Demencija

Da li ovi iz kucne nege znaju da ne mooze da pije llekove. Neki lekovi mogu da se rastvore u vodi. Postoje i injekcije i flasteri. i cepiici... Nije tacno da nece niko iz socijalnog da prica preko telefona. Mozes poslati zahtev expres postom preporuceno, koji ce ti doci na vrata. Imas brojeve telefona Ministarstva za rad i socijjalna pitanja u Bgd, direktno razgovor sa pravnicima svakooog dana da te upute sta mpzes, Zvala sam ih kada je bila neka zavrzlama o privremmenom starteljstvu. Strpljivo sve objasne. Samo im reci u Centru za socijalno da si razgovarao sa njima i da su te uputili. Direktno obracanje Ministarstvu nema svrhe. Imaju na hijade pisama i uputice te na tvoj Cenar za socijalno. Nadjji nnacin da neko ostane pored mame na sat dva da resis sta moras.
lekovi koje sam nabrojao su veliki to ja nisam znao do danas da ih ne guta to za ministarstvo za rad i socijalna pitanja cu probati da nadjem telefone sutra preporuceno pismo bih socijalnoj sluzbi mogao da posaljem tu u pismu da sve navedem telefon navedenog ministarsva imam videcu sutra da li se uvek javlja sekretarica sto je i za predpostaviti ako ne uspem probacu nekog pravika u banovini
 
Čitam vaša iskustva i držim vam svima fige čak i one na nogama da se nosite sa ovom teškom bolešću.

Sa mojom majkom sam prošao Pakao poslednjih otprilike mesec dana kada je prestala da jede i pije tečnost, što se do sada nikada nije dešavalo. Dovijali smo se na razne načine, ali po prvi put je imala jake umišljene ideje, onda promene raspoloženja od toga da plače doslovno po 5 sati (mereno i na sat) misleći da joj je umro brat, pa do toga da postane svadljiva i jako agresivna ali najviše na mog oca, zbog ovoga ili onoga... nekad to bude i na momenat šaljivo, ali uglavnom i nije... Jednom smo namerno i pozvali njenog brata da ga čuje da je stvarno živ, ali ona ni posle tog razgovora se nije smirila i nastavila je tako da plače ponekad i dalje.

Posle nekog vremena počeli su da se javljaju i prve dodatne tegobe usled dehidratacije i nedovoljnog unosa hrane. Ok ona nikada nije nešto jela u toku života, nikada nije bila nešto gojazna, ali ovo sada je bio prvi drastičan primer za sve ove godine koliko je dementna. Donekle smo ovaj problem odlagali davanjem povremenih infuzija, ili smo je prosto nasilno terali da jede, ali ni tada nije to htela, možda svaki 2. ili 3. dan, isto i za tečnost.

Da bi joj na kraju preko doktora promenili malo terapiju, dobila je i antipsihotik i antidepresiv koji je ujedno i lek za san. Sada je dosta bolje. Ali vidi se da prosto nije ista žena kakva je bila. :( Ali barem je mirnija, manje plače i tu i tamo jede nešto i pije tečnosti.

Ona je prilično mlada žena za demenciju. I u njenom slučaju mislim da je najviše reč o tugi koja je zajednička za celu našu porodicu a tiče se smrti mog rođenog brata pre 20 i više godina, koji je ona kao i svaka majka jako teško podnela. I ja sam nisam uspeo dobro da se nosim sa time i trebalo mi je oko 12 godina da se dovoljno povratim da mogu da nastavim normalnije svoj život. Ona je u to vreme otprilike već bila u penziji i imam utisak da se u njoj nije dobro snašla.

Moj otac se bolje snašao i u vezi druženja i hobija i aktivnosti u penziji. Ona nije. Mislim da je ovo bio dodatni problem, posebno što se ja nisam oženio, te nemam ni dete, a to bi joj mogao biti dodatni izvor aktivnosti i zanimacija koje bi možda i odložile demenciju a i umanjile tugu za bratom.

A inače starost je i sama po sebi jako teška i mislim da penzioneri u našoj zemlji nemaju dovoljno kulturnih sadržaja, sem akcija za kupovinu u vreme primanja penzije i popusta za šišanje i tako nekih stvari. Nekada su postojali i više bili zastupljeni i klubovi penzionera. Sem toga nemaju mnogo para pa im ovo i smanjuje mogućnosti.

