Demencija

Ne, nije bila fizicki agresivna, samo verbalno. Mada je nasrnula na mene jednom kada sam je vracala u stan u sred noci.
Juce sam pricala sa doktoricom i oni ne mogu da pretpostave tok, jer je stanje nepredvidivo. Danas mama prica lepo. Cimerka je bolesna, a na moju inicijativu da pozovem doktora mama je bila ljubomorna kao dete *sto se ti mesas*.
Cinjenica je da dolazi do pogorsanja kada se promeni atmosferski pritisak. Moja mama ima vaskularnu demenciju, sto znaci da krvni sudovi reaguju i na atmosferske faktore. Ma... jednostavno nemaju ni doktori objasnjenje, stalno ponavljaju da je to nepredvidiv proces koji traje i ima svoje uspone i padove. Uplasena sam. Pogotovo na pominjanje da bi mogli da je premeste na odeljenje gde su potpuno pogubljeni. Izdvojeni su od ostalih, u sobama ih ima 5-6, dolazi cesto do rasprava medju tim korisnicima, sve lici na lose organizovano odeljenje psihijatrije. Ima i onih koji uopste ne reaguju na okolinu, nacisto izgubljeni. Tamo su jako losi uslovi, a ja nemam novca da razmisljam o drugom smestaju. Uh, ovo je agonija. Mislim da moja mama nije jos uvek za to, jer je svesna u vecoj meri. A u domu nemaju resenje za obezbedjenje onih koji su dezorojentisani, osim na to odeljenje. Problem je i u meni, jer ne mogu da se pomirim s tim. Doktorica kaze da strahuje vise za mene i da ima utisak da bi me to ubilo. Plakala sam juce tiho i nemocno u gradskom prevozu. A kod kuce sam plakala na sav glas. Nocas sam imala kosmar da je mama umrla, jedva sam ustala i otisla na posao.
Beket, ova recenica * koliko ja kapiram, veća je verovatnoća da dobiju srčani ili moždani udar u trenucima "zdrave" svesti * cesto mi se vrti u glavi. Narocito posle citanja upozorenja za uzimanje odredjenih lekova. Sve je toliko zbrkano...
 
Mozda cu do kraja i doziveti nervni slom, ali cu bar odloziti na neko vreme:zcepanje:

hm! polako samo... sve lepo znaš, ali ponekad guraš u stranu neke činjenice:
kao prvo, smrt je prirodni kraj svakog života i tu nema leka...
drugo, demencija ume jako dugo da traje i baš zato je paklena bolest!

ali ono što je najvažnije - moramo da sačuvamo svoj mir u svakoj situaciji (koliko je to moguće!), jer se nervoza prenosi među bliskima i kod drugih bolesti, a kamoli kod ove...

uzgred, ne mogu da verujem da si majku negde vodala noću od stana do doma (ili obrnuto) - oni treba da budu u krevetu čim padne mrak, treba da budu siti i umorni od dnevnih aktivnosti...
ako već misliš da nema dovoljno animiranja u državnom domu, okej je da dođeš povremeno, odvedeš je negde na kratko, itd.

ali ne treba s tim preterivati, pa ni sa telefonskim pozivima...
& pretpostavljam da je već osoblje doma počelo da te izbegava i ako ovako nastaviš više te neće uzimati za ozbiljno, proglasiće te ludom i smejati se što se štrecaš na svaki njen uzdah...

znam, teško je svima nama, ali bolest je takva kakva je i s tim se moramo pomiriti!
 
Beket, samo zelim da to bude dostojanstveno, koliko je to moguce, I ti si birala pazljivo dom i prilicno ostro si reagovala na temu zanemarivanja od strane osoblja. Zaposleni u domu su svesni svoje nemoci. Vide i oni da to ne funkcionise kako bi trebalo. Za neke stvari je problem u finansijama a za druge u pravnim zackoljicama, prisutan je i ljudski faktor jer je to drzavna ustanova. Nisam ja jedina koja se uznemirava radi nekih propusta. A nemocna sam finansijski da obezbedim drugacije uslove. Mnogi strucnjaci ne izlaze u susret da nas sami uvode u tu pricu, vec tek kada pitamo. Nijedan doktor meni nije savetovao kako da se postavim, samo su komentarisali da *je to tako* i *da to mora tako* i *nek vam je bog u pomoci*.
Nisam vodala majku nocu, vec je ona izasla sama u toku noci, u potrazi za nekom svojom kucom. Ostao je kljuc u ulaznim vratima. Tada nisam znala da to moze da se dogodi. Zato sam sugerisala Hajdi da povede racuna o nekim stvarima, koje iz neznanja ne predupredimo a onda se dese bas nama. Sada ne ostavljam kljuc u vratima nocu, kada sam sa mamom u stanu.
Mnoge stvari mi nisu rekli u domu, kada jeo organizaciji rec. Imaju animatora, ali ne sme da ih organizuje bez njihovog pristanka, jer im nije oduzeta poslovna sposobnost. Na pitanje zasto ne upotrebe svoje znanje i vestine da ih animiraju, ako su vec animatori, nemaju odgovor ili obecavaju da cemo videti. Lekar je stalno zauzet, ne dolaze u vizitu, vec samo ako se neko sam pozali da mu nije dobro. A koji ce se dementan pacijent pozaliti da mu je lose.Moja mama stalno govori da je nista ne boli i da je zdrava. Imaju doktora koji menja glavnu doktoricu i on zauzima drugaciji stav, ali on je samo povremeno na zameni. Doktorica se valjda vec zasitila previse pacijenata, a vrlo je mlada i relativno skoro je pocela da radi. Sve to me boli. Imam utisak da moze bolje, a da je to meni i mami nedostupno. Niko ne dolazi u sobu moje mame da proveri da li je dezorjentisana, da li joj je skocio pritisak, secer... Na moju inicijativu rade preglede. Na moj poziv psiholog ide do mame da obavi razgovor, a niko od zaposlenih nema informaciju da je uznemirena i da je doslo do pogorsanja. Oni u 14h idu kuci, ostaju dezurne sestre, koje isto ne idu u obilazak tog odeljenja. komentar je *videli smo je u trpezariji, sreli smo je u hodniku... dobro je izgledala... * Ili *mnogo je sticenika, ne stizemo*. Da li to treba mirno da slusam?
 
