Razlicite su reakcije na lekove. Uvek me je plasila promena terapije. Ali treba poslusati psihijatra koji leci pacijente u Domu. Pretpostavlljam da ima iskustva bas sa dementnima. Oscilacije u stanju dementnog mogu biti drasticne i ne moraju da znace konnacno stanje. Bar je kod mojje mame tako. Od potpunog gubljenja i odbijanja hrane, preko povratka apetitia i razumnih recenica. Pretpostavljam da treba promeniti terapiju i pratiti. Moja mama je dobijjala OHB injekcijje u periodima kada je bila slaba. Tesko jje prihvatiti promene i gubitak sposobnosti. Moja mama ne hoda vec par godina. Kupujem joj Neurozn, koji joj vraca vitalnost. Da li tvoja mama pije nesto za demenciju? Dolazak u Dom je promena koja moze da je uzemirava. Da li u Domu imaju psihologa, sociologa ...? Kakvo je drustvo u sobi? Da li se cujes sa mamom preko telefona? Kakva je krvna slika, pritisak, secer? Pricaj joj da je dosla na lecenjje. Nemoj je ubedjivati da nema druge kuce. Povladjuj joj i kada prica nebuloze i usmeravaj pricu u drugo smeru. Obecavaj joj da ce sve to biti za sat-dva, dan ili dva. Radujjte se i onome sto je nemooguce. Trudi se da joj vise pricas i ocekujes kratke odgovore, a manje je zapitkuj. Da li si nervozna? Znam da je strasna odluka smestanje u dom. Treba vremena i truda da se prilagodite.
Hvala najlepše, tvoje postove čitam sa nekim posebnim razumevanjem i saživljavanjem... Terapija je menjana više puta. Prvi put je mama ležala na Psihijatrijskog klinici KCS (preko "veze"), pa su joj natenane pronašli dobru kombinaciju - 1 mg rispolepta uveče i 2,5 mg lorazepama. To je "držalo" negde do septembra, a u međuvremenu sam se ja preselila kod nje, jer je demencija počela da "galopira". Da ne dužim, bilo je još promena, jer je bilo relapsa. Tek je prazine uspeo da je smiri, a nije "zombi", iako je sve slabija i slabija fizički.
Naime, kod moje majke je verovatno bio u pitanju i neki mentalni poremećaj još mnogo, mnogo pre demencije (deda po mami je, nažalost, završio u Kovinu, doduše, pod stare dane, ali je dugo pre toga bio paranoičan i agresivan, još u mladim danima, ali nije zaboravljao stvari, orijentisan u vremenu i prostoru...). Pa se sve to iskombinovalo.
O lekova za demenciju od jula je dobijala memando 20 mg, i neurolog iz KCS je rekla da bi to trebalo bar da spreči nagle padove. Nažalost, to se nije dogodlo. U dogovoru sa psihijatrom sa VMA koji sarađuje sa Domom, to je ukinuto. Mislim da je razlog što možda kod mame ipak preovlađuje vaskularna demencija, pa i ne čudi što joj lek za Alchajmer ne pomaže...
Šećer, krvna slika, sve je u redu. Pritisak je "galopirao" neko vreme letos, ali to je sada sređeno, uzima prevendivno biprez i prexanil combi (po pola tablete). Dobija prazine, kao što sam navela u prethodnom postu, sanval pred spavanje, a ja sam dodala "save oil", "centrum" i "vigantol" (mega doze). Kao da joj ti suplementi više čine od memanda.
Pre odlaska u dom došla je jedna rođaka iz Paraćina da bude sa mamom, jer sam ja zamalo ostala bez posla i bila potpuno iscrplljena. Ali bilo je sve gore i gore, možda zato što rođaka nije shvatala prirodu bolesti i govorila da se mama "prenemaže", i bila je nekako preglasna. Uglavnom, kulminiralo je posle mesec i po dana (ja sam išla uglavnom svaki dan kod njiih), i posle epizode sa hitnom pomoći i "Lazom", dom je bio jedino rešenje, što je i lekarka eksplicitno navela. Mama ne zna (ili neće da zna) da je u domu. Tog jutra kada sam otišla po nju vikala je "Vodi me odavde" (nije shvatala da je u svom stanu), pa sam je lako spakovala i odvela.
Prvih dana je bila koliko-toliko socijalizovana, a onda je počela da viče danju i noću, nastavilo se nespavanje, pretila je policijom i slično (ne zato što je u domu, nego neka njena interna paranoja). Onda više nije sedela danju sa ostalima u dnevnom boravku, jer, kažu mi dve sestre nezavisno jedna od druge, a i upravnica, pominjala je noževe i sečenje (što liči na njen rečnik), pa su se i drugi, koji nikada nisu bili agresivni, uzbunili.
Ja sam naučila u međuvremenu (instinktivno) kako da se ophodim prema mami, kao da sam čitala forum (a tada nisam). Kažem da je tu dok joj ne bude bolje, da je lekar rekao da sestre treba da su tu 24 sata i slično. Ponekad pita kada će kući (onoj staroj, srušenoj, na Čuburi), pa to nekako "zamažem": Ne čujemo se telefonom, pokušala sam par puta i nema smisla nikakvog. Mobilni više nije kod nje, bio je kod rođake, koja ga je pokupila sa sobom i odnela u Paraćin (sa sve postpejd brojem, pa sam morala da ga blokiram, luuuda kuća), jer više nije mogla da se snađe. Tako da sam zvala preko fiksnog u domu.
Najčešće se ne može ni pričati više sa mamom, jer je razumem možda svaku petu rečenicu, i to samo deo. Neke reče izmišlja, neke traži, pa se iznervira.... Tako da gledam da je grlim, držim za ruku, nešto neutralno pričam... Ali sve skreće na svoje umišljene probleme oko stanova i policije (toliko uspem da razumem). Onda je podsetim gde je njen stan i da je čeka (lažem, jer sam pre neki dan morala da ga izdam, ne mogu da se naplaćam računa)...U krajnjem slučaju, ako joj kojim čudom bude bolje, ugovor je samo na pola godine, a mogla bi i kod mene u međuvremenu... Mada.... čini mi se da se to čudo ipak neće desiti..
Da, imaju socijalnu radnicu i socijalnu radnicu pripravnicu. Popričaju tu i tamo, ali sve što se mami kaži ne ostaje dugo memorisano.
Moja majka je (bila) izuzetno inteligentna, načitana, dama... Najgora je bila možda faza kada je znala da joj se nešto dešava sa mozgom, i bila tužna zbog toga. Sada se "klacka"... Rezime: već je dva meseca u privatnom domu (stvarno su dobri), sedi u stolici vezana onim kao pojasom (da ne bi probala da ustane sama i padne, a ne može da hoda), u pelenama, i ćaska sa gospođom koja je u toj sobi, koja je u sličnom stanju: Zapravo, svaka priča svoje, ali se "slušaju" i kada se uđe spolja to izgleda kao da stvarno dve žene razgovaraju...
Nisam više nervozna zbog doma. Zapravo, ja sam to učinila kada je bio poslednji, baš poslednji čas... Kada je već obavljala nuždu po kući i po celu noć vrištala i pretila da će se ubiti i spala na 45 kg. Više sam tužna... to je preovlađujuća emocija. Idem koliko stignem, uglavnom tri puta nedeljno (posao me ograničava). Dugo sam sebi govorila da ne smem da dozvolim da mama završi u domu, niti na psihijatriji (kao deda), ali nije se dalo...
Eto.... toliko.... Izvinjavam se ako sam neke stvari ponavljala...