Starost je teška i se te strane što daje osećaj usamljenosti. Vremenom vršnjaci umiru, bolesti postaju opasnije, time i smanjena funkcionalnost, društvo ih odbacuje "jer više ne rade, pa su beskorisni,ne doprinose nečemu...", ponekad ih vremenom i porodica odbacuje...

Kod moje majke sve je počelo pre 4 godine kada je otac bio na putu a ja sa njom na godišnjem odmoru. Imao sam mnogo posla, mnogo sati van kuće i ona je u jednom momentu kada smo bili zajedno postala "pogubljena" i krenula je opet da račune koje sam ja platio za komunalije uzima, zajedno sa parama govoreći da treba da ode da ih plati i tako par puta, iako sam bezuspešno pokušavao da joj stavim do znanja, da ne mora da ih plaća, jer su već plaćeni.

Međutim brzo se stabilizovala i mi smo mislili da je sve u redu, sama je mnogo toga radila, jeste bila pomalo ponekad zaboravna, ali mislili smo da je premlada za demenciju i da se to još uvek ne dešava.

Prvi pravi znak je bio kada je pre 3 godine idući sama kod lekara opšte prakse za terapiju za pritisak se izgubila da su ljudi okolo pozvali policiju koja je odvela u stanicu i našla adresu i pozvala mog oca da dođe po nju. Tada sam definitivno skapirao o čemu se radi i krišom sam to veče toliko plakao, podsećajući se celog njenog prilično mučeničkog i teškog života prepunog patnje, ali doslovno celog... od toga da nije nikada imala majku, pa je imala zle maćehe.. do gubitka sina.. haos...

Borba i dalje traje a jako mi znače i vaša iskustva, kako se nosite i sa svojim osećanjima, kada pokleknete u nekim momentima i kako menjate doživljaje ove osobe, tražeći nešto pozitivno u našim dragim osobama i pored toga što se menjaju, nisu više isti, kakvih se rado sećamo. :)

Posebno mi je predivno ovo od Bezuslovne Ljubavi:

"Bilo je trenutaka kada sam pomisljala da je smrt pomilovanje. Moja mama je poslednjih godina jedna vesela devojcica koja obozava da peva I da se smeje. Simpaticna je i kada se naduri. Brblja nelogicnosti I izmislja i izrazava sumanute ideje. Ume i da bude gruba kada se naljuti I uznemiri I nekada to potraje... a nekada se brzo vrati u bolje raspolozenje. Uvek je volela salu, ali nikada nije pevala I toliko se smejala. A uz nju sam naucila sta je bezuslovna ljubav. Nije me grlila I ljubakala kada sam bila mala, niti smo mnogo izgovarali osecanja. Sada smo ispoljile sve emocije. Sada sam naucila da ima mnogo dobrih ljudi oko nas. I usamljenih I napacenih I siromasnih. I da je nekome dovoljan osmeh I pruzena ruka. I da su neki zli iz neznanja I nesvesnosti. A ima I svesno bezobraznih iz losih ubedjenja I predrasuda...I iz hira...Njih ignorisemo ili im damo do znjanja. I tesko je. I mnogo je tesko. Ali ima I predivnih trenutaka. Drugacije sam se postavila u odnosu na prve godine mamine bolesti. Sada ne podizem ton kada sam zatecena maminim nerazumnim postupkom. Nasmejem se I gledam da nju umirim ili da se nasalim. Pratim njena osecanja. Tako je stitim od strahova. Osvescujem moja osecanja. Kada sam rekla maminoj doktorici da mi je mnogo tesko u prvim godinama mamine bolesti, dobila sam odgovor *Pa to je zivot. Sta bi ti htela.* To je I dalje moja mama, a sve sto nas muci I plasi je demencija. Objavila sam rat demenciji cim je stigla dijagnoza. Izgubila sam mnoge bitke. Zadala mi je teske rane. Ali, borba se nastavlja. I zivim za primirja. I to je zivot."