Dobar dan,
sve što kažem moj je stav, da ne bude neke zabune. Doktori nemaju pojma o pojmu sa pojmom o ovoj bolesti i ne bih ih trebalo više ništa ni pitati. Koliko sam u početku raspitivala se i istraživala o ovoj bolesti, toliko sada to ne činim. Nema koristi. Tok je nepredvidiv i možemo se samo boriti sa onim ispred nas. I to je i moj savet tebi, Bezuslovna, bori se sa onim ispred sebe, ovim danom, trenutnom situacijom, svojom mamom. I pokušavaj stalno da sačuvaš svoj mir, vidim da ni ti, kao ni ja nisi još naučila lekciju koju moramo, a to je da MORAMO ŽIVETI I KADA SVE OVO PROĐE....to je strašna istina, ali je istina, slomiš se sada, ali ipak ima i posle i iza....
Volela bih da mi odgovoriš na jedno pitanje, ako ne zadire gde ne bi trebalo. Čitam tvoje postove o domu i sve to, ali prilično su konfuzni, što razumem. Zanima me čime je ispunjen dan tvoje mame u domu ? Šta se radi tamo da se ona zabavi, da joj lepše prođe vreme, da se nasmeje ? Krenu mi odmah suze, ako mi se kroz tvoje reči učini da je i ona i drugi prepušteni sami sebi da preguraju dan. NIje dan samo jesti, spavati i okupati se. Ja to znam, znam po mojoj mami koja je pogub teški, kao da je sa druge planete, ali ipak hoće da se igramo, da čitamo, da bojimo, da šetamo.....Ne ume da zakopča dugme, ali još ume da se nasmeje od srca, još ume da joj zatitra usna kada me " pobedi " u tablićima i uzme mi 10 dinara.....
A ključ, to je jedno od osnovnih stvari. Mami je ključ oduzet i kada smo svo troje u stanu, vrata su zaključana i ključevi stoje kod mene i oca. Sa tim nema šale.
Pozdrav svima i pišite kako ste vi.....jer po meni se ovo polako svodi na borbu da očuvamo sebe i svoje zdravlje i svoje živce kada smo već za njih nemoćni....

a kako prihvatiti da ne možeš ništa............
 
