločina u Keratermu očekivano bez vlasti RS-a​

A evo kako i znam da se neće odazvati oci entiteta Republika Srpska i gosti iz Srbije na poziv ljudskosti:


Niko od vlasti iz RS nije došao da obilježi godišnjicu zločina u Keratermu. Da vas posjetim, u ovom logoru je od kraja maja do početka avgusta 1992. godine bilo zarobljeno više od tri hiljade ljudi. A samo u toku jedne noći sa 23. na 24. juli 1992. godine strijeljano je njih 200. Ukupno je u logoru Keraterm ubijen 371 logoraš.


I niko od srpskih predstavnika nije bio na obilježavanju strašne godišnjice prije neki dan. Niko da se udostoji da dođe i klekne. Ma nije morao ni klečati, dovoljan je bio cvijet. Ili niti cvijet, samo prisustvo je nešto. Ovako muk, šutnja i planovi za budućnost.


Planovi za obilježavanje Dana sjećanja na Oluju baš u Prijedoru.


I da budemo do kraja ljudi, neka svako obilježi dan sjećanja na stradale civile, ali…moglo jr to raditi bilo koje civilno udruženje, a ne svesrpsko rukovodstvo.


I nije li oluja reakcija države Hrvatske na velikosrpsku politiku “krvi i tla“, koja je htjela da odcijepi dio njene teritorije? Nije li “Oluja“ vojno-redarstvena akcija bila eho, tek slabašni odjek onoga što je uradila velikosrpska politika upravo u Prijedoru i Kozarcu?


I ne mijenja li onda današnje rukovodstvo srpskog sveta uzrok za posljedicu? Nije li Oluja posljedica, a etničko čišćenje, zločin i genocid uzrok u konačnici?


I zašto se onda ljudi od vjere, da mislim na patrijarha Porfirija, ne okrenu i ne izgovore makar jedno povijesno izvinjenje bošnjačkom i hrvatskom narodu, umjesto da obilježavaju nešto na kostima tih naroda?


Onako sasvim ljudski, ne možete obilježavati dan sjećanja na žrtve Oluje u jednom od najstrašnijih mjesta bošnjačkog i hrvatskog stradanja, ako niste obilježili stradanje Bošnjaka i Hrvata! Ne možete, to jednostavno ne ide i svako obilježavanje je onda čista provokacija, zapljuvavanje teritorije i što je najstrašnije, prijetnja onim preživjelim i istraumatiziranim povratnicima koji žive svoj getoizirani život.


A s ovakvim rukovodstvom države Srbije, Crkve Srbije i entiteta Republika Srpska nema budućnosti, jer oni ne žele budućnost.



link



Браво за Драгана Бурсаћа! То је прави српски новинар. Увек погађа тамо где треба! Приједор није место за обележавање "Олује" јер је од 1991. до 1995. године на подручју града Приједора, солдатеска Босанских Срба убила 3100 цивила, од којих је било 100 деце и 260 жена - највише их је убијено у логору Омарска. За злочине над цивилима у Приједору, као и за злочине у логорима Кератерм, Трнопоље и Омарска, у Хашком трибуналу је бивши председник тадашње непризнате државе Републике Српске Радован Караџић добио 40 година робије поред осталих пресуда као што су пресуде за геноцид у Сребреници и гранатирање Сарајева због чега овај зликовац сада служи доживотну казну затвора у Британији. Убијена деца Приједора ни до данас нису добила споменик у мањем босанско-херцеговачком ентитету:

Igrale se delije na tuđem terenu

 

[Straks92]

 

[Urvan Hroboatos]

Šteta što nije prošla Ivić-Karadžićeva inicijativa, pa bi bili Predor i Beljina....

 

[комшија]

30 Jula, 2023 10:12

​

Autorka: Tamara Nikčević​

Sa piscem Vukom Draškovićem razgovaramo u momentu dok se u beogradskim kontrolisanim medijima uveliko razglaba o štrajku glađu u koji je stupio osuđeni državni ubica Milorad Ulemek Legija, zahtijevajući da mu se dozvoli upotreba tzv. ljubavne sobe u zatvoru u Požarevcu. Ovaj nekadašnji komandant Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije osuđen je četiri puta na po četrdeset godina robije za najteža ubistva, otmice i terorističke napade, uključujući likvidaciju četiri funkcionera Srpskog pokreta obnove na Ibarskoj magistrali oktobra 1999. godine.