Kao i ovo od Rosel:

"Sto se tice secera, jede jer joj je secer povecan, znaci da terapija nije dobra,to treba resiti.
A sto se same demencije tice pislaa sma ranije, ad se mama razbolela sad ce skoro tri godine .
Jos uvek zna ko sam, mada kad je promena vremena uzasno reaguje.Bukvalno je osamucen ajedva izgovara reci, krene da mi kaze i ne moze i onda se jako nervira.
Ja joj tada pridjem i zagrlim i kazem ne boj se tu sam ja, hajde polako mi reci....uspem da dobijem odgovor.Moja mama ima jako velike strahove jer je svesna sta joj se desava i onda se boji da ostane sama, ali ja ako idem na posoa kazem joj ja sada idem da zaradim para za tvoje pelenice i lekioce a ti se nikog anemoj bojati, D ali verujete da me razume i da se smiri, muz ne radi ,pa je on uvek sa njom, sto mi mnogo olaksava brigu oko mame.
Ja svoju mamu nikada u dom necu dati .
Citala sam sta je pisala@bezuslovna ljubav
pisala da ima problem sa bratom...imam i ja sa sestrom ,koja se toliko uplasila demencije kao da je prelazna bolest ,tako da ni mene ne zeli da vidi a o mami da ne pricam, jako sramotno, ruzno.I svakoga treba da je sram da svog roditelja ostavi na cedilu , nisma za dom,vise sam za zenu koja ce paziti mamu dok ja ne dodjem s posla...
Iz mog iskustva sam shvatila da moram biti korak ispred , da je osluskujem, pratim, ophodim se prema njoj nezno i ugadjam joj kao sto je ona meni ugadjala kad sam bila dete, devojcica, dvojka, razumet,e navikla je da uvek bude lepo obucena, kreme i to...nije mi problem, cak i pravim ritual od toga, pa ona bukvlano uziva kao malo dete.
Kad prihvatite obavezu ,onda je maximalno i pruzite. :heart:"

A posebno ovo:

Rosel "Ja svoju mamu nikada u dom necu dati ."
 
Razumem da su okolnosti jako teske I da je uopste bolest teska... Ali ti moras prvo da rascistis sam sa sobom da li ces nastaviti da sam negujes mamu ili ces doneti odluku da je smestis u dom. Ako odlucis da je smestis u dom, a to je jaaako teska I neprijatna odluka, pokusaj u Centru za socijalno da im objasnis celu situaciju I da trazis njihovo posredjovanje u resavanju smestaja. Ako je potrebno reci ili napisi da si I sam bolestan I da nemas podrsku... u krajnjem slucaju zapreti im nekim visim instancama... ostavi sluzbenu belesku da ti overe u dva primera sa objasnjenjem cele situacije I mogucim posledicama ako se nesto ne preduzme... bori se za svoju mamu I za sebe. Ali ja imam utisak da ti jos uvek nisi spreman da je smestis u dom. I to mogu da razumem. Svi smo se lomili I tugovali. Ali ti neces moci da pruzis mami svu potrebnu negu potpuno sam. Vec kazes da je padala sa kreveta. Probaj da joj stavis fotelju pored kreveta, tako da oseti prepreku, da mozes da je cujes kada krene sa kreveta. Miksaj joj sto vise barenog povrca, ali gledaj da u to ubacujes I malo hleba ili palente ili griza u kombinaciji sa keksom I vocem. U krajnjem slucaju moze pacijent da se hrani I napaja preko velikog sprica, ako je problem sa ustima. Tako ti ubrizgavas postepeno pa ne mora ni da vuce, vec samo guta. Da li ti sestra zivi daleko od vas? Pokusaj da dobijes invalidska kollica preko centra za socijalno-na komisiji. Vidi sa patronazom da li mogu da ti organizuju prevoz ambulantnim sanitetskim vozilom da obavis specijalisticke pregled za mamu. Ili sa njenom doktoricom opste prakse. Rascisti prolaz do kupatila,probaj da joj pustas tiho muziku, pevusi I smireno se obracaj kao detetu...tu smo da te saslusamo

Mislim da je u ovome poenta. Koliko god da nam je tesko moramo da shvatimo da kao "obicni smrtnici" mi nemamo kapacitet da se suocavamo i borimo sa deencijom i da se o dementnim osobama moraju starati strucne osobe. Ne postoji nacin da CSR odbije da da ipstu podobnost za smestaj osobe u dom ukoliko je osoba dementna. To utvdjuje neuropsihijatar. Državni ili privatni koji je sudski veštak - tako da onda CSR mora da prohvati njegovo/njeno misljenje. Druga je stvar oko smestaja u državni dom (ja sam i dalje pristalica dryavnih domova, posebno za starije osobe sa zdravstvenim problemima). Oni su deo socijalnog sistema, imaju prioritetan pristup zdravstvenom sistemu, komisijama... Moju strinu je dom vodio na Komisiju za tuđu negu i pomoć i uganjao sve našta ima pravo... Da, moguće je da kasnije nema mesta u domu koji mi želimo ali... da lis te svesni da veoma često dementne osobe nisu ni svesne da li su smeštene tipa na Bežanijskoj kosi ili Mladenovcu?
 