Ne moraju doktori da mi sve ispricaju, ali bar da me upozore na cinjenice koje mogu da naskode-kao recimo taj kljuc u vratima. Moja mama se uvek plasila mraka, uvek je proveravala po 10 puta da li su vrata zakljucana, uvek je strepela kada se neko zadrzi van kuce duze, nikada nije izlazila napolje sama u kasne sate... mislila sam da je taj strah od lopova i napasnika ostao kod nje bez obzira na bolest. Tako je i bilo i kada je bolest pocela da se razvija. I sada je ona brizna kada cuje da sam se zadrzala na poslu... Ali kada je doslo do dezorjentaicje... Naprotiv! Usudila se da izadje u 1 sat nocu, da bi pronasla svoju kucu. Da nisam cula sumove iz hodnika, sreca da imam lak san... ne smem da mislim sta bi bilo. Samo sam u prepisci sa vama uspela da dokucim sve neprijatnosti koje mogu da nas snadju i kroz vasa iskustva u odredjenim situacijama da se prilagodim trenutnom problemu.
Borim se svakog dana i svakog sata. Opustim se, ali je to stalno prisutno. Razgovori sa vama mi ulivaju sigurnost da imam kome da se obratim kada vise sama ne umem da resim neku situaciju i mislim da negde gresim ili cu pogresiti.
Macka Natasa, moja mama je na odeljenju gde korisnici mogu jos uvek sami da brinu o sebi-da se obuku, okupaju, odu u trpezariju, nameste krevet, sami sidju u park i sl. A sto je najvaznije-ne uznemiravaju ostale svojim ispadima.Ima tu mnogo situacija kada ja moram preko telefona da objasnjavam-zaboravila sam kada je rucak a samo sto je bio dorucak, nemam nista moje od garderobe a pun je orman, hladno je moram jutros jaknu da obucem a leto je, dole u parku su neki manijaci a to su samo korisnici koji zele normalnu komunikaciju pa zapitkuju... Osoblje odlazi u njihove sobe na tom odeljenju samo kada ja pozovem i kazem da ima problem-recimo ako mi kaze da celog dana lezi, kada cujem da place ili smrca, kada mi prizna da oticu noge, kada je dezorjentisana u razgovoru, kada se svadja sa cimerkom... Ipak su to stari ljudi sa mnostvom raznih problema i potreba. I ne mogu da razumem da niko ne udje u njihove sobe da poprica sa njima bar jednom nedeljno, ako ne i dnevno. Oni se ustrucavaju da odu na sprat iznad na pregled, jer tamo medicinske sestre stalno ostavljaju utisak prezauzetosti. Bar jednom mesecno da se obavi rutinski pregled pritiska, secera... Ma nista. Letos mami oticu noge, to je primetila tetka i rekla mi nakon par dana uzgred. I to me iznerviralo. Tetke vide razne sitnice, a tako vaznu stvar zanemare. I tek kada sam pozvala doktoricu, rekla je da dodje mama na pregled. Niko nije sisao do njene sobe da je pogleda.
Dan u domu se sastoji u ustajanju, dorucak tablete, leti silazak u park na moju inicijativu, rucak tablete, popodnevni odmor, vecera tablete, gledanje TVa na moju inicijativu i animiranje da ima neka emisija, spavanje. Ponekad mama sredjuje svoj orman, opere neku krpicu, pocisti po sobi, pretura trazeci stvari, pretura trazeci nesto, pretura neko joj je nesto ukrao, pretura ne zna gde je stavila... dva-tri puta nedeljno dodju tetke, ja dodjem jednom u mesec dana.
Oni koji ne mogu sami da se brinu o sebi imaju negovateljice i smesteni su na spratu nize. Tu je prisutna konstantna rasprava, svadja, oseca se jako mokraca na celom spratu, sede u holu i gledaju tupo ispred sebe, televizor urla, malo izadju u park pod nadzorom negovateljica, jedu, piju lekove, spavaju. Cini mi se da i nema velike razlike, osim prisustva negovatelja i vece buke.
Osoblje intervenise kada dodje do vecih problema.
Spremam se da idem kod mame i resila sam da ovog puta insistiram na nekim promenama. Svaki put to kazem, ali osoblje se topi od ljubaznosti i obecanja i objasnjenja, a moja mama tvrdi pred njima da je sve super. Znam ja da ona nije laka za saradnju, ali ocekujem da oni kao strucnjaci nesto preduzmu. Jedno vreme su dolazile ucenice srednje medicinske skole i to je tako lepo funkcionisalo, ali samo tri dana. Mama je bila odusevljena medicinskom brigom i razgovorom, salama i prelistavanjem novina... Opet, ne znam kako bi reagovala da je to potrajalo. Znate da vremenom pocinju da pruzaju otpor i prema lepim stvarima i dure se na najblizeg u okolini. Ali bar su mogli da pokusaju dva puta mesecno po 3 dana, izgledalo bi kao igra a zapravo bi drzali pod kontrolom i zdravstveno stanje i raspolozenje. Jer... oni sto su potpuno izgubili svest o sebi i okolini zahtevaju vise fizickog angazovanja... A opet su zanemareni oni koji ne pripadaju ni tamo ni ovamo.
 
Poslednja izmena:
Sutra idem na par dana da provedem sa majkom. Razgovaracu sa zaposlenima u Domu. Ne znam sta da kazem. Ovih dana je uzasno konfuzna. Psihicki sam iscrpljena od razgovora, a moram da odem da vidim da li moze nesto promenom terapija da se promeni. Necu imati internet narednih 7 dana. Mislim na vas
 
... dakle, ova je bolest daleko od svakog dostojanstva, bez obzira na nivo nege i pažnje...

primećujem da se moja majka sve više fokusira na elementarne funkcije: na hranu, pranje sudova i donjeg veša... (ko zna kakve me gluposti još čekaju)

a spletke koje izmišlja oko simpatičnih i nesimpatičnih likova u domu - prosto su neverovatne! fizioterapeut je do juče imao ljubavnicu (bivša negovateljica koju ne podnosi) - sad mu je već žena, a ona gospođa kao paradira, usput njoj krade gaće i brushaltere, iz čiste zlobe - to je maltene kao u serijama koje je nekad gledala...
ponekad mi je smešno, ponekad tužno, ali u suštini - dobro reagujem samo kad se ne potresam, dobro je ako uspem da se našalim i nasmejem i sebe i nju, samim tim joj skrenem pažnju, makar na kratko...
sinoć me udavila tim pričama, dobro sam izdržala tih 17 minuta, večeras ne znam kako ću, zato i pišem ovo kao podsetnik: moram imati strpljenja, ne smem da je ubeđujem ni u šta, moram da je tešim, makar glupostima ("e znaš, i ja nemam dobre gaće, kupila neke, a one...") -
a i matori mačak mi je još uvek tu da zamjauče za "lakunoć" /mada me sve češće ujeda kad vidi telefon/

edit:
huh, lepo sam istrajala večeras, samo 14 minuta, nije bilo nekih većih gluposti, samo opet pominje fizioterapeuta, a za glavnu med. sestru pita "šta radi kad ništa ne radi?" - došlo mi da se smejem, ali ozbiljno sam joj objasnila da ona samo posmatra, isto onako kao mene danas ona apotekarka koja mi je prodala sirup za kašalj... nakašljem se gadno, stvarno me steglo... i nakašlje se i ona, imitirala me -
ali priča mi ozbiljno kako ima problema sa uzdržavanjem male nužde, pominje pelene, izgleda da je to čula u domu od drugih, opet imitira, pitam da li je samo malo ili skroz, kaže malo... rekoh joj da je verovatno samo prehlada, da treba sve lepo da ispriča sutra doktoru i biće sve u redu, a ako treba kupovati veeelike uloške, tj. pelene - to će mi sigurno javiti i ne treba ništa da brine.... puf! /ona traži pažnju, traži sažaljenje, specijalnu moju pažnu takvim pričama! - i tako stalno obećavam: ništa ne brini, sve ću ja to dogovoriti sa šeficom, sve ćeš dobiti - uglavnom je time umirim, za sada ima poverenja i u mene i u većinu osoblja doma ;)
 