POBJEDA: Gospodine Draškoviću, da li se odlukom da se Dan sjećanja na sve žrtve „Oluje“ ove godine obilježi baš u Prijedoru, srpske političke i crkvene elite, umjesto istinskog pijeteta nad žrtvama etničkog čišćenja Srba u Hrvatskoj počinjenog nakon „Oluje“, zapravo rugaju prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima, i to na isti način na koji se BIA i Milorad Ulemek Legija danas rugaju svim svojim žrtvama?


DRAŠKOVIĆ: U vašem pitanju je i odgovor! Za ratne zločine počinjene u Prijedoru, Tribunal u Hagu izrekao je osamnaest presuda. Zaumno je zaista odabrati Prijedor za mesto molebana za prognane i ubijene Srbe u Hrvatskoj, u Tuđmanovoj i Miloševićevoj „Oluji“.


Žaljenje za proteranim i ubijenim Krajišnicima delovaće kao slavljenje progona i ubistva hiljada nesrba u Prijedoru; kao slavljenje sopstvenog zločina pod maskom osude hrvatskog zločina.


Pravo mesto za obeležavanje stradanja Srba u ,,Oluji“ bila bi Petrovačka cesta, gde su hrvatski piloti granatirali izbegličku kolonu Srba, i ubili mnoge civile i šestoro dece.


Za udes Srpske Krajine ne sme se abolirati ondašnji režim u Srbiji.

POBJEDA: Zašto?


DRAŠKOVIĆ: Pod ultimatumom SAD, EU i Jeljcinove Rusije, Franjo Tuđman je prihvatio plan „Z-4“, kojim je gotovo celoj Srpskoj Krajini garantovan status države u hrvatskoj državi. Slobodan Milošević je to odbio i pospešio Tuđmanovu „Oluju“. Miloševićev plan je bio da, na isti način na koji će Tuđman prognati Srbe iz Krajine, on protera Albance sa Kosova i tamo naseli nesrećne Krajišnike.


Gubitak za dobitak. Poraz Krajine za kosovsku pobedu. Ovaj zločin ne sme biti zaboravljen i skrivan crkvenim molebanima.

цео интервју

 

[salko dinamitas]

Pogledajte prilog 1386049

Bursać: Godišnjica ‘Oluje’ će biti sramno obilježena nad kostima ubijenih Prijedorčana​

Srpski Dan sjećanja na Oluju biće održan nad kostima ubijenih Bošnjaka i Hrvata Prijedora i prijedorske regije upravo zato što ova regija i jeste ogromno stratiše nesrba. Ovo je u konačnici potpuna inat-sprdnja s preko 3000 ubijenih od kojih su 102 djeteta. Ovo je kontinuitet negiranja zločina i genocida.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić saopštio je ovih dana da su patrijarh Porfirije i on prihvatili prijedlog predsjednika entiteta Republika Srpska Milorada Dodika da Dan sjećanja na žrtve hrvatske vojno-policijske akcije Oluja bude obilježen u Prijedoru, 4. avgusta.



Tako je tročlano političko i duhovno rukovodstvo većine Srba odlučilo da na jednoj od najvećih rana Bosne i Hercegovine, onoj prijedorskoj, obilježi dan sjećanja na finale velike želje srpskih nacionalista da u oružanoj pobuni pripoje sebi jedan dio hrvatske teritorije. Treba li napomenuti da su velikosrpske snage izgubile i taj rat i podvijenog repa kapitulirale i raspustile paradržavu SAO Krajinu.


No, vratimo se na Prijedor.


U Prijedoru je mučki ubijeno preko 3000 nesrba, pretežno Bošnjaka i Hrvata, upravo zarad ideje koja je stvorila i SAO Krajinu i entitet Republiku Srpsku. Zarad te sumanute ideje, ljudi su nosili bijele trake prije odstrela i odvođenja u logore Keraterm, Omarska, Trnopolje i Manjača. Zarad te velikosrpske ideje, koja je okončana Olujom svijet je ugledala Tomašica, najveća masovna grobnica nakon Drugog svjetskog rata na tlu Evrope. Zarad te ideje, te pročetničke mračnjačke ideje o “svim Srbima u jednoj državi“, u konačnici, ubijeno je 102 prijedorska djeteta, a Prijedor i Kozarac su bile polazne tačke za genocid i genocidne radnje u kojima je Srebrenica bila kulminacija i završni logističko-ideološki čin genocida.

