Dobar dan.
Spavala sam baš dugo.
Jutros merenje 76 kg, što me je potpuno oduševilo. BMI je konačno opet normalan. Bilo je dovoljno da se vratim normalnoj ishrani pa da kilaža opet bude normalna.
Utešila sam se što se sa povredom ipak nisam ugojila kao slon. Jer o čemu ću da pričam? Ležim po ceo dan, jedino što radim su odlasci po lekarima i davanje saveta ćerki kako da spremi ručak.
Prestala sam da jedem na nervnoj bazi, a sada kada bih mogla popiti trunku alkohola, više mi se ne pije, što je odlično.
To je samo znak da stvarno ide na bolje hvala Bogu. Juče kada sam sama sebi spremila večeru bila sam mnogo ponosna na sebe.
Nervira me što za fizikalne moram da ustajem u pola 7, fizikalne su mi od pola 8 ujutru. Ali šta ću, najpreče je to odraditi i vratiti ruku u normalnu funkciju, nema kukanja. Idem naredne dve nedelje. Ionako ostatak dana ne radim ništa pa ću spavati malo u toku dana.
Svejedno mozak mi je uposlen, iako ne radim ništa, vodim brigu o nabavci, troškovima i meniju, čujem se i radim malo oko posla, a puno vremena provodim sa njima dvoma u razgovoru u toku dana. Ne mogu još da jedem desnom rukom i ne mogu da napravim frizuru, operem kosu i još dosta stvari. Ali da kažem da sam zadovoljna kako ide hvala Bogu. Njih dvoje se lepo staraju o meni, a ja se ko i uvek staram da se u kući živi normalno, pa hvala Bogu funkcionišemo dobro.
Kada mi je dosadno dremam, vraćam snagu. Rečeno mi je i dalje mirovanje, a ionako ne mogu ništa da radim.
Nestaje mi neskafe. Biće za danas, sutra joj moram reći da mi kupi. Naspram toga koliko sam pušila prvih dana od povrede, i to se malo smanjilo.
Užasni su to bolovi bili. Mnogo znači da čovek ima dobru negu i puno pažnje i ljubavi.