Poslednja izmena:
Kada sam prezivela jucerasnji dan cini mi se sve cu.Mama je imala takav napad straha,halucinacije,nije poznala zenu sto je cuva,tako da je to bio pravi horor.Ova zena vise nije mogla da izdrzi,pa sam ja zvala telefonom sa posla I maltene od 10 do 14 bila s njom na vezi,dok se nije smirila.Ne moram ni da vam objasnjavam u kom sam stanju bila,a ona popodne kad sam dosla kao da nista nije bilo.Znajuci da takvi napadi ne mogu da budu bas iz cista mira,jutros sam joj zakazala vadjenje krvi.A nalazi. uzas-leukociti skroz niski,eritrociti 3,5,hemoglobin 80,a gvozdje samo tri koje joj je uvek bilo bar 20.Sad sam u totalnoj brizi,sta bi moglo da bude uzrok??!Znam da ovaj antipsihotik unistava leukocite ali da sve ovo drugo bude toliko lose ne bi trebalo.Ovo je kao kad je posle operacije nakon udesa dobila infekciju kosti I nista nije moglo da povrati krvnu sliku,nego je imala novu operaciju.Nisam uspela.da joj uzmem mokracu za analizu,probacu I to ovih dana ali ne verujem da je to uzrok.U utorak je vodim kod njenog doktora na kontrolu pa cu da vidim.Ova bolest je stvarno nemilosrdna.
 
joj, kakva konfuzija: kažeš - antipsihotici deluju kod halucinacija, a navodno uništavaju leukocite i zbog toga je stanje pogoršano baš u halucinacijama?!
(ništa ne razumem!)

haydi, nadam se da je tvoja mama bolje i da će doktor imati neki smislen odgovor...
(ma čak i da je opet pričao o bogu i višoj sili - obavesti nas o tome, molim te)

edit:
a moja majka danas nije dezorijentisana, prepoznala je odmah po glasu da sam prehlađena i da mi nije dobro, tako da me nije davila svojim glupostima ;)
 
Poslednja izmena:
Taj leponex kao nuspojavu ima smanjenje broja leukocita,a samim tim je organizam podlozniji raznim infekcijama I slabljenu imuniteta.E sad da li je on doveo I do slabljenja eritrocita I gubljenja gvozdja to ne znam.Nagle halucinacije su izazvane nekm desavanjem u njenom organizmu,ali ja ne znam kojim.Ne zali mi se da je nesto boli,smeta,nije prehladjena,nema temperaturu.Trazicu od doktora ako mozze da joj promeni taj lek I da joj da neki drugi antipsihotik.Cula sam da je neki rispiredon dobar (mislim da se tako zove),a I na netu su neka pozitivna iskustva,osim kad je u pitanju vaskularna demencija,a to kod nje nije slucaj.Ima li neko od vas iskustva sa tim lekom?U svakom slucaju javljam sta je bilo.Pozdrav.
 
Pozdrav svima,
Haydi, moja mama pije rispiredon od početka terapije. Kod nje je Alchajmerova demencija. Kroz iskustvo od 6 - 7 meseci mogu reći da taj lek radi posao, ali da bi trebalo pažljivo odmeriti dozu. Moja mama je u početku pila jednu tabletu dnevno od 1 mg i mnogo je bila ukočena i zatupljena, ali kada je doza smanjena na pola tablete dnevno, to je bio pravi pogodak. Inače, koliko znam osobi je potrebno nekoliko sedmica da se navikne na taj lek, te bi u svakom slučaju to trebalo imati u vidu. Kako je stanje tvoje mame u odnosu na pre para dana ?
Moja mama je u dalje u fazonu voli sve i svakoga, samo ide i ljubi i nas ukućane i sve koje poznaje.....a mene često pogleda i kaže " Nikada te neću zaboraviti ", ne znam šta joj to znači, ali baš često to ponavlja ?
Izvinjavam se ako nisam dobro ispratila ali, Beket, šta bi sa knjigom koju si čitala o Nensi, šta se izdogađa sa njom ?
Držite se svi !
 
Stvarno gadno s tim lekovima. Tu treba neki čarobnjak, a ne doktor...

A onu knjigu nisam dovršila. Što zbog obaveza, što zbog manjka volje i snage... Vratiću se na nju kasnije, dešava se tamo mnogo toga, ali kraj sam vam već ranije ispričala - Nensi su smestili u dom tek kad je bila nepokretna kao biljka. Ono što sam do sada shvatila - to je poražavajuća činjenica da - čak i kad im obezbedite najbolje moguće uslove - život s dementim osobama je pakao i svakodnevna borba, psihički naporna za svakog ko se brine o njima, ali najviše za bližnje. Ta je knjiga obišla svet i naročito je šokatna za ljude koji se nikad nisu suočili s ovom bolešću. Baš ću da pitam koleginicu kakav je odjek ovog prevoda, pošto je objavljena pod veoma popularnom etiketom izdavača koji ne objavljuje bilo šta.

edit:
ova moja večeras ko normalna: lepo smo se isćaskale u 9 minuta (mada se meni činilo da je više) - mačak opet morao da promnjauče, ništa strašno...
(neko ju je opet odveo do sobe, oduševljena je kako su to dobri ljudi) ---------------------------
pitala me kad ću da dođem, rekoh - čim prezdravim (zaboravila koliko sam juče kijala i kašljala) -

huh!
 