Zašto Prijedor?​

Pa zašto onda Prijedor, pita se ljudski razum, pita se svaki čovjek, pita se svaka kost ljudska iz grobnica pronađenih i nepronađenih u Potkozarju?


I ako nemaju ljudskosti Dodik i Vučić, da li je moguće da čovječnosti nema ni prvi čovjek Crkve Srbije patrijarh Porfirije, koji je aminovao ovo sramno okupljanje ponad ubijenih Prijedorčana?


A sve se radi iz inata, zarad soli na ranama porodica ubijenih, zarad obilježavanja teritorije proklete i četničkog junačenja nad svježim humkama i nišanima.


“Dogovoreni su važni zajednički sastanci u bliskoj budućnosti na teritoriji Republike Srpske, a patrijarh Porfirije i ja prihvatili smo predlog predsednika Dodika da obeležavanje Dana sećanja na sve stradale i prognane Srbe u oružanoj akciji ‘Оluja’, bude održano u Prijedoru 4. avgusta”, naveo je sladostrasno Aleksandra Vučić, niti ne trepnuvši nad pustim faktom da će upravo ovim činom slaviti velikosrpsku ideju koja je ubijala Prijedorčane od 1992. do 1995.


Ili budimo do kraja iskreni, zapomaganje nad Olujom sve sa zapaljivim govorancijama, biće održano nad kostima ubijenih Bošnjaka i Hrvata Prijedora i prijedorske regije upravo zato što ova regije i jeste ogromno nesrpsko stratiše. Ovo je u konačnici potpuna sprdnja s mrtvim ljudima i njihovim porodicama i ovo je kontinuitet i negiranja zločina i genocida u konačnici.


Da u Prijedoru nije ubijeno preko 3000 ljudi, da nema Tomašice, da nije bilo logora smrti, da nije bilo najvećeg bošnjačkog stratišta nakon Srebrenice, ne bi Dodik, Porfirije i Vučić obilježavali sjećanje na “Oluju“ baš tu. I to je jedina istina! najbanalnija inat komemoracija kao dio velikosrpskog projekta, koja služi da se ljudi još više zamrze.


Hoće li se sjetiti 102 ubijena prijedorska djeteta?


I hajmo ljudski, hoće li Vučić, Porfirije i Dodik položiti cvijet, makar jedan cvijet na spomenik za 102 ubijena prijedorska djeteta? Neće, jer spomenika nema, ne postoji! A za nepostojanje može “zahvaliti“ gradskim i entitetskim ocima, koji tri decenije prelaze preko pustog fakta da je u ime srpstva ubijano nečije potomstvo jer se drugačije zvalo.


Hoće li političko-vjerska kamarila srpskog sveta otići pa položiti cvijeće ispred logora prijedorskih? Možebitno, ali će to cvijeće biti ostavljeno na spomeniku srpskim vojnicima i policajcima koji su držali nesrbe kao roblje i kao zvijeri u kavezima i na ograđenoj teritoriji, mučeći ih glađu, žeđu, e da bi na koncu ti nesrbi bili najsurovije ubijeni i kosti im razvučene-od Korićanskih stijena do Tomašice. Dakle srpski vojnici imaju spomenik, ali ubijena djeca ga nemaju.

Godišnjica zločina u Keratermu očekivano bez vlasti RS-a​

A evo kako i znam da se neće odazvati oci entiteta Republika Srpska i gosti iz Srbije na poziv ljudskosti:


Niko od vlasti iz RS nije došao da obilježi godišnjicu zločina u Keratermu. Da vas posjetim, u ovom logoru je od kraja maja do početka avgusta 1992. godine bilo zarobljeno više od tri hiljade ljudi. A samo u toku jedne noći sa 23. na 24. juli 1992. godine strijeljano je njih 200. Ukupno je u logoru Keraterm ubijen 371 logoraš.


I niko od srpskih predstavnika nije bio na obilježavanju strašne godišnjice prije neki dan. Niko da se udostoji da dođe i klekne. Ma nije morao ni klečati, dovoljan je bio cvijet. Ili niti cvijet, samo prisustvo je nešto. Ovako muk, šutnja i planovi za budućnost.


Planovi za obilježavanje Dana sjećanja na Oluju baš u Prijedoru.