Pozdrav svima
Prvi put sam na forumima ali mi je ova tema itekako aktuelna naime zivim sa majkom koja je dementna slabopokretna slepa 80% gluva70%iscaseno desno rame slabo srce pa je krenula voda od gleznjeva s obzirom da nemam nikog ponekad je u takvom stanju ostavljam samu ima li neko ikustva ovakve vrste gde je potpuno sam negovao bolesnika

AKo ti je majka slepa 80% Dom slepih u Pancevu je sjajna državna institucija za smeštaj takvih osoba. To što je slabopokretna je u ovom slučaju nažalost prednost imajući u vidu da je dementna...
Ljudi, shvatite da koliko god volite svoje roditelje, srodnike ili ko god da je dementan... Jako je teško da se nestručna osoba brine za njih a opet da im pruži svu potrebnu pomoć i u isto vreme ne unušti svoj život i život svoje porodice. Nemojte da vam decabake i deke pamte po nekih ružnim stvarima koje donosi demencija.
 
Mislim da je u ovome poenta. Koliko god da nam je tesko moramo da shvatimo da kao "obicni smrtnici" mi nemamo kapacitet da se suocavamo i borimo sa deencijom i da se o dementnim osobama moraju starati strucne osobe. Ne postoji nacin da CSR odbije da da ipstu podobnost za smestaj osobe u dom ukoliko je osoba dementna. To utvdjuje neuropsihijatar. Državni ili privatni koji je sudski veštak - tako da onda CSR mora da prohvati njegovo/njeno misljenje. Druga je stvar oko smestaja u državni dom (ja sam i dalje pristalica dryavnih domova, posebno za starije osobe sa zdravstvenim problemima). Oni su deo socijalnog sistema, imaju prioritetan pristup zdravstvenom sistemu, komisijama... Moju strinu je dom vodio na Komisiju za tuđu negu i pomoć i uganjao sve našta ima pravo... Da, moguće je da kasnije nema mesta u domu koji mi želimo ali... da lis te svesni da veoma često dementne osobe nisu ni svesne da li su smeštene tipa na Bežanijskoj kosi ili Mladenovcu?
Centar za socijalni rad moze na osnovu nalaza neuropsihijatra I izjave srodnika da preuzme privremeno starateljstvo I na osnovu njega smesti dementnog u dom. Socijalni centri to izbegavaju. Upucuju na oduzimanje poslovne sposobnosti ili da dementan potpisom potvrdi da hoce u dom. Za oduzimanje poslovne sposobnosti ceka se pocedura na sudu I nije mali novcani iznos. E tu se porodica, ukoliko nema novca za privatni dom, nadje u haosu. Jer ne moze bez pristanka I potpisa dementnog da ga odvede u dom ili bez dobijenog starateljstva. Slazem se da je u drzavnim domovima zdravstvena zastita vise organizovana. Tesko je odrediti koji je to momenat kada treba odvesti dem
 
Teško je proceniti kada se odlučiti smestiti dementnu osobu u dom, jer nisu sve okolnosti iste, niti su oni sami isti. Neki su malo mirniji, ne lutaju napolju, a opet ako je dvoje koji mogu da se menjaju da ih čuvaju, to je onda malo lakše. Ako je neko sam, on će prosto u jednom momentu morati da je smesti u dom, jer neće moći imati svoj život, npr. ići na posao, obavljati svakodnevne poslove u vezi održavanja kuće, nabavke i sl. A opet dosta je bitan i taj finansijski momenat za neke, za neke nije. Ali dok god prepoznaju nas, možda ipak i nije vreme.. teško je reći...
 
