ujaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa

tatko me preživeo.....
on tebe jeste, al ovo sto sledi
- - - - - - - - - -
uvek pokusavam da napisem sto kraci post da ne podavim drage mi sapatnike, al` – sad` cu da ga napisem pa nek bude kol`ko ispadne!
dakleM, nedelja (danas) ustadoh kao i obicno. ni kafu nisam popila, reko` aj prvo da mojima stavim caj i napravim pitu s`jabukama (obecala sam juce). oposlih pa u sobu kod njih. naravno, situacija ocekivana. tata mokar do guse, gleda "negde". polako ga pozvah, dozvah i predlozih ustajanje i jutarnju higijenu. sve u fulu, hoce - al` dok sam ga podizala primetim da mu je nokat na desnoj nozi "odlepljen", "visi" na 90 stepeni od "podloge". bljaksssssss (ocajno sam gadljiva na zube, nokte... necu nabrajati na sta sve). prolete mi kroz glavu sta sam sve i od koga cula, kako nokat moze da se inficira... bla-bla da ne davim bas i okrenem savete h.pomoci. dobijem ga, mislim – savet, da zovem d.zdravlja (nedelja) da mi daju uput za specijalistu i da trazim transport, obzirom da u tom stanju oca ne mogu drugacije da odvedem do lekara. naravno, poslusam (jer sam jedna veoma poslusna zena) javi mi se med.brat (namerno ne tehnicar, jer je bio drzak) i objasni mi kako je nedelja. poceo je jos ponesto da mi objasnjava, ali sam ga prekinula i rekla da sam zvala da resim problem, a ne da pricam sa njim. onda mi je uzeo podatke i obecao da ce se javiti dr kad dodje sa terena. ok. dogovoreno. u medjuvremenu pocnem da razmisljam (krenulo me, bez kafe) pa se dosetih da od drugarice pozajmim prikladnu obucu za tatu (nemam ni jedne otvorene papuce) i da ga sama odvezem kod lekara, da ne gubim vreme cekajuci transport, ko je to cekao (osim u jednom slucaju) zna o cemu pisem. uzas!
u medjuvremenu se javise cerka i zetonja (od miloste odavno tako prozvan) i ponudise pomoc, ali jos nije bilo sigurno zbog kola jer su kod prijatelja... vracam se od drugarice sa "svezim" papucama, mama razgovara telefonom, cujem kaze: "evo je cerka..." da, dr iz d.zdravlja pita - odgovaram, rece da ce napisati uput i nalog za transport (objasnih da cu mozda imati prevoz) i tu - srecom, pitah gde da ga vozim? za gde je uput? iz topa rece: urgentni centar. ok sve jasno. dosla deca, ja sva srecna sto cemo brzo da obavimo posao. krenusmo... he. sad pocinje radnja, ovo bese samo uvod. ko nije zasp`o, citaj ovamo. dodjemo u UC pogleda me med.brat (ponovo) ja, sva vazna tatu dovezoh na kolicima (nece da hoda) ispricah da mi iz hitne i d.zdravlja rekli da dodjem - e, nece da moze.... "a, jel` deku boli stomak?" valjda se nasali medicinski (onaj) "ovde, hirurzi samo to lece", al` imam utisak da je video ovu moju promenljivu, ne bas prijatnu facu kada mi neko u nju na taj nacin pokusa da se nasmeje, pa promeni malo ton i "predlozi" da tatu ipak odvedemo do ortopeda. sve ja pristajem kada je za dobrobit mi najdrazeg roditelja i odvezosmo ga do broja 4. mozda bi jos uvek tamo boravili, al` nikako obeshrabrena pojavih se dva-tri puta na vratima, da vidim ima li mu spasa. (bilion puta sam vodila roditelje u UC nikada nista preko reda. cekam. ali, osim sto nisam dobila uput da cekam, nisam znala ni da li ce biti primljen, e tada mi nesto glupo da, to...) pojavi se sestra, pa neko uleti pre mene, nevazno ipak pogleda ga dr u odlasku (smena) pozva drugog ovaj se udubi i rece da to nije za "otkidanje" (upotrebio je neku strucniju rec, al` ko ce se bas svega setiti) nego da ja lepo odvedem tatu na kozno, jer bi trebalo, uzeti bris. to on rece. da oko mene nije bilo ljudi sa krvoliptanjem, razbijenih i ostalih "veselih" slucajeva, jos bih se sa njim objasnjavala, ali pogledah u dragog mi oca, njegov prst i izgurah ga iz ordinacije.
