Dobre, vrlo dobre- ali ne velike knjige

[Harvat]

Naravno, stvar je subjektivna. Za mene su to knjige koje pamtim i koje su mi priuštile zadovoljstvo i koje sam zapamtio. Ne mislim na one koje su mi utjecale na svjetonazor i izazvale unekoliko promjenu svijesti

Pa da navedem nekoliko djela (naravno, u raznim razdobljima života)

Jack Schaeffer: Shane Iako mnogi govore da film bolji od romana, meni su podjednaki. Roman je bolji osim završetka koji je nezadovoljavajući (sjećam ga se, ali neću citirati)

Irwing Wallace: Mladi lavovi
Sjajno, a nabolji je dio kad oslijepljeni nacistički oficir izlaže filozofiju povijesti onom liku kog je tumačio Brando

Alexandre Dumas. Poslije 20 godina
Svladao ćirilicu prvo da pročitam Jelenoubojicu/Deerslayer Coopera, a onda ovo. To je drugi dio trilogije o mušketirima. Ovaj mi je draži, zbog neke čudne nujnosti. Junaci su u početku 40ih ili tu negdje; opći je okus težine života i melankolije, kao početak jeseni ili bablje ljeto. I jedan pravi demonski lik, Mordaunt, sin Milady, iskočio iz nesvjesnog autora kao karizmatik Zla.

Kad smo kod Zla, kako ne spomenuti prvi i najjači dio serijala

Alain i Souvestre: Fantomas
Svi njegovi nasljednici Dijabolik i sl. su blijedi, a navodni magnetni kriminalci kao Doyleov Moriarty ili one karikature iz Supermana su sprdnja. Fantomas lives.

Joseph Heller. Nešto se dogodilo
U redu, ovo je ozbiljno djelo. Veliko i dojmljivo ostvarenje, za mene jače od Kvake 22. Generalni dojam nakon čitanja 3 puta- iako nemam nikakve veze s njim, na neki način i ja sam Bob Slocum. Ne karakterno, nego mogao bih biti on.

Brendan Behan: Borstaj boj
Remek djelo. Šteta što se Behan ubio alkoholom. I što nije imao pameti i strpljenja da nešto više napravi. Nazaboravne scene s engleskim prijateljem koji je na koncu - doznajemo- poginuo kod potapanja broda, te konac. I ona bitanga Joe daVinci.

Leon Uris: Odsustvo do buđenja/Battle cry, Mila 18, Trojstvo
Uris uza svu tendencioznost i površnost ima dar da sjajno dokonča romane.

Solženjicin: Odjel za rak
Velik tradicionalni roman. Solženjicina su napadali i zbog politike (s pravom),a i to da je to nemoderno. Rekao bih prigovori su besmisleni. Osobe su životne, a roman ne propada u ponovnom čitanju. Ima niz nezaboravnih scena. Daleko, daleko iznad dokumentarizma i socijalne kritike. Joyce s Uliksom ima svu virtuoznost ovoga svijeta, ali nema životnost ovoga u tehničkom pogledu navodno inferiornog romana.

 

[Lule]

Tomas Bernhard: Vitgenštajnov nećak, Beton
Čehov: Nezgoda u lovu

 

[Sizif]

Buni me samo ovaj deo šta si mislio pod "ne velike" knjige?

U smislu da su manje poznate?

 

[Harvat]

Buni me samo ovaj deo šta si mislio pod "ne velike" knjige?

U smislu da su manje poznate?

Ne, nego da nisu smatrani za "visoku" ili veliku literaturu u generalnoj kulturi. Ono, ne vrhunski i veliki pisci ili njihova djela, kao Dostojevski, Proust, Shakespeare, Faulkner, Conrad, Montaigne, ... nego što se zove "middle brow", popularno- a dobro, recimo tipa biografije kao Irving Stone, Conan Doyle, Cronin, pa sci fi kao Asimov, Clarke,... ili popularni kao Zane Grey i Jules Verne. Dakle, ne oni kao kanonski, tipa da bi u idealnom svijetu dobili Nobela (na stranu što većina velikih nije dobila Nobela). Middle brow koji su dobili Nobela su, recimo, Sinclair Lewis i Pearl Buck.

 

[Harvat]

Vozimo dalje...

Irving Stone: Žudnja za životom
Jaka, jaka stvar ta biografija Van Gogha. Iako sam pročitao i ostale, a od ostalih je najcjenjenija Agonija i ekstaza/Michelangelo, a dobre su i one o Freudu, ženi Abrahama Lincolna, te isto supruzi Fremonta, kao i Darwinu- ova, prva, emocionalno je najsnažnija. Čak ni film s Kirkom Douglasom nije loš, no nema šanse prema romanu. I zna dovršiti roman- scena Van Goghova sprovoda, i sam konac kad Theova supruga da preseliti Theovo tijelo da počiva uz Vincenta

Jules Verne: Put u središte zemlje i Tajanstveni otok
Znam da su poznatija Djeca kapetana Granta, Oko svijeta itd. itd., no ovo je uzbudljivo i pitko. Pogotovo kad u središtu zemlje nađe neke dinosaure i slično, dok je Tajanstveni otok doista nabijen radnjom, iako je sama tema, naizgled, ne baš intrigantna.