I da budemo do kraja ljudi, neka svako obilježi dan sjećanja na stradale civile, ali…moglo jr to raditi bilo koje civilno udruženje, a ne svesrpsko rukovodstvo.


I nije li oluja reakcija države Hrvatske na velikosrpsku politiku “krvi i tla“, koja je htjela da odcijepi dio njene teritorije? Nije li “Oluja“ vojno-redarstvena akcija bila eho, tek slabašni odjek onoga što je uradila velikosrpska politika upravo u Prijedoru i Kozarcu?


I ne mijenja li onda današnje rukovodstvo srpskog sveta uzrok za posljedicu? Nije li Oluja posljedica, a etničko čišćenje, zločin i genocid uzrok u konačnici?


I zašto se onda ljudi od vjere, da mislim na patrijarha Porfirija, ne okrenu i ne izgovore makar jedno povijesno izvinjenje bošnjačkom i hrvatskom narodu, umjesto da obilježavaju nešto na kostima tih naroda?


Onako sasvim ljudski, ne možete obilježavati dan sjećanja na žrtve Oluje u jednom od najstrašnijih mjesta bošnjačkog i hrvatskog stradanja, ako niste obilježili stradanje Bošnjaka i Hrvata! Ne možete, to jednostavno ne ide i svako obilježavanje je onda čista provokacija, zapljuvavanje teritorije i što je najstrašnije, prijetnja onim preživjelim i istraumatiziranim povratnicima koji žive svoj getoizirani život.


A s ovakvim rukovodstvom države Srbije, Crkve Srbije i entiteta Republika Srpska nema budućnosti, jer oni ne žele budućnost.



link



Браво за Драгана Бурсаћа! То је прави српски новинар. Увек погађа тамо где треба! Приједор није место за обележавање "Олује" јер је од 1991. до 1995. године на подручју града Приједора, солдатеска Босанских Срба убила 3100 цивила, од којих је било 100 деце и 260 жена - највише их је убијено у логору Омарска. За злочине над цивилима у Приједору, као и за злочине у логорима Кератерм, Трнопоље и Омарска, у Хашком трибуналу је бивши председник тадашње непризнате државе Републике Српске Радован Караџић добио 40 година робије поред осталих пресуда као што су пресуде за геноцид у Сребреници и гранатирање Сарајева због чега овај зликовац сада служи доживотну казну затвора у Британији. Убијена деца Приједора ни до данас нису добила споменик у мањем босанско-херцеговачком ентитету:

Uzas da ne moze biti veci, ne moze spomenik zrtvama logora ali oluja u Prijedoru moze .Srecom imamo internet pa je sve zabiljezeno i za sledecih 1000 godina.

 

[đavolčić]

Uzas da ne moze biti veci, ne moze spomenik zrtvama logora ali oluja u Prijedoru moze .Srecom imamo internet pa je sve zabiljezeno i za sledecih 1000 godina.

Može li spomenik srpskim žrtvama u Tarčinu? Ne može. Molim lijepo.

 

[salko dinamitas]

Može li spomenik srpskim žrtvama u Tarčinu? Ne može. Molim lijepo.

Kakav Tarcin covjece takvih zlocina je puna Bosna ,svako mjesto u istocnoj Bosni je prezivjelo 10 puta gore od Tarcina. Govorim ti o logorima u Prijedoru gdje je preko 3000 ljudi umrlo u veoma kratkom periodu ,da nije bilo Amerike niko ziv ne bi izasao.

 

[đavolčić]

Kakav Tarcin covjece takvih zlocina je puna Bosna ,svako mjesto u istocnoj Bosni je prezivjelo 10 puta gore od Tarcina. Govorim ti o logorima u Prijedoru gdje je preko 3000 ljudi umrlo u veoma kratkom periodu ,da nije bilo Amerike niko ziv ne bi izasao.

A u Tarčinu nije bilo logora? E dok je takvih stavova ne ne može spomenik u Prijedoru.

 

[salko dinamitas]

A u Tarčinu nije bilo logora? E dok je takvih stavova ne ne može spomenik u Prijedoru.

Niko ne govori da nije bilo ali takvih ima na stotine u Bosni morao bi stotine spomenika dici, pogledaj samo Focu Zvornik itd svako mjesto u istocnoj Bosni ima na desetine masovnih grobnica i hiljade zrtvi zlocinaca koje su iz Srbije dolazili ubijati i pljackati, na taj nacin mozes sve opravdati ako se digne tu sutra ces reci i tamo su dva covjeka ubili itd itd.