Poslednja izmena:
Teško je proceniti kada se odlučiti smestiti dementnu osobu u dom, jer nisu sve okolnosti iste, niti su oni sami isti. Neki su malo mirniji, ne lutaju napolju, a opet ako je dvoje koji mogu da se menjaju da ih čuvaju, to je onda malo lakše. Ako je neko sam, on će prosto u jednom momentu morati da je smesti u dom, jer neće moći imati svoj život, npr. ići na posao, obavljati svakodnevne poslove u vezi održavanja kuće, nabavke i sl. A opet dosta je bitan i taj finansijski momenat za neke, za neke nije. Ali dok god prepoznaju nas, možda ipak i nije vreme.. teško je reći...
Od slucaja do slucaja... u jednom trenutku prepoznaju a u sledecem nemaju pojma... To izazove strah i konfuziju i agresiju. Onda se mi-deca unervozimo pa dodje do rasprave... cas se grlimo a u sledecem trenutku smo stranci... Pa onda inat. Pa optuzbe. Pa plakanje. Pa nece da spava, pa budjenje nocu, pa napadi da si stranac koji je usao u kucu, pa odbijanje da jede... Sad kad se setim shvatam da je sve to bio strah i mame i mene. Ali u tom trenutku skoro nista nisam znala o demenciji i uporno sam pokusavala da je povratim u zdravo stanje objasnjavajuci da gresi. Zapravo sam ja gresila u obracanju i dozivljavanju maminih postupaka i osecanja. Nekoliko godina unazad pohvalim je za sve sto uradi i glasno nadjem opravdanje i predlozim da nastavimo kako ona kaze da je najbolje i da je najpametnija i najbolja.... Vremenom sam ucila kako da se prilagodjavam i kako se dovijati da dementan shvati da smo na njegovoj strani. Doduse, nekada mi nakon toga kaze *jel ti to mene zavitlavas?*. Uh, gadna je to bolest. Malo se prica o demenciji, skoro uopste se ne pise o tome. Samo kada se obelezava dan posvecen borbi protiv Alzhajmera. Kod moje mame je nastao najveci problem kada nije prepoznavala svoj stan. Pa je to variralo. Od potpune sigurnosti u svom stanu, do potrebe da ide da trazi svoju kucu. Te varijacije su opasne ako ostavite dementnog makar na 5 minuta samog, misleci da je sve dobro. Potreban je 24h nadzor.Ja sam jedinica. Rodbina se skloni u stranu i samo posmatra i soli ranu. Bar u mom slucaju. Par godina unazad razmisljam kako bih presvukla, obukla, okupala ... mamu, da je ostala u stanu. Gerontodomacice traze 400-600 dinara za sat vremena. Uglavnom samo presvuku i sede i piju kafu. Sta ako se uneredi posle odlaska gerontodomacice? A nece da saradjuje dementan, nego samo jos vise problema ...Visesatni boravak moze da se dogovori, ali se tesko nadje osoba koja ce da neguje dementnog. Nema edukacije ni za negovatelje u domu, a pogotovo za one koji dolaze po kucama. Mora se obratiti paznja i na eventualno pogorsanje fizickog stanja, koje moze da ubrza tok demencije. Bitan momenat u mojoj borbi sa maminom bolescu bio je osvescivanje da bolest ne moze da se eliminise, moze samo da se uspori. Ali mnogi faktori mogu da uticu na tok. Jako je vazno da se proverava krvna slika, pritisak, urin... pogorsanje moze da bude posledica urinarne infekcije ili bolova u stomaku... a da dementan to ne ume da objasni. Jako je vazan neuropsihijatar koji prilagodjava terapiju i prati pacijenta.
 
Hvala Bezuslovna Ljubavi na savetima i iskustvima, mnogo mi znače.

Danas je 35 dana kako je moja majka prestala da jede, tj. kako smo se dovijali na razne načine da je održimo u životu. Sada je na lekovima koji donekle je čine mirnijom, raspoloženijom. Ima i sada promene raspoloženja i plus i minus faze, ali je ovo sada neki "zlatni period". Malo bolje i jede. Nije sjajno, ali biće ovako sigurno predah neko vreme, a posle toga neka nam je Bog u pomoći.

A opet... sve se tešim, ajde barem će ove vrućine prestati. Meni lično i ne smetaju mnogo, ali opet u ovako vanrednoj situaciji, bolje je da je prijatnije vreme pre svega za nju.

Lakše ide nega i nadzor nad njom jer je negujemo ja i otac naizmenično. Ja nisam stalno tu, jer moram da radim, ali opet kada nisam na poslu uglavnom sam kod kuće. Kada neko treba da ide negde, mada to nije tako često, jer smo okrenuti više njoj, onda se dogovaramo, ko kad može onda biti stalno kod kuće tih par sati ili pola dana?

