umornaborovnica
Početnik
- Poruka
- 25
Što se lekova tiče, nisu oni toliko nemarni, koliko ona ima želju da smanji lekove jer smatra da su nepotrebni. Misli da joj to sestre daju samoinicijativno, a ne da su ih prepisali doktori. Zamolila sam da obrate pažnju na to, i ove nedelje mi deluje bistrije, moguće da to ima neke veze. Proveravam koliko mogu, većina stvari je o.k., reagujem kada mislim da nešto mamu može da ugrozi, a ne zbog toga što se meni ovo ili ono sviđa ili ne. Par puta se ispostavilo da ono što čujem od mame ili mislim da primećujem baš i nije tako. Oni sve upisuju u knjigu, kako redovne procedure, tako i vanredne događaje, promene u ponašanju itd, tako da ih ponekad samo zamolim da provere ponešto. Kada samo pomislim koliko bi ona bila u lošijem stanju kod kuće, sa mnogo više stresa i za nju i za mene, onda se naprasno smanje naleti griže savesti. Antidepresiv ona mora da pije jer je bez njega bukvalno u paklu, počela je da ga pije kod kuće i bila je vidna promena nabolje u smislu normalnije komunikacije, sa manje verbalne agresije, ispada, histeričnih napada i svega što je bilo problem i za nju i za mene. Kako god, ona je za ove dve godine fizički i psihički stabilnija nego pre, kognitivno lošije, ali makar ne ugrožava sebe i druge zbog toga (sve smo prošli: uključene ringle, zagorela hrana, problem sa brojevima, vrednošću novca, naopako obučena garderoba, nesnalaženje oko higijene, padovi, svađalačko raspoloženje itd.). Većina tih stvari je u domu nestala jer je bila uzrokovana neredovnim dnevnim rasporedom i njenim odbijanjem saradnje oko toga u kućnim uslovima.
Što se tiče razlike privatni / državni dom, to je kao sa fakultetima, ima dobrih i loših svuda. U Beogradu je nemoguća misija dobiti mesto u državnom domu u kratkom roku bez debele veze, a nama je gorelo pod nogama. Ovde se uklopila, to što ne učestvuje u radionicama i drugim aktivnostima (kojih ima) i što se slabo druži jeste šteta, ali smo i osoblje doma (psiholog, soc. radnik, sestre) i ja bezbroj puta pokušavali da je ubedimo da bi trebalo da se malo aktivira. Ništa ne pomaže, jednostavno pruža otpor (verbalni), nalazi stotinu razloga, pa smo digli ruke. Svaki put je zovu, ona svaki put odbije. Gleda TV, sluša šta joj priča cimerka, sestre svaki čas ulaze da vide kako je, ja je zovem telefonom, i tu i tamo još po neko (mada sve ređe), i tako joj prođe dan. Žao mi je zbog toga, ali ne znam šta bih mogla da preduzmem. Njena demencija nije takva da je u nekom svom svetu, da misli da ima 15 godina i da sam joj ja sestra. Sve nas poznaje i prepoznaje, ponešto prati i u vestima i komentariše, ali ne može da sklopi više od dve do tri rečenice u nizu, posle toga više ne zna šta je htela da kaže. Dolasci kući su i njoj zamorni, pa mnogo manje insistira na njima. Posle dva-tri sata sama traži da se vrati u dom.
Zaboravih da objasnim, ona jede samostalno. Naravno, ima negovatelja, oni bi joj pomogli da ona nije u stanju da to uradi. Pomažu joj u svemu što ona ne može.
Arabeska11, molim te za ime doma u kome je tvoja mama posto vidim da si zadovoljna..