 

[Fring]

Niko ne govori da nije bilo ali takvih ima na stotine u Bosni morao bi stotine spomenika dici, pogledaj samo Focu Zvornik itd svako mjesto u istocnoj Bosni ima na desetine masovnih grobnica i hiljade zrtvi zlocinaca koje su iz Srbije dolazili ubijati i pljackati, na taj nacin mozes sve opravdati ako se digne tu sutra ces reci i tamo su dva covjeka ubili itd itd.

Bosna ima jako krvavu istoriju
Samo u zadnjih 150 god bilo je velika 4 rata
U sva 4 rata su Turci Bosnjaci odnosno Muslimani napravili stravicne zlocine nad Srbima

Rat i ustanak Srba u BIH 1875-1878 stravicni zlocini Turaka Bosnjaka nad Srbima o tome su pisali britanski putopisac Dzon Evans i francuski novinar Sarl Ilijart
Rat 1914-1918 ogroman pogrom nad Srbima koga je provelo muslimansko i Hrvatsko stanovnistvo u svim gradovima BIH posle sarajevskog atentata a kasnije stravicni zlocini austrijsih milicija koje su bile stastavljene od Muslimana takozvani Suckori
https://www.in4s.net/suckori-schutzkorps-ljudske-zveri-koje-nikada-nije-stigla-ruka-pravde/

Rat 1941 - 1945 genocid nad Srbima u Ndh ,bosanski muslimani su svi odreda bili u ustasama

Rat 1992-1992 protjerano 500 000 Srba iz federacija BIH


Jos nesto i prije ovog velikog rata i ustanka u BIH 1875 je bilo preko 100 vecih i manjih buna i ustanka srpskih kmetova protiv Turaka Bosnjaka
ti ustanci su guseni u krvi stravicnim pokoljima Srba civila zene djece

Bosna je natopljena srpskom krvlju

Турско насиље по Босни​

Из књиге: Путовања у словенске провинције Турске у Европи, Аделина Паулина Ирби, Георгина Мјур Мекензи (,

 

[комшија]

​

Šta govori obeležavanje Oluje u Prijedoru?​

"Bivši predsednik opštine Prijedor Milomir Stakić osuđen je u Hagu na 40 godina zatvora, za progon, istrebljenje, ubistva i deportaciju Muslimana i Hrvata u tom gradu 1992. godine"​

prije jednog sata

Drska komemorativna farsa – tako obeležavanje godišnjice „Oluje“ u Prijedoru vidi Marko Milosavljević iz nevladine Inicijative mladih za ljudska prava u Beogradu.

Vlasti Srbije i bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), kao i Srpska pravoslavna crkva, obeležiće 4. avgusta Dan sećanja na stradale i prognane Srbe u hrvatskoj akciji „Oluja“ u Prijedoru u Bosni i Hercegovini.

Prijedor je grad u RS-u u kome su tokom rata 90-ih godina srpske snage počinile brojne zločine nad Bošnjacima i Hrvatima.

U tom gradu na zapadu Bosne i Hercegovine polovinom 1992. ubijeno je i 102 dece, a do danas lokalne vlasti ne dozvoljavaju postavljanje spomen ploče za decu žrtve rata.

Na drugoj strani, odluka o obeležavanju „Oluje“ u ovom gradu pravda se time da je Prijedor bio prvi grad koji je prihvatio ljude iz izbegličke kolone iz Hrvatske u avgustu 1995. godine.

Hrvatska je vojno-policijskom akcijom „Oluja“ povratila kontrolu nad delom svoje teritorije, na kojoj je deo hrvatskih Srba formirao takozvanu Republiku Srpsku Krajinu.

Prema hrvatskim izvorima pred „Olujom“ iz Hrvatske je u konvojima otišlo oko 130.000 Srba, a prema srpskim izvorima njih 200.000 – 300.000 je prognano ili pobeglo u Bosnu i Hercegovinu ili Srbiju.

Nataša Kandić, osnivačica nevladinog Fonda za humanitarno pravo u Beogradu, ocenila je za RSE da je odluka o obeležavanju „Oluje“ u Prijedoru politička i da nije reč o žrtvama.

„Ne može se reći da se vodilo računa o žrtvama, čak se ne može govoriti da se vodilo računa o žrtvama ‘Oluje'“, navela je Kandić.