Za sada svi zajedno idemo u prodavnicu, eventualno ponekad ja sam. Za račune je isto slično. Do skoro sam uglavnom ja to sve radio dok je otac bio kod kuće sa njom.

Dokle ćemo ovako moći? Ja to ne znam, ali verujem da ni ovi lekovi neće trajati do veka... jednog dana će joj verovatno trebati ili jače doze, ili opet promena, a verovatno ni to neće biti dovoljno.

Ovo što si rekla da treba proveravati vremenom i ostale parametre tela je PUN POGODAK... npr. kod moje majke se potkrala i blaža smanjena funkcija štitne žlezde, pa su joj uveli i Euthyrox lagano.
 
Hvala Bezuslovna Ljubavi na savetima i iskustvima, mnogo mi znače.

Danas je 35 dana kako je moja majka prestala da jede, tj. kako smo se dovijali na razne načine da je održimo u životu. Sada je na lekovima koji donekle je čine mirnijom, raspoloženijom. Ima i sada promene raspoloženja i plus i minus faze, ali je ovo sada neki "zlatni period". Malo bolje i jede. Nije sjajno, ali biće ovako sigurno predah neko vreme, a posle toga neka nam je Bog u pomoći.

A opet... sve se tešim, ajde barem će ove vrućine prestati. Meni lično i ne smetaju mnogo, ali opet u ovako vanrednoj situaciji, bolje je da je prijatnije vreme pre svega za nju.

Lakše ide nega i nadzor nad njom jer je negujemo ja i otac naizmenično. Ja nisam stalno tu, jer moram da radim, ali opet kada nisam na poslu uglavnom sam kod kuće. Kada neko treba da ide negde, mada to nije tako često, jer smo okrenuti više njoj, onda se dogovaramo, ko kad može onda biti stalno kod kuće tih par sati ili pola dana?

Za sada svi zajedno idemo u prodavnicu, eventualno ponekad ja sam. Za račune je isto slično. Do skoro sam uglavnom ja to sve radio dok je otac bio kod kuće sa njom.

Dokle ćemo ovako moći? Ja to ne znam, ali verujem da ni ovi lekovi neće trajati do veka... jednog dana će joj verovatno trebati ili jače doze, ili opet promena, a verovatno ni to neće biti dovoljno.

Ovo što si rekla da treba proveravati vremenom i ostale parametre tela je PUN POGODAK... npr. kod moje majke se potkrala i blaža smanjena funkcija štitne žlezde, pa su joj uveli i Euthyrox lagano.

Da li shvataš da ste podredili svoje živote njoj u smislu uništavanja svojih života?
 
Čitam ovde sve što pišete i moram da razmišljam profesionalno. Nemam u porodici dementne osobe, ali jako dobro znam kako ceo sistem funkcioniše,iz onog drugog ugla.
Ljudi prave veliku grešku kad sami preuzmu brigu o dementnom roditelju, na žalost kod nas je to zbog mentaliteta čest slučaj. Ovde se očekuje da dete 'gleda' roditelja, a to je jako loše i za roditelja i za dete. U smislu porodice to je sociološka katastrofa.
Pogotovo ako ta deca imaju svoju decu, vremenom mladi unuci počnu da mrze baku jer piša po kući i zahteva nadzor, porodični sklad je u startu narušen. Dementan roditelj detetu oduzima vreme, snagu i zdravlje, pa potpuno opravdana postaje ona crnogorska morbidna izreka 'čovek počne da živi kad mu umru roditelji'.
Niko normalan ne bi smeo da oseti olakšanje zbog smrti roditelja, a to se često dešava ljudima koji su, ponekad godinama, roditeljima menjali pelene. Remeti se percepcija života i smrti i to je jako loše.
Opet, za roditelja je jednako loše. Dementni ljudi često pored demencije imaju i jedan niz drugih dijagnoza (kardioloških, internističkih itd). Zbog demencije ne mogu da kažu šta ih tačno muči, a osoba nemedicinske struke, u ovom slučaju njihov potomak, ne može prostom opservacijom da utvrdi o čemu se radi. Nastavlja sa terapijom koju je pre nedelju ili mesec dana dao internista I tako roditelja eventualno može da ubije. Kod ljudi starijih od 70 godina neku terapiju treba korigovati svakodnevno (antihipertenzive, sedative i sl.) i za tako nešto postoje ustanove gde se pacijent prati 24 sata dnevno. Celoj toj priči ne ide u prilog nekolicina neozbiljnih domova koja je kompromitovala i na loš glas dovela sve ostale. Nije ni cena problem, u Srbiji se cena domova kreće od 25000 dinara do 1000 evra mesečno, za svačiji džep.
Problem je što kod nas ljudi ne mogu da prevaziđu tu osudu okoline ili šire porodice sa tim 'eno dao majku u dom c c c', koliko god je to i za tu majku i za to dete pametnije.
 