Poslednja izmena:
Dobro jutro !
Evo i ja da javim kako je bilo juče.
Krvna slika nije loša zbog leka,nego što bi rekli negde "gubi krv".Doktor kaže da kod starijih osoba koji piju dosta lekova a imaju osetljiviji želudac,creva dolazi do sitnih krvarenja.E sad gde i kako trebalo bi ustanoviti raznoraznim ispitivanjima (gastroskopija npr. i sl.)Sad s obzirom na njeno stanje kaže da je to jako teško odraditi i da po bolnicama maltene kad vide da je dementna to neće da rade zbog "ne saradnje".On joj je dao neke lekove i gvožđe da pije,pa da uradim kontrolu krvi za 7 dana da vidimo ima li pomaka ili se stanje pogoršava.Nalazi su joj sad takvi da je na granici za transfuziju.Glavno je da pratim kako se ona oseća i ako joj bude baš loše da je vodim na hitnu i onda mora da je prime, da bi izbegla kojekakve procedure,upute i ostale gluposti.
Što se tiče antipsihotika,nije hteo da mi prepiše risperidon.Pomenula sam kako sam čula da mnogi imaju pozitivna iskustva sa njim,ali on kaže da ga je i on dugo prepisivao ,ali da je kod velikog broja njegovih pacijenata izazivao Parkinsonizam i druge loše nus pojave,tako da kaže "ja ne smem da vam ga preporučim".E sad to je samo njegovo iskustvo i ne mora ništa da znači,jer koliko sam ja to iščitavala svi ti lekovi u nekoj meri izazivaju pojavu simptoma Parkinsa ili neku drugu bedu,tako da je po meni sve to manje više isto.On joj je prepisao olanzapin,što je isti iz te grupe atipičnih antipsihotika.
Eto toliko za sada i samo mogu da se nadam da se stanje neće pogoršati.Pozdrav svima.
 
Pozdrav svima,
Haydi, nadam se da će ti se mami brzo popraviti krvna slika i da neće biti potrebe da se muči na ispitivanjima. To sa saradnjom dementnih je veliki problem, moja mama kada je bila prehlađena nisi mogao da ustanoviš da li je zaista boli grlo ili ne, ili se folira, ili hoće da bude u centru pažnje, ili joj je stvarno toliko loše. A mogu misliti kako je tek kada bi trebalo da sarađuju u nečem komplikovanijem. Kod nas je trenutno mirnija situacija, osim što samo ponavlja tu rečenicu od koje se meni diže kosa na glavi " Nikada te neću zaboraviti ", uh....
Beket, kako prehlada, mačak, mama ?
Prijatan dan želim svima
 
samo ponavlja tu rečenicu od koje se meni diže kosa na glavi " Nikada te neću zaboraviti ", uh....

Mislim da ovo nije ništa neobično za demenciju: ne treba tu rečenicu shvatati doslovno, ona prosto želi da ti kaže nešto jako lepo, da izrazi svoje pozitivne emocije, samo su joj se pobrkale fraze u glavi. Biće takvih situacija sigurno još, brkaće osnovne pojmove, ali treba se praviti kao da je rekla pravu stvar i odgovarati na način kao da nije rekla ništa čudno. I preporučujem svima da obraćanja budu sa što više tepanja, ali više uopštenog karaktera: dakle - umesto "mama, kako si?" (ovo mama ubacuje konfuziju pored njihove nemoći) - treba reći dušo ili srce moje, bilo šta što njima signalizira emocije. Ja doduše s ovim nemam problem, pošto svoju majku još od puberteta zovem po imenu ili nadimku koji sama izmišljam, a od kad je bolesna prosto koristim razne smešne deminutive. Inače, kod mene standardno, mirujem kući, ali do prekosutra valjda prezdravim, petkom rano ujutru imam obaveze u gradu, pa ću posle pravo u dom, ionako stalno zapitkuje kad ću doći. Sinoć smo pričale o zimnici, malo nostalgije nije na odmet, ali za živo čudo ne žali što nema gde sad da pravi ajvar, samo bi ga jela. Možda joj kupim jednu teglicu, skinem etiketu i odnesem kao iznenađenje. Taman evo javljaju da su uplatili penziju.
 
Poslednja izmena:
:cistinaocare: opet malo o Nensi:::
Prošlo je samo šest meseci od kako su se doselili u onaj škotski zamak, a Nensi više nije dolazila da pomaže u kuhinji, zatvorila se u sebe i slabo je komunicirala sa porodicom. Decu nije podnosila, sin se ionako sklanjao i više brinuo oko nepokretnog oca, za kojeg je ona tvrdila sve češće da ne zna ko je on i šta radi u njenoj sobi: zaboravila je ko joj je muž i drug bio tolike godine... Pričala je sama sa sobom, držeći stalno kod sebe svoj stari notes, u kojem su bili ispisani brojevi telefona i imena ljudi odavno pokojnih: listala je taj notes i uzvikivala "o, s ovim moram da se vidim!" ili "to je taj, uvek mi je bio od pomoći" - lupkajući po notesu kao da se tek sad svega setila... Sveščicu nije ispuštala iz ruku (čak i kad je trebalo jesti viljuškom i nožem, za šta je još uvek bila sposobna) ili ju je sakrivala na najneobičnija mesta.