Dodala je da ta odluka izaziva „civilizacijsku nelagodnost“.

Predsedništvo Srbije do objavljivanja ovog teksta nije odgovorilo na upit RSE kako komentariše kritike nevladinih organizacija, niti da li će 4. avgusta u Prijedoru biti odata pošta i žrtvama nesrpske nacionalnosti.

Zašto je izabran Prijedor?​

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić saopštio je 20. jula da su on i patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije prihvatili predlog predsednika RS-a Milorada Dodika da obeležavanje „Oluje“ bude u Prijedoru.

Nekoliko dana kasnije Vučić je ovu odluku objasnio time da u Prijedoru ima dosta izbeglog „krajiškog“ stanovništva.
„Idemo da obeležavamo jedan težak i užasan zločin kakvo je bilo etničko čišćenje srpskog naroda iz Hrvatske, ne mislim da bi toga trebalo da se stidimo“, rekao je on 29. jula na TV Prva.

Vučić je odgovarajući na kritike zbog obeležavanja „Oluje“ u Prijedoru naveo da su Srbi spremni da govore o zločinima koje su pripadnici sprskog naroda počinili nad Bošnjacima i drugim narodima.

„Mi smo spremni da saslušamo i razumemo patnju i Bošnjaka i svih drugih, ali ih takođe molimo da saslušaju šta Srbi imaju da kažu“, poručio je Vučić.

Istovremeno je Dodik izjavio da je Prijedor prvi prihvatio izbegličku kolonu iz Hrvatske pred „Olujom“.

„Ovo je način da poručimo da poštujemo sve žrtve i da sve žrtve traže pijetet“, rekao je Dodik 22. jula u Prijedoru.
Dodik je zatim 31. jula za Radio-televiziju Srbije rekao da je mnogo Srba stradalo u Prijedoru i da su stradali i iz drugih nacija.

„Neki pokušavaju da to svedu samo na jedno stradanje, mi to posmatramo kao stradanje svih, dajemo puni pijetet svim žrtvama“, poručio je on.

Dodik je tada naveo i da je Petrovačka cesta simbol stradanja Srba u „Oluji“ i da će sa Vučićem položiti vence na tom mestu.

I sam Vučić je izrazio nadu da će moći da ode da upali sveću i položi cvet na Petrovačku cestu.

Petrovačka cesta se nalazi u drugom bh. entitetu, Federaciji Bosne i Hercegovine.

Prema službeno nepotvrđenim podacima u dva raketiranja hrvatske vojske na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca i u mestu Svodna kod Novog Grada poginulo je 13 osoba, uključujući šestoro dece, a 24 osobe su bile ranjene.

Glavna hrvatska državna tužiteljka Zlata Hrvoj Šipek izjavila je u junu 2022. „da je bilo dokaza za raketiranje kolone sa srpskim izbeglicama u ‘Oluji’, to bi bilo obuhvaćeno haškim optužnicama“.

Prethodnih godina su vlasti Srbije Dan sećanja na stradale i prognane Srbe u „Oluji“ obeležavale u Srbiji.
Neke od lokacija gde je održavana ova državna ceremonija su beogradsko prigradsko naselje Busije, mahom naseljeno izbeglima iz Hrvatske i BiH.

Zatim Sremska Rača, na graničnom prelazu sa BiH, gde su Srbi iz Hrvatske 1995. ulazili u Srbiju. Potom u Vojvodini – Novi Sad, Bačka Palanka, Fruška gora.

Šta se dogodilo u Prijedoru?​

U Prijedoru i okolnim mestima je tokom rata 90-ih godina ubijeno 3.176 osoba.

Oko 30.000 osoba nesrpske nacionalnosti prošlo je kroz prijedorske logore Trnopolje, Omarska i Keraterm.
Svake godine u Prijedoru se obeležava Dan belih traka, u znak sećanja na žrtve, civile nesrpske nacionalnosti, ubijene tokom rata od 1992. do 1995. godine.

Lokalne vlasti bosanskih Srba naredile su 1992. da građani Prijedora koji nisu Srbi nose bele trake i označe svoje kuće belim čaršafima.

U septembru 2013. na lokalitetu Tomašica u okolini Prijedora, otkrivena je masovna grobnica sa telima žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Prijedora i okoline, ubijenih u leto 1992. godine.

