dragon x
Legenda
- Poruka
- 53.232
Dnevnik užasa - jer ga donosi ratni hirurg sa prve linije fronta jednog rata u kome u
najstrašnijim mukama umire, ili ostaje obogaljeno, fizički ili duhovno, najčešće i fizički i
psihički istovremeno, bezbroj mladih ljudi, žena, djece, staraca. S druge strane,
svjedočanstvo M. Lazića o nadljudskoj borbi zdravstvenih radnika u ratnoj bolnici "Žica" u
Blažuju za život ranjenika spomeničkog je karaktera - što je i svojeručan omaž
zdravstvenim radnicima uopšte, onima koji u svakom ratu ostaju u sjeni; malo ili nimalo
se zna o paklu kroz koji ovi junaci prolaze.
O bezumlju građansko-verskog rata u bivšoj BiH već se pisalo i pisaće se još
dugo.Progovoriće mnogi, osvjetljavajući, iz različitih uglova, veliku nesreću naroda sa
ovih prostora. Ali, od ovog svedočenja hirurga M. Lazića teško da će biti neposrednijeg i
potresnijeg kazivanja o zlu koje se ovdje desilo. Dnevnik M. Lazića - dnevnik je užasa,
ali, istovremeno, on je i spomenik Čovjeku. Dnevnik užasa - jer ga donosi ratni hirurg sa
prve linije fronta jednog rata u kome u najstrašnijim mukama umire, ili ostaje
obogaljeno, fizički ili duhovno, najčešće i fizički i psihički istovremeno, bezbroj mladih
ljudi, žena, djece, staraca.
Prva slika surove istine, a zatim koridor - "put života". Juni 1992. Ranjeni srpski borac, mladić, ime mu nikad nisam saznao, negde kod Modriče: "Doktore, Srbijanac, gde je Beograd?" "Tamo, junače", pokazah rukom u pravcu Beograda. "Okreni me tamo, hoću da umrem gledajući prema Beogradu, tamo je sunce". Umro je posle nekoliko trenutaka... neznani junak. Sećam se mrtvih srpskih mladića koji su tog meseca probijali "put života", spajali Krajinu sa Srbijom. Umirali su ponosni kao Obilići.
http://www.scribd.com/doc/18327809/Dnevnik-ratnog-hirurga
najstrašnijim mukama umire, ili ostaje obogaljeno, fizički ili duhovno, najčešće i fizički i
psihički istovremeno, bezbroj mladih ljudi, žena, djece, staraca. S druge strane,
svjedočanstvo M. Lazića o nadljudskoj borbi zdravstvenih radnika u ratnoj bolnici "Žica" u
Blažuju za život ranjenika spomeničkog je karaktera - što je i svojeručan omaž
zdravstvenim radnicima uopšte, onima koji u svakom ratu ostaju u sjeni; malo ili nimalo
se zna o paklu kroz koji ovi junaci prolaze.
O bezumlju građansko-verskog rata u bivšoj BiH već se pisalo i pisaće se još
dugo.Progovoriće mnogi, osvjetljavajući, iz različitih uglova, veliku nesreću naroda sa
ovih prostora. Ali, od ovog svedočenja hirurga M. Lazića teško da će biti neposrednijeg i
potresnijeg kazivanja o zlu koje se ovdje desilo. Dnevnik M. Lazića - dnevnik je užasa,
ali, istovremeno, on je i spomenik Čovjeku. Dnevnik užasa - jer ga donosi ratni hirurg sa
prve linije fronta jednog rata u kome u najstrašnijim mukama umire, ili ostaje
obogaljeno, fizički ili duhovno, najčešće i fizički i psihički istovremeno, bezbroj mladih
ljudi, žena, djece, staraca.
Prva slika surove istine, a zatim koridor - "put života". Juni 1992. Ranjeni srpski borac, mladić, ime mu nikad nisam saznao, negde kod Modriče: "Doktore, Srbijanac, gde je Beograd?" "Tamo, junače", pokazah rukom u pravcu Beograda. "Okreni me tamo, hoću da umrem gledajući prema Beogradu, tamo je sunce". Umro je posle nekoliko trenutaka... neznani junak. Sećam se mrtvih srpskih mladića koji su tog meseca probijali "put života", spajali Krajinu sa Srbijom. Umirali su ponosni kao Obilići.
http://www.scribd.com/doc/18327809/Dnevnik-ratnog-hirurga