stigosmo na koznu kliniku.... rasplet

udjoh sa cerkom, jer imaju neko brdo stepenica do gore, pa tatu ostavismo u kolima.... u hodniku sede dva coveka. priupitah ih da li je tu dr. jedan mi uz kiseli osmeh rece: "nemojte ni da probate, samo sto ne ujedaju"... od prilike mi je samo ta recenica nedostajala danas. provirih u sobu, dve sestre. jedna drzi mobilni, druga nesto muva iza vrata. krenuh sa pricom... zena skloni mobilni, pogleda me (onim sa sestog sprata) "tata, alchajmer, kola, prst.... hitna, d.zdravlja, hirurg, ortoped...." ne stajem, (spusta se na treci)... cekam onaj pogled, kada ce poceti da reaguje na situaciju. aha... evo ga, otvara usta, izraz lica joj je skoro ok: "znate - danas je nedelja, to nije hitan slucaj!" cek` mislim u sebi, aj` ponovi mi to jos jednom, zaista mi se cini da sam cula da rece da nije "hitan". u medjuvremenu, stigosmo do kola da vidi tatu, pa ce da kaze sta dalje... pogleda, nasmeja se i stvarno ponovi da "tata nije hitan jer to je gljivicno oboljenje koje traje dugo". ni jednog momenta to nisam sporila, ali nokat mu je juce bio zalepljen za meso, danas nije.
e, to je momenat kada ste mi svi vi, dragi moji istrcali ispred ociju (sto blizance rece, videla sam vas) prosto ste se materijalizovali, oziveli. cuh sebe, nije tu bilo mnogo umisljaja, kako govorim: "znate, mi na internetu imamo grupu, koja se bori za prava starih sa alchajmerom, da i ne kucamo kod dr, a kamoli cekamo, vi znate da su oni su ljudi sa posebnim potrebama...." iz mene su izlazile recenice koje nisam ni znala da su "negde". kada zastah, vec sam sa sestrom popela tatu na sprat (pomogla mi da ga dovucem gore). ubrzo sam videla dr kako ulazi u ordinaciju (dobih informaciju da je imala hitan slucaj, nekoga salje na infektivnu. ajd` naravno da sam razumela poziciju sestre. tu je da - radi svoj posao. a to je da omoguci nesmetan rad lekaru. petnaest godina sam radila slicne stvari doduse u spoljnjoj trgovini.) stigose neke preslatke malene devojcice, pa neka medena beba. sve smo to tata (nehitan) i ja odcekali. ok. prioriteti se ne diraju. ali pregledi su bas potrajali. ne bih komentarisala da tata zaista nije poceo da spominje odlazak kuci....
napokon, dodjosmo na red. znate, a? aha - nije hitan. to je dugogodisnji proces.... dr odokativnom metodom mladja od moje malenkosti za onaj radni staz na objasjavanju da je sef "bas sada u velikoj guzvi" pokusava, posebno pred sestrom da opravda svoju diplomu, al` ni ja tu na cilju - ne odustajem. vidim dize obrve, Bogu Hvala, i ja ih imam - pa jos zakitih i: "da li treba da zavrsim medicinu da bih znala sta je hitno, a sta nije?"
kako sam problem resila, ovo je poslednji put da imenom i prezimenom necu spominjati imena dr (kao i onih takozvanih vodilaca postupka u PIO i ostalih koje mi placamo iz budzeta, a koji ne rade svoj posao) ne znam sta i kako cete vi, ali vec duze vreme mislim da ne pljujemo po profesiji nego da direktno napisemo taj i taj dr koji radi tu i tu. na ovoj temi sam sigurna da zloupotrebe nece biti, jer smo svi vise nego upuceni na lekare i da itekako znamo da cenimo njihov rad. ali, bas zato bi trebalo ove druge (bracu i bahate) da odvojimo na stranu.
dodjosmo kuci. ne vredi, ne izlazi mi iz glave ono “nije hitan”. krenem ispocetka. proradi povremeno taj jarac iz neke “kuce” (kako mi u rasclanjavanju horoskopskog znaka jednom rekose) ne da se, bode. riba (znak) smori prvo mene, pa onda okolinu, strelac (podznak) tu i tamo odapne poneku, al` sa ovim se tesko saliti. mLogo uporan.
okrenuh prvo savete hitne pomoci da ih pitam zasto me je njihova koleginica uputila na urgentni kada njihovi hirurzi lece samo stomak… izvinih se dr koji se javio na tome sto cu oduzeti malo vremena. ocekivala sam da ce me prekinuti u trecoj recenici. al` dodjoh do kraja price, covek me saslusao. Covek. nije lako biti ni dr (mLogo bre debele one knjige) pa specijalizacijE, pa… al` biti i dr i covek – to je vec nesto. i znate li sta mi je taj dr-covek rekao? da bi i on, da mu se to desilo isao kod specijaliste i da nisam pogresila sto sam tatu vodila kod ortopeda! sve je to potkrepio raznim medicinskim izrazima, al` ono sto sam ipak uspela da razumem, vazno je da je ortoped pogledao, jer je moglo da se desi da je ta gljivica zahvatila kost! i, sta sada? nista. nista, za sad. odo` da popijem jutarnju kafu, da doruckujem (nista u usta nisam stavila citav dan) i da malo uzivam u ideji da cu sutra zasluzeno da odem na adu.
ako ima prezivelih posle ove “pricice”