Bivši predsednik opštine Prijedor Milomir Stakić osuđen je u Hagu na 40 godina zatvora, za progon, istrebljenje, ubistva i deportaciju Muslimana i Hrvata u tom gradu 1992. godine.

Za zločine u Prijedoru, prema informacijama udruženja žrtava, dosad je doneto oko 50 pravosnažnih presuda i izrečene su kazne od oko 800 godina zatvora.

Posledice odluke obeležavanja ‘Oluje’ u Prijedoru​

Nataša Kandić iz Fonda za humanitarno pravo komentarišući odluku o obeležavanju „Oluje“ u Prijedoru navela je da će se govoriti o srpskim žrtvama na mestu gde se druge žrtve negiraju, ne pominju.

„Gaziće se po gradu, po ulicama odakle su, gde su hodali oni koji su odvedeni u logore, koji su ubijeni, koji se više nikada nisu vratili u taj grad“, rekla je Kandić.

Ona je ocenila da posledice odluke o obeležavanju „Oluje“ u Prijedoru utiču na produbljivanje odnosa prema žrtvama u kontekstu etničke pripadnosti.

„Ovaj postupak niti će Srbiju približiti žrtvama Oluje, niti će Srbija uraditi ono što je neophodno da konačno vrlo jasno i na nivou činjenica progovori o svojoj odgovornosti“, navela je.

Vlasti u Srbiji ponavljaju da osuđuju sve zločine, i one koje su počinili pripadnici srpskog naroda.

Međutim, Srbija je u više navrata upozorena od institucija Evropske unije na konstantan porast veličanja osuđenih ratnih zločinaca, osporavanje presuda Haškog tribunala i negiranje genocida u Srebrenici.

Takođe je ocenjivano i da se u poslednjih nekoliko godina „značajno pogoršao“ tempo Srbije u procesuiranju predmeta ratnih zločina.

Zvaničnici u Beogradu ne priznaju da se u Srebrenici dogodio genocid, već govore da je reč o strašnom zločinu.
Haški osuđenici po povratku sa odsluženja zatvorske kazne dobijaju mogućnost da u javnom prostoru negiraju ratne zločine.

Pojedini zvaničnici se sreću i slikaju sa njima.

Marko Milosavljević iz Inicijative mladih za ljudska prava navodi da se na svakodnevnom nivou poriču presude koje donose međunarodni sudovi.

Prema njegovim rečima to je moglo da se vidi na primeru nedavne presude nekadašnjim čelnicima obaveštajne službe u Beogradu Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

„Gde nije bilo jasnog određenja države Srbije prema ratnim zločinima koje su počinile jedinice pod kontrolom MUP-a Srbije, odnosno Državne bezbednosti“, rekao je Milosavljević.

Nekadašnji šef Službe državne bezbednosti (SDB) Srbije Jovica Stanišić i njegov zamenik Franko Simatović pravosnažno su osuđeni 31. maja na po 15 godina zatvora zbog zločina u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, za vreme rata od 1992 do 1995. godine.

Osim toga, Marko Milosavljević iz Inicijative mladih naveo je i da su suđenja za ratne zločine u zemlji potpuno marginalizovana.

On je takođe ukazao na još jedan momenat.

„Skrivanje od odgovornosti i za materijalnu štetu ili memorijalizaciju mesta stradanja govori o organizovanom nehaju za žrtve ratnih zločina bez obzira na njihovu nacionalnost“, naveo je on.

Svake godine uoči akcije „Oluja“ postaje napeto na relaciji Srbija – Hrvatska.

U Hrvatskoj se „Oluja“ obeležava proslavom, a u Srbiji parastosom.

Prema podacima hrvatskog Državnog odvjetništva, za krivična dela za vreme „Oluje“ i nakon nje – ubistva, pljačke i paljevine – osuđeno je 2.380 osoba.

Za ratne zločine nad starijim srpskim civilima nakon „Oluje“ postoje dve pravosnažne sudske presude.

Prema publikaciji Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava „Vojna operacija Oluja i poslije – Izvještaj“ iz 2001. godine ukupan broj žrtava među Srbima je 677.

Publikacija nema razdvojene žrtve rata od žrtava ratnih zločina.

Po istom izvoru, u nedeljama nakon „Oluje“ spaljeno je ili devastirano više hiljada stambenih objekata.

Hrvatski generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak u Hagu su oslobođeni optužbe za zajednički zločinački poduhvat sa ciljem etničkog čišćenja Srba sa tog dela hrvatske teritorije.