Casanova: Povijest moga života
Casanova je moja omiljena bitanga. Naravno da su njegove erotske avanture najpoznatije, no on je i više bio pustolov pravoga tipa (kartanje, varanje,mačevanje, špijuniranje, bježanje iz zatvora, šarlatanstvo oko okultizma,..). Iznenađujuće- u nekim je dijelovima čak veliki pisac. Na primjer kad naiđe nakon niza godina na nešto što je možda bila prava ljubav s mladom Francuskinjom, i onda se razdvoje. I on nakon dosta godina naiđe na nju. To je toliko dobro da ću staviti c-p (ne engleskom, ne da mi se prevoditi) na što sam naišao na mreži, od Edmunda Wilsona, o tom dijelu:
-------------------------------------------------------------------
Someone has said that if the Memoirs is a novel, Casanova is the greatest novelist who ever lived. Though he was personally extremely vain, he certainly spares himself as little as any autobiographer on record.
--------------------------------------------------------------------------------------------

I remember an attempt at a popular play based on the Henriette episode. Henriette in the Memoirs is a young French girl who has run away from home in men’s clothes and whom the youthful Casanova meets in his travels. She is the first French girl he has known, the first jeune fille spirituelle; and his love affair with her has a freshness and seriousness, almost a kind of ecstasy, that none has ever had for him before and that none is ever to have again. He happens to have money at the time and is able to buy her a whole wardrobe of pretty clothes. They go to Parma together, and there they live in style. Casanova buys a box at the opera; they take the air in the public gardens with the royalties till she is recognized by one of the courtiers and is compelled to go back to her family. Casanova’s account of this episode is one of the most attractive love affairs in literature. When he and Henriette have finally had to part, at Geneva, he finds that she has written with her diamond on the window of their room at the inn: ‘You will forget Henriette, too

Now the contemporary play I speak of exploited this charming story and then followed it with a conventional sequel made up out of the whole cloth, in which Casanova many years later was made to come back to the inn to find Henriette grown old and with a son who turns out to be his.

But what happens in the Memoirs is quite different. Casanova does come back to the inn, middle-aged, down on his luck and with a depressing venereal disease. He has forgotten about staying there with Henriette, and he does not even recognize their room till he notices the writing on the window :

“Remembering in a flash the moment when Henriette had written those words thirteen years before, I felt the hair stand up on my head. Overcome, I dropped into a chair. Comparing the self I was now with the self I had been then, I had to recognize that I was less worthy to possess her. I still knew how to love, but I realized I had no longer the delicacy that I had had in those earlier days, nor the feelings which really justify the transports of the senses, nor the same tender ways, nor finally a certain probity which extends itself even to one’s weaknesses; but what frightened me was to have to acknowledge that I no longer possessed the same vigor”.

Years afterwards, while he is traveling in Provence, his coach breaks down in the middle of the night and some people who live near the road take him in. The mistress of the house hides her face in the hood she has worn out-of-doors then as soon as they have got into the house, she announces that she has sprained her ankle and is obliged to take to her bed, so that Casanova is only permitted to wait upon her in her room and talk to her through the bed-curtains.

He does not find out till after he has left that the countess is Hcnriette, who has by this time grown so fat that she cannot bear to have him see her. But he has been traveling with a tough little Venetian girl of bisexual capabilities, and the countess carries on a flirtation with her and finally makes her sleep with her. This is all life has left of their romance.

 

[Lule]

Alexandre Dumas.
Poslije 20 godinaSvladao ćirilicu prvo da pročitam Jelenoubojicu/Deerslayer Coopera, a onda ovo. To je drugi dio trilogije o mušketirima

Ne razumem, nije bilo latiničnog izdanja?

Ne, nego da nisu smatrani za "visoku" ili veliku literaturu u generalnoj kulturi. Ono, ne vrhunski i veliki pisci ili njihova djela, kao Dostojevski, Proust, Shakespeare, Faulkner, Conrad, Montaigne, ... nego što se zove "middle brow", popularno- a dobro, recimo tipa biografije kao Irving Stone, Conan Doyle, Cronin, pa sci fi kao Asimov, Clarke,... ili popularni kao Zane Grey i Jules Verne. Dakle, ne oni kao kanonski, tipa da bi u idealnom svijetu dobili Nobela (na stranu što većina velikih nije dobila Nobela). Middle brow koji su dobili Nobela su, recimo, Sinclair Lewis i Pearl Buck.

Ja mislila ne velike kao manje od npr. 150 str.

 

[VranV]

Roredamski - Pohvala ludosti
Tom Rob Smit - Dete 44

 

[Harvat]

Ne razumem, nije bilo latiničnog izdanja?

Ne, nije, to je bilo u SFRJ. Nekih naslova, rijetkih, nije bilo na latinici (Faulkner: Basna)

Ja mislila ne velike kao manje od npr. 150 str.

 

[Harvat]

Malo skretanje s teme...da, nekih je naslova bilo samo na ćirilici. Ne baš iz društveno-humanističkih znanosti, nego je bio inače istaknut izdavač koji je debele klasike izdavao samo na ćirilici-Prosveta

Bilo je u drugih, no sporadično. Naravno, na ćirilici su bila djela domaćih pisaca i izabrana djela ruskih pisaca u srpskom prijevodu, kao uvriježena politika.

 

[safon]

Ima ih dosta, ali meni drage da izdvojim

Santjago - Đorđe Ćirjanić
Tolstojeva brada i Čehovljeve cipele - Vladimir Kaminer
Tri čoveka u čamcu o psu i da ne govorimo - Džerom K. Džerom
Sokrat ekspres - Erik Vajner
Varoška legenda - tetralogija - Tajana Poterjahin
Bouvi, jedna biografija - Fran Ruis, Marija Hese....itd.