A Dodola ti si sigurna da se u domu vadi krv onoliko puta koliko je potrebno, isto i da se meri pritisak, šećer i da se to stvarno radi onoliko puta koliko je potrebno u toku dana? Da ne kažem kolika je cifra nekih od tih analiza i da li im se to uopšte i isplati? Pogotovo u tim jeftinijim domskim smeštajima, pogotovo u privatnim gde su negovateljice uglavnom iz nemedicinskih struka, sa samo jednom medicinskom sestrom, gde je i lekar verovatno neko ko nigde u bolnici nije mogao naći posao, pa je otišao u dom da radi...? I sigurna si da je sve sa uslugom u redu, čak i ako imaju licencu, a pri tom opet ne zadovoljavaju sve potrebne uslove za dom, počev od dimenzija prostorija, raspona između kreveta, dimenzija prozora, postojanja lifta, protivpožarne zaštite,pa onda i dimenzija kreveta, natkazne i sl.?

Ne kažem da ovo nije pametna opcija, domski smeštaj je u nekoj fazi vrlo, vrlo pametna opcija, zapravo to svako treba da prelomi za sebe, ali previše se idealizuje i domski smeštaj.

Po mojim informacijama od ljudi koji su upućeni u rad domova. Ne treba gledati nijedan dom ispod 400 evra, jer je prosto nemoguće ekonomskom cenom dostići dovoljan nivo usluge koji je ljudski. Mada su mi rekli da su nekad i domovi previše skupi za ono što pružaju i da je cena čist psihološki momenat ono, on ima rashode mnogo manje mogao bi da stavi i cenu od 400 evra o da mu se opet isplati, ali on namerno stavi 500 ili 600 evra, zato što hvata na foru potomke ili bliske srodnike na foru kajanja što se nisu brinuli o roditeljima onda kada su to trebali.
 
Poslednja izmena:
A Dodola ti si sigurna da se u domu vadi krv onoliko puta koliko je potrebno, isto i da se meri pritisak, šećer i da se to stvarno radi onoliko puta koliko je potrebno u toku dana? Da ne kažem kolika je cifra nekih od tih analiza i da li im se to uopšte i isplati? Pogotovo u tim jeftinijim domskim smeštajima, pogotovo u privatnim gde su negovateljice uglavnom iz nemedicinskih struka, sa samo jednom medicinskom sestrom, gde je i lekar verovatno neko ko nigde u bolnici nije mogao naći posao, pa je otišao u dom da radi...? I sigurna si da je sve sa uslugom u redu, čak i ako imaju licencu, a pri tom opet ne zadovoljavaju sve potrebne uslove za dom, počev od dimenzija prostorija, raspona između kreveta, dimenzija prozora, postojanja lifta, protivpožarne zaštite,pa onda i dimenzija kreveta, natkazne i sl.?

Ne kažem da ovo nije pametna opcija, domski smeštaj je u nekoj fazi vrlo, vrlo pametna opcija, zapravo to svako treba da prelomi za sebe, ali previše se idealizuje i domski smeštaj.

