Damir Nikšić: Ljetno računanje vremena
Pitaju me za dijasporu, tj. za "gorući problem" sa dijasporom.
Ja ne znam da postoji neki "problem" sa dijasporom. Sa dijasporom nema problema. Ona rješava mnoge probleme. Ona je ta koja održava socijalni mir u zemlji pumpanjem novca rodbini i ekonomiji kada dođu preko ljeta.
Dijaspori treba podići spomenik što se toga tiče. Barem joj to duguju ovi svi nesposobni i korumpirani političari koji su se izredali na vlasti, a koji bi odavno i još mnogo puta više gorili u svojim kancelarijama potpaljenim od strane nezaposlene i osiromašene mase da nije dijaspore da pošalje para - da se nađe za hljeba, kafe i cigara.
Ali je isto tako činjenica da mnoga dijaspora izgleda ne shvata ili jednostavno ne prihvata činjenicu da mi ovdje u ovoj suverenoj državi nismo "kolonija dijaspore" i da moramo, trebamo i želimo živjeti zajedno. Zajedno živjeti, privređivati, zarađivati, po mogućnosti u domaćim firmama, svojim firmama, svojim preduzećima, a ne stranim - znači da moramo sarađivati, da se moramo družiti, pa čak i voljeti. A to podrazumijeva da se moramo svakodnevno miriti: miriti sa tranzicijom, i miriti međusobno, miriti sa dvadeset i prvim vijekom.
Mnogi iz dijaspore, koji se po raznim zavičajnim i drugim klubovima druže i sa "ovima" ili "onima" (jer je to normalno u normalnom i naprednom svijetu, daleko od očiju "poharane Bosne"), u mislima drže Bosnu i Hercegovinu na pauzi u devedesetima gdje se ona razvija u jedan ideološki Diznilend, skoro pa u jednu mentalnu video igricu prepunu ideoloških neprijatelja i minskih polja. Kada dođu ovamo - svjesno, nesvjesno ili podsvjesno počnu da igraju različite nivoe te svoje igrice koju su razvili u dokolici, ili online, ili na sijelima ili tako to... dok su tamo - u dijaspori.
I onda druženje sa "ovima" ili "onima" ovdje vide i interpretiraju kao neku izdaju, kao neku slabost, kao neko pokoravanje - prema tim nekim pravilima koja važe u toj njihovoj mentalnoj "video igrici".
Mnoga dijaspora (u prijevodu: ne sva) nastavlja s govorom mržnje koji je nama ovdje jako štetan, nepotreban i nepoželjan, a koji, izgleda, u dijaspori sa "svojima" redovno koriste. Hoću reći to da mnoga dijaspora izgleda shvata ovu zemlju kao poligon za svoje neke nedovršene bitke i ratove pretvarajući BiH u simboličnom smislu u isto ono u šta su je nekoć proizveli Milošević i Tuđman u svom sukobu, a to je upravo ono što je napravilo ovu zemlju nemogućom za življenje običnog produktivnog života: upravo taj luksuz da se ovdašnjim stanovništvom mlate ideološke gloginje i prazna slama, samo u ovom slučaju - u dijaspori.
Ja to sve dobro znam jer sam bio dijaspora i šetao Titovom sa foto aparatom i sto dvadeset kila svakog ljeta. Jeftinije mi je bilo ljetovati, da tako kažem: na Havajima, ali sam svakog ljeta letio sa Zapadne obale u Sarajevo i na Jadran. To je divan osjećaj - biti "svoj na svome", liječiti komplekse koje su mi nabacivali netolerantni nacionalisti i rasisti tamo negdje. Odmarati se od ropstva i puniti baterije za nove bitke i naprđivanje sa nadobudnim i arogantnim neznalicama u inostranstvu. Iz tog ugla sve što vidiš - sve je simpatično, lijepo, romantizirano, idealizirano. Pa čak i prosjaci su dio dekora. Simpatični. Neposredni. Fali ti ta "ljuckost" tamo.