Taj isti notes će imati ulogu i u epizodi sa veštačkom vilicom. Dugo nisu mogli da je nateraju da je skida pred spavanje, a kad je iznenada počela - redovno je i nju skrivala od svakog. Tako su jednog jutra hteli da je vode na zakazani pregled i nisu mogli da joj nađu nigde vilicu, zamalo da otkažu prevoz koji ih je čekao pred kapijom. U poslednjem trenutku snaja je ugledala notes podebljan za par cm: u omotu je bilo skriveno zubalo.

Drugog nekog jutra nije htela da se probudi. Njen muž je jedva otpuzao do hodnika i panično zvao u pomoć, mislio je jadan da je mrtva. Dotrčali su svi, deca su vrištala, deda u histeriji... Nensi je bila živa, samo nije htela da ustane. Sin je prišao, utvrdio da diše, prodrmao je, ali ona nije odgovarala. Dolazi snaja i kao veselo je zove na doručak. Opet ništa, ne pomera se. Kao da je u letargiji. Nije pomagao nikakav nežan dodir, nikakve reči, nego - povlačenje nožnog palca! Istog sekunda je ustala, ali kao da se probudila iz dubokog sna. Opsovala je, a njen uspaničeni muž, nepokretni dedica - tek onda je shvatio da je Nensi ipak još uvek živa...
 
Poslednja izmena:
Krvna slika nije loša zbog leka,nego što bi rekli negde "gubi krv".Doktor kaže da kod starijih osoba koji piju dosta lekova a imaju osetljiviji želudac,creva dolazi do sitnih krvarenja.E sad gde i kako trebalo bi ustanoviti raznoraznim ispitivanjima (gastroskopija npr. i sl.)Sad s obzirom na njeno stanje kaže da je to jako teško odraditi i da po bolnicama maltene kad vide da je dementna to neće da rade zbog "ne saradnje".On joj je dao neke lekove i gvožđe da pije,pa da uradim kontrolu krvi za 7 dana da vidimo ima li pomaka ili se stanje pogoršava.Nalazi su joj sad takvi da je na granici za transfuziju.Glavno je da pratim kako se ona oseća i ako joj bude baš loše da je vodim na hitnu i onda mora da je prime, da bi izbegla kojekakve procedure,upute i ostale gluposti.

... zbog ovakvih stvari sam tvrdila da se "od demencije ne umire", nego uvek mora da dođe nešto sa strane, neka druga bolest, neka druga komplikacija, a koja se ne može lako prepoznati, baš zbog te "nesaradnje" s bolesnikom, tj. odsustva svesti o sebi i svetu oko sebe... (a i ti lekari: dok im ne sedneš na glavu sa svim detaljima, teško će reagovati kako treba, nisu oni vidoviti) - ali srećom, u ovom slučaju je krvna slika dobar pokazatelj opšteg stanja -
 
Poslednja izmena:
Haydi, moja mama je pre odlaska u dom dobila rezultata analize krvi na kojem je za gvozdje pisalo 2. Katastrofa za mene kada sam procitala. Razlog je bio u sve gorem snalazenju oko sporetu, bacanju hrane, nije dozvoljavala geronto domacici da pridje kuhinji, geronto domacicu je bas bilo briga, a mama je jela uglavnom hleb i mleko. Po savetu jednog farmaceuta kupila sam gvozdje u ampulama i za 10 dana je gvozdje poraslo na 14, naravno i uz moje nadgledanje redovnog i raznovrsnog uzimanja obroka. Bela krvna zrnca su takodje opala. Neuropsihijatar je rekao da on nema pojma o cemu se radi, pa sam dobila uput za internistu, a ovaj se salio sa godinama moje majke i pitao me sta bih ja htela od zene u tim godinama. Nikakva ispitivanja mu nisu padala na pamet, niti krvarenja. Samo smo raznovrsnom ishranom uspeli da povratimo stanje krvne slike. Posle se i psihijatar smejao i rekao kako svi izbegavamo meso,a vidite da moramo da jedemo i tu namirnicu.
Macka Natasa, moja mama stalno ponavlja svojim sestrama u telefonskom razgovoru ili pri polasku iz posete *nemojte da me zaboravite*. Meni to ne govori. Nemoj da se opterecujes time, mada i mene boli kada to cujem. Tvoja mama je verovatno jos uvek svesna da se nesto cudno desava sa njom, kao i moja.
Beket, drago mi je da se sada mnogo lakse snalazis u komunikaciji sa tvojom mamom. Neke tvoje *cake* primenjujem i ja, tako da mi dobro dodje kada pises o tome.
Bila sam u poseti kod mame. Vodila sam je u stan. Bila je dobra preko dana, ali uvece... :roll: Mada nisu vremenski dugo trajali ti napadi konfuzije, jer se vec bolje snalazim u prici. Ali su se ponavljali, sto je bilo strasno iscrpljujuce. A povratak u dom je meni predstavljao strasan stres. Toliko mi je bilo zao, jer je zapitkivala kao zbunjeno dete, da sam u jednom trenutku pukla i pocela da placem na glas pred njom. Razgovarala sam sa doktorima. Mama je pocela da pije donecept od 5 mg.Cekamo kakva ce reakcija biti u narednim nedeljama. Psiholog stalno ponavlja da sam ja suvise emotivna. Ma, videla bih ja nju da je u toj situaciji. Svi se prave da to moze i drugacije da se prihvati... ali, sta bi mi drugo i rekli... Psihijatar kaze da je svako pomeranje mame dodatna konfuzija. I pre odlaska u stan poceo je problem sa trazenjem trpezarije u domu, koja je na par metara od njene sobe i jos gore sa povratkom u sobu. Zamolila sam njene komsinice da joj pomognu, stalno hrabrim mamu. Tetke je pripreme da ce ici u svoj stan kad ja dodjem. I sta onda mogu? A i ona se seca da ima stan tu negde. Juce je napravila scenu jednoj mojoj tetki. Prvi put da ta tetka prizna da se nesto lose desva u glavi moje majke. Toliko je bilo uzbudjena da me je pozvala i preko telefona rekla> Ova zena je nenormalan, ona je luda, jedva sam se vratila kuci, napala me da nisam mogla da joj nista objasnim. Valjda je mama prenela sada svoju agresiju na nju. Rekla sam tetki da je moja majka jako bolesna i da ne treba da je zove ludom. Tetka se branila recima> ma, da si videla sta mi je sve rekla i koliko me je napala. > Rekla sam tetki da mi je sve to poznato i da one meni nisu verovale kada sam im govorila da imam problem, vec su tvrdile da je mama dobro a ja je pravim bolesnom.
 
