Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb strane. Trebalo bi da ga nadogradite ili koristite alternativni pregledač.
Umire li vreme ikada ?,,... ili možda, samo oblici postaju obrisi? Siluete žude za trajanjem i sakrivaju u šumi četinara, tu čudnu tajnu vremena.
Možda, vreme ipaksanja u snegovima planina, sa vrhovima umočenim u nebo.
A tamo? Tamo su se u noći,stidljivo pritajile zvezde gledajući nepoznatu svetlost,
kako maštom premazuje nebo. Vatrene iskre radjaju se praskom, ali ne bude tako
pospani januar. Možda, samo sanja sve nestale dane i pravi se da ne čuje, kako mu februar potkrada noć.
„Ima divnih noći kad sve peva u nama, kad je slatko bdeti i slatko spavati. Blaženstvo bez reči i sećanja, i to bez ikakvog spoljnjeg povoda i razloga. Prosto kao slutnja nekog postojanja, mirnog i rajskog, pre ovoga života ili posle njega."
Ivo Andrić
Ne rastemo apsolutno, hronološki.
Rastemo ponekad u jednoj dimenziji, a ne u drugoj, neravnomerno.
Delimično rastemo. Mi smo relativni. Mi smo zreli u jednom carstvu,
detinjasti u drugom. Prošlost, sadašnjost i budućnost se mešaju i vuku
nas unazad, unapred ili nas fiksiraju u sadašnjosti.
Mi smo sazdani od slojeva ćelija iskidanog meseca i sazvežđa …
Ne postoji sutra koje ne obećava, jutro koje nadu ne nosi... Sve je prolazno, promenljivo i ne zaslužuje nemire, niti nesanicu...
Zbog toga, opušteno, smireno, meko, toplo, udobno, ušuškano, zaplovimo kroz ovu Aprilsku noć … u bolje sutra...