Ali to nije realnost. To je safari, kolonija, Diznilend.
Realnost mi se ukazala nakon tri-četitri godine u cugu koje sam proveo ovdje od 2010. Tek onda sam shvatio očaj, izgubljenost, dezorijentaciju, robiju koju žive ovi ljudi ovdje, a za koju kao dijaspora nisam imao sluha. Nisam htio da pitam. Nisam htio da slušam. Okretao sam glavu i ukazivao na svu ljepotu koje "niđe na svijetu nema". Nisam znao za klanovsko društvo, za politički klijentelizam, za sektašenje, za krugove, kružoke, za partijske horde plemenskih zajednica, za podijeljenost, za raslojenost, za usitnjenost, za klasni i generacijski sukob ovdje.
Nisam znao za ogorčenost, za posvađanost, za razočaranost - za totalni krah društva unutar disfunkcionalne države uz gigantsku, preskupu, prelošu i prearogantnu administraciju koja je izlegla novu kastu koja živi od harača.
Nisam znao za neofeudalni partikularizam tajkuna-političara.
Načuo sam, naslućivao sam, ali nisam znao iz prve ruke.
Nisam doživljavao.
Nisam znao za tu crno-sivu sliku crno-sive ekonomije od koje pošten čovjek može jedino preživjeti (jer sve ostalo je nečija zauzeta busija) te zbog toga mora strahovati od policije i inspektora koji postoje skoro pa kao privatna zaštitarska agencija za utjerivanje dugova.
Jednostavno nisam znao za onu Bosnu i Hercegovinu kada prestane ljetno računanje vremena i kada se sa srednjoevropskog prebaci na mjesno standarno, tj. kada počne živjeti "po srednjovjekovnom vremenu" (kako se to podsvjesno omaknu jednom onoj tv voditeljici).
Nisam znao jer nisam bio tu kada počnu jesenje kiše, kada stegnu zime, kada se gume počnu ložiti jer drva za grijanje nema, kada smog otme svu tu ljepotu od pogleda, kada zavlada depresija, jad, letargija, tjeskoba, kada se škrguće s onih nekoliko pokvarenih zuba u glavi od muke, kada se utroba prevrće od jada i jeda, kada nastanu redukcije vode, kada gradski prevoz stane, kada love zafali, kada toliki očaj zavlada da moramo da se vadimo iz njega onim: "dobro je - samo nek' ne puca".
Kada mi je ta slika pukla pred očima, odlučio sam da je snimim, da tu realnost učinim vidljivom i poznatom, naročito dijaspori. I mislim da sam donekle i uspio u tome. Često mi pišu ili me sretnu pa mi kažu da im liječim nostalgiju, ali tako što kada požele da se vrate u zemlju - namjerno pogledaju moje priloge da ih oni spuste na zemlju. Predomisle se i odustanu od takve pomisli. I u tome je ljekovito svojstvo istine. Barem od nostalgije.
A šta može izliječiti Bosnu i Hercegovinu?
Postoji samo jedan recept koji je oproban, ali je mnogima gorak i neprihvatljiv, a to je: bratstvo i jedinstvo brate. Pa tek onda crnački rad.
Ja znam da su mnogima draže desničarske karamele koje im neofeudalci i klero-fašisti kao kmetovima, podanicima i slugama bacaju da se zaslade svojom rasnom, kulturnom i vjerskom nadmoći spram "drugog", mnogo draže od špinata i povrća potrebnog za zdravlje organizma i razuma, za zajedničku izgradnju zajedničkog doma, i mi možemo o toj "populističkoj dijeti za mase" polemisati do sudnjeg dana, naročito uz kompjutere, pogotovo iz inostranstva, ali upravo to: to isprazno polemisanje i teoretisanje jeste dio gnojne upale koja mori ovaj naš organizam društva, a time i države.