Psiholog stalno ponavlja da sam ja suvise emotivna. Ma, videla bih ja nju da je u toj situaciji. Svi se prave da to moze i drugacije da se prihvati... ali, sta bi mi drugo i rekli....
I meni mnogi govore Isključi se , ne primaj srcu , ne obaziri se.....a osećam da bi se našoj situaciji ti koji to govore sto puta lošije snašli. Mnogo je teško što se ti i tvoje tetke drugačije odnosite prema tvojoj mami, sigurno je to zbunjuje dosta. Ja i tata, pošto mi provodimo najviše vremena sa njom, se maksimalno trudimo da se usaglašavamo. Inače mama je u nedelju i juče išla na jednodnevne boravke u selo i zaista je dobro to podnela. Jeste ponavlja stvari po hiljadu puta, zbunjivala se oko kuće u selu, ali je bila baš srećna da dan provede sa svojim " seoskim " drugaricama, da vija mačku po dvorištu i bere jabuke. Inače, pričala sam da je prestala da puši letos, sada opet purnja, neka je......
Pozdrav svima
 
Uplasena sam. Pogotovo na pominjanje da bi mogli da je premeste na odeljenje gde su potpuno pogubljeni. Izdvojeni su od ostalih, u sobama ih ima 5-6, dolazi cesto do rasprava medju tim korisnicima, sve lici na lose organizovano odeljenje psihijatrije. Ima i onih koji uopste ne reaguju na okolinu, nacisto izgubljeni. Tamo su jako losi uslovi, a ja nemam novca da razmisljam o drugom smestaju.

Dakle, ako ja dobro čitam između redova i različitih poruka, kod tvoje mame još nije tako strašno da bi morala da ide pod totalni nadzor. Stanje jeste malo gore nego pre, ali i sad je pitanje da li bi ti ona čuvena komisija odobrila dodatne pare... U svakom slučaju, mislim da bi trebalo opet da apliciraš i da se vraćaš na to sve dok ne izmoliš ono što vam sleduje. A s tim parama bi valjda mogla da je premestiš u taj bolji dom u tvom gradu. Bila bi ti bliže i što dalje od tetaka. A i one će se umoriti pre ili kasnije...

Znaš da ne odobravam te tvoje avanture sa odvođenjem u stan, a i lekari su ti izgleda rekli nešto slično... (a ti slušaš blesave tetke)

Kako god, s nerviranjem imamo problem svi - uz lekove i stručnjake ili bez - svejedno moramo da se borimo sami sa sobom! Svaki dan i svake sekunde i svako na svoj način: ja lično ne želim da zatvaram oči pred činjenicama, hoću da znam kakva je ova bolest, zato čitam sve redom (pa i onu knjigu o Nensi, koja se slabo prodaje, kao što sam i pretpostavljala), ne volim nikakva iznenađenja, pa ni lepa, a što se ovog tiče - do sada sam shvatila da ništa dobro ne mogu da očekujem, tako da... eto, tu sam ne da vas tešim, nego da vas ohrabrim, pa makar i grubim vraćanjem u realnost -
 