Po mojim informacijama od ljudi koji su upućeni u rad domova. Ne treba gledati nijedan dom ispod 400 evra, jer je prosto nemoguće ekonomskom cenom dostići dovoljan nivo usluge koji je ljudski. Mada su mi rekli da su nekad i domovi previše skupi za ono što pružaju i da je cena čist psihološki momenat ono, on ima rashode mnogo manje mogao bi da stavi i cenu od 400 evra o da mu se opet isplati, ali on namerno stavi 500 ili 600 evra, zato što hvata na foru potomke ili bliske srodnike na foru kajanja što se nisu brinuli o roditeljima onda kada su to trebali.
Stoji to da zbog griže savesti ljudi hoće da plate apartman u domu 1200 evra iako babi uopšte ne treba apartman.
Prilično sam sigurna da se pritisak i šećer (pogotovo insulinzavisnim pacijentima) meri svaki dan. Domovi u velikoj većini slučajeva (konkretno sam sigurna za Voždovac) imaju dogovor sa lokalnim domovima zdravlja. Dakle, običaj je da korisnik doma na teritoriji Voždovca, bez obzira sa koje opštine je izvorno, prebaci karton u dom zdravlja u Krivolačkoj i onda njihova laboratorija ili bilo koja druga terenska služba u taj dom dolazi o trošku osiguranja. U tom domu zdravlja lekar opšte prakse izdaje recepte i potrebne upute ponekad za 30-50 korisnika jednog doma. Koliko god se čini da domova ima mnogo, konkurencija je velika. Svaki vlasnik doma gleda da za korisnika izvuče što više beneficija na osnovu zdravstvene knjižice. Inače, po zakonu u Srbiji, nijedan dom nije u obavezi da zaposli medicinsku sestru, samo negovateljice i to po pravilu ide jedna negovateljica na deset korisnika. Domovi za stare nisu zdravstvene ustanove nego vid socijalne zaštite. Mora imati socijalnog radnika, lekara ne mora. Medicinskom negom (uključivanja infuzija, plasiranje katetera i sl) se bavi služba kućne nege lokalnog doma zdravlja. Da ne ulazim sad u to što ta državna služba nema dovoljno zaposlenih ili dovoljno vozila, privatni domovi upravo zbog konkurentnosti zapošljavaju sestre ili lekare. E sad o natkasnama nemam neke informacije, ne znam šta da ti kažem...
 
Ok super. Delimo informacije. :) Bolje da ljudi imaju realniju sliku, pa da vide šta da čine... Ipak nekako verujem da su bolji državni domovi, a sad jedini problem je što je jako teško doći do njih... a možda ni oni nisu tako dobri...

Pitaću ako uspem jednog poznanika socijalnog radnika koji je radio tu i tamo, pa da vidim šta će mi reći......
 
Poslednja izmena:
Inače kad reče cena analiza, merenje šećera u krvi.. Svako u državi sa dijagnostikovanim dijabetesom, na osnovu izveštaja interniste, o trošku osiguranja dobija aparat za merenje i na recept dovoljan broj tračica na mesečnom nivou. Moja baba sama sebi meri šećer u kući, zašto to ne bi umele negovateljice.
Ljudi nisu upućeni dosta na šta sve imaju pravo. Novčani iznos za tuđu negu i pomoć nije isti za pokretne i nepokretne, ima tu dosta pomoći od pio fonda, samo treba biti uporan i sve to lepo istražiti.
 
Ok super. Delimo informacije. :) Bolje da ljudi imaju realniju sliku, pa da vide šta da čine... Ipak nekako verujem da su bolji državni domovi, a sad jedini problem je što je jako teško doći do njih...
Ja sam dosta upućena stručno, da ne tupim sad čime se bavim.
I moje iskreno mišljenje je da su državni domovi mnogo lošiji od privatnih. Razmisli malo (logično je)
Državni dom ima veliku listu čekanja i pod pritiskom je ministarstva da se ta lista smanji. Kad je u državnom domu neko zdravstveno ugrožen, neće se baš polomiti da ga spašavaju. Lako je reći porodici eh baka je imala 90 godina, prosto se ugasila eh... I eto im slobodnog kreveta, nikom u državnom domu ne zavisi plata od broja pacijenata. U privatnom naprotiv. Spašavaju kako znaju i umeju i većina uradi za pacijenta više nego klinički centar jer im je jako zapelo za plaćajućeg pacijenta.
Izvinjavam se ako je malo grubo ovo što pišem, ali to je prosta psihologija i ljudska priroda zaposlenih.
 
Pa naravno, treba uputiti ljude koji se sa tim nisu sretali. Videću da se baš u ovu temu uključim više ako ljudi imaju pitanja. Nisu se svi sretali sa tim stvarima i upadnu u sve ne znajući na šta sve imaju pravo. Dobro će doći to što sam ja u struci preko dvadeset godina i upućena sam upravo u tu socijalnu zaštitu, zakon i prava tih ljudi. Često ne znaju da za nepokretnog pacijenta postoji služba i vozilo koje je obavezno sa kućne ili domske adrese odveze na zakazan specijalistički pregled, da ih sačeka i vrati kući. Ljudi pucaju pare za taksije i ostala čuda...
Svako dobro
 

Back
Top