Beket, komisija mi nece dati odobrenje za novcanu pomoc sve dok moja mama ume da drzi kasiku i moze sama da se obuce. Tako su mi objasnili. Moja mama je bez obzira na stanje u kojem se nalazi vrlo pedantna, voli lepo da se obuce i oceslja... Njima je to dovoljno za odbijanje. Tetke ne mogu da otkacim nikako. Psiholog mi je sugerisao da im ne odgovaram odmah u momentu kada me pozovu, da sacekam da se izduvaju pod izgovorom da sam u guzvi. A kad ih pozovem da ih saslusam mirno, ako smo licem u lice da zadrzim stav nezainteresovanosti za njihovu pricu, pa kada sve ispricaju da izvedem zakljucak na osnovu bolesti mamine. Psiholog misli da nikada necu uspeti da se resim napada mojih tetki i da imaju puno takvih slucajeva sa korisnicima u domu, da se neko iz porodice mesa i da pravi problem. Rekla sam da nakon mojih pokusaja amaterske psihoanalize njihovih profila radi razumevanja stava, dosla sam do toga da se ja lecim. Psiholog mi je obecao da ce gledati da ih pozove u svoju kancelariju kada ih vidi u domu, jer one nece da odu na razgovor, ali da ne obecava da ce moci nesto mnogo da uradi, jer one lece neke svoje frustracije u odnosu na svoje roditelje i sebe same i bla, bla, bla...
Citam i ja sve sto mogu da nadjem o demenciji, potpuno sam svesna svih tokova bolesti. Moja rodbina nije ili nece da prihvati to, pa mi je jos teze. Nije mi svojstveno okretanje glave od problema i zato se trudim da koliko mogu pomognem mami da se zadrzi u odredjenom stanju, mada su stalno prisutna variranja i postepeno gubljenje odredjenih sposobnosti.
Neuropsihijatar ne savetuje premestanje mame u drugi dom, jer bi je to uznemirilo. Ona poznaje sada lekare i ostalo osoblje u domu,kao i korisnike doma. Navikla je i na dolazak svojih sestara, koliko god to pravilo probleme u celoj prici. Toliko je za sada svesna, tako da ne moze da joj se namece na sili druga situacija. Ona mene nije prepoznavala ni pre godinu i po dana, kada sam bila s njom, jer ocekuje da vidi svoju malu cerkicu, pa misli da ima dve cerke. Cak je jedno vreme mislila da sam joj ja majka, a sada ponekad, kada je konfuzna, misli da sam joj sestra ili druga cerka. Eee tugo moja...
 
Dobar dan,
bezuslovna, da li bi mi rekla kada se prvi put dogodila situacija da te mama nije prepoznala, pre koliko vremena je to bilo i koliko je vremena prošlo od trenutka postavljanja dijagnoze pa do te situacije ? Koliko se toga bojim....ne bi mi smetalo toliko da nije sigurna ko sam, nego ne bih volela da zbog toga što ne zna ko sam, da me se plaši. Ta mogućnost mi je strašna. Da me se ona plaši, da nema poverenja da ću učiniti najbolje....
Sećate se kada nam je dr rekla, letos negde, da je mama zrela za izlazak na komisiju ? E, pa sad kaže ništa od toga. Mama jede sama, skoro da može sama da se i obuče, pomaže kod spremanja ručka, sad da li su to konačno lekovi počeli da deluju kako bi trebalo ili je to rezultat mog upornog nastojanja da je max animiram, da je teram da učestvuje i razmišlja koliko može, ne znam.....ali sada opet dr kaže da nema šanse da bi ona u ovom stanju dobila pomoć....i ti sada budi pametan.
I ja sam na početku imala problema sa maminim sestrama, ali sada su oni rešeni. Jedna tetka se ne javlja da je živa i nemamo nikakav kontakt sa njom. Druga se upoznala dosta sa ovom bolešću i dosta pomaze, priča sa mamom na telefonom, ponekada je pričuva, mama ide kod nje pa zajedno nešto čeprkaju u bašti.
Pozdrav svima
 
A ja bila juče u redovnoj poseti. Nisam stigla ranije, nego taman kad je trebalo da počne ručak, pa sam otišla pravo kod šefice, najpre s njom razmenila vrednosne papiriće i par reči - kaže mi da je s mojom majkom sve u redu, navodno uvek je nasmejana, druži se, ima apetit... a na neke moje komentare samo kaže "pa znate, mi smo navikli" i dodaje ali da, vidi se da je bolesna!, kažem znam i pitam konkretno da li su joj menjali terapiju - kaže nisu, dolazio je neuropsihijatar (to sam prethodno tražila) i zajedno s dežurnim lekarom konstatovao da je moja majka stabilno i da bi promena terapije po njihovom mišljenju mogla samo da je poremeti... usput sam videla kako funkcioniše video nadzor, sve se lepo vidi preko kompjutera, a sve to samo zato što je bila zabuna: videla me neka negovateljica da dolazim, pa umesto u trpezariju - odvela moju majku u sobu da me sačeka, ali dobro je to šefica odradila telefonom, vratili su je na ručak i posle joj rekli da je ja čekam u dvorištu, došla je sama, bez pratnje, sedele smo malo napolju, bila je skroz normalna (osim što je svakom ko prođe i po deseti put - uvek govorila ćao, kako si), posle smo još malo posedele u sobi, gledale slike iz starog albuma (preskakala je čega se ne seća i koga ne voli, komentarisala je uglavnom mene kao malu ili mladu, u jednom momentu joj kažem - e, tu sam imala 20 godina, a ona onda pita koliko sad imam, kažem duplo više!, ona se kao iznenadi - jao kako vreme brzo prolazi ..... aha - kažem i ja, posle me opet pita koliko imam godina, a ja odvalim - isto koliko i prošli put kad sam bila - huh, bar sam je time nasmejala... ;)

preko telefona je juče/danas bila okej, samo stalno očekuje neku pričicu, stalno pita šta ima novo?, kao da očekuje da joj ja promenim život iz početka, a onda ja moram da izmišljam ili filujem stvarnost, i sinoć sam bila dobre volje pa je to potrajalo više od 10' - danas manje, ali kad je zabavim svojim kratkim anegdotama, onda me bar ne davi svojom kuknjavom -
 
Poslednja izmena:

Back
Top