Demencija

]Svake druge, trece noci, moja mama skine pampers gace. Ujutru dodje komsinica da joj donese druge ciste, a mama natrpala neke krpe u pantalone, pored kreveta malo mokrace i ljuta je sto mora da obuce gace.:worth: Em kupim gace, em organizujem komsinicu da joj donosi - dok smo pokusavali da to radi sama, oblacila je gace preko pantalona i bilo je gaca po celoj sobi, sto cistih sto prljavis koje se suse. Em zovem ujutru da probudim mamu i da se cujem sa komsinicom, pa cekam da li je komsinica ustala i da li je pocela nesto drugo da radi i da li moja mama hoce da ustane... i opet ne valja:dash: Preko dana je mirna.Povremeno krene popodne na hodnik, ali se vrati, ponekad nocu krene u hodnik ali je vrate bolnicari, ponekad spomene svoje roditelje pa joj obecavam da cu doci s njima sutra i da ja brinem o njima i da ona ne skita jer cemo tu u sobi da je nadjemo... Gospode boze, suluda prica jer su umrli pre 40 godina... ma dovijam se na sve nacine i drzim je pod kontrolom. Te gace su najveci problem. Ili nece uvece da se presvuce ili ih skine nocu ili rano ujutru. Jednog jutra je mokre gace umotala u salvete, vezala vunicom i kada je komsinica pitala sta joj je to, jer nije mogla da nadje prljave gace, moja mama je rekla da je nasla neki stof i spakovala da nosi kod krojacice. :zper: e sad, da li je to bila dovitljivost u demenciji ili je prolupala... necu nikada saznati. Sto se tice razgovora, bez problema ponavlja i teze reci koje ja izgovorim. Recimo ja je pitam *sta si se razgoropadila*, a ona kaze *moram da se razgoropadim kada sam ovde ko u zatvoru*. Ponekad se desava da ne moze da se seti neke reci ili ne moze da formulise, uglavnom kada je jako ljuta i nervozna. Shvatila sam da sto manje ima stvari,predmeta oko sebe, manje je verovatnoca da ce napraviti neki haos. Jedno vreme se presvlacila i navlacila spavacicu preko bluze i pantalona, pa sam morala da sklonim spavacice. Spava u bluzi, tunici. Nema drugog nacina. Ranije sam gledala da joj obezbedim sve sto joj treba da joj bude nadohvat. vremenom je to sve vise zbunjivalo, pa sam nesto ukinula a nesto prebacila kod komsinice koja joj donosi po potrebi. Juce je dosla do svesti pa mi je rekla kako su gace ujutru ili nocu mokre, pa mora da ih skine i skloni:sad2: Zao mi je bilo. Kada se setim kako je bila pedantna i koliko je to sada sokira kada je svesna.Ali drugog nacina nema. Verovatno joj nije ni prijatno da su stalno gace na njoj, ali opet drugog nacina nema. Presvlaci ih ujutru i uvece, u prisustvu komsinice, pa sam sigurna da je cista. Problem sa zubima smo resili koregom, pa sada bolje jede, mada se buni ako joj se ne svidja rucak, ilitvrdi da nije znala da je to njen rucak... I moram da je pozovem da joj kazem da je stigao rucak i da uzme kasiku u ruku i hleb u drugu ruku ...I tako...
[/QUOTE]

Eh,bezuslovna...tako me ova prica o gacama:rumenko:podseca na moju mamu.To su mi bili prvi jasni simptomi da sa njom nije vise sve kao nekad.Do tada nisam bas mnogo kapirala sta se desava ali kad je pocela da kao sto kazes trpa krpe i peskire medju noge i skida ves pa nece da ga obuce postalo mi je :think:Ona je da zlo bude vece prljavi ves stavljala sebi pod glavu ispod jastuka:sad2:ajjoooj...kako je divljala kada bih je otkrila i odnela ves na pranje a njoj trazila da se obuce.Uzas!!!Kulminacija je bila kad je po bolnici (kardiohirurgije)hodala gola u sred noci.Uporno sam se upinjal da objasnim lekarima da pozovu psihijatra i da nije samo kardioloski slucaj.Nisu mi verovali.Tek kasnije posle par dana kad su videli aferu <gace>:eek:
 
da, lekari u bolnicama, na žalost, ništa ne znaju o demenciji. Tužno, ali istinito.
Razumem da oni nemaju takav sistem, da on ne zavisi od svakog lekara i med. sestre, da je zastareo, da ih sputavaju pravilnici i koješta.
Bezobrazluk ide dotle da čak i kada im daš dijagnozu neće da se konsultuju sa psihijatrom iz iste te bolnice. E, to je ljudski fakor.
 
da, lekari u bolnicama, na žalost, ništa ne znaju o demenciji. Tužno, ali istinito.
Razumem da oni nemaju takav sistem, da on ne zavisi od svakog lekara i med. sestre, da je zastareo, da ih sputavaju pravilnici i koješta.
Bezobrazluk ide dotle da čak i kada im daš dijagnozu neće da se konsultuju sa psihijatrom iz iste te bolnice. E, to je ljudski fakor.

Imaju oni svoju logiku. Što reče jednom jedan budući student medicine - kad je bio na praksi na gerijatrijskom odeljenju - srce i pluća su na prvom mestu, ostalo manje više nebitno... Dakle, uče ih od srednje škole da treba spašavati organizam, održavati vitalne organe od kojih zavisi život, pa ako ga sačuvaju - onda ga predaju psihijatrijskom odeljenju... Od demencije se ne umire.
 
Čestitam svima sve lepo što vam se događa i još više na onome što ste sami organizovali. Nemam ničim sličnim da se pohvalim, ali nemam ni na šta da se žalim. Sve po starom.

Bezuslovna, uzmi i ti nešto za koncentraciju, nije ti prvi put da citiraš samu sebe umesto da prosto izmeniš post kao što si planirala. Ima problema s tvojom majkom, biće ih sve više, ali ti moraš sebe na to da pripremiš, nemoj dozvoliti sebi da gubiš nit. Borba sa demencijom nije samo u tome da li će gaće biti čiste i na mestu, nego kako će okolina - a pre svega ti - to primiti. Što smirenije reaguješ, biće bolje i tvojoj mami.

A ja moram malo da se povučem, da se vratim stvarima koje su više moje. Ovde sam već ispisala sve što sam znala, muka mi je više da ponavljam isto. Čitaću vas povremeno, valjda me nećete isprovocirati da komentarišem.

:)Videla sam gresku, ali prekasno. Pisem na poslu, kada uhvatim malo vremena. Kasno dodjem kuci s posla pa ne mogu. Sto se tice moje mame, vec sam vise puta rekla da necu odustati od davanja podrske i proveravanja sta se desava u toku dana. U pocetku sam se mnogo kidala na svaku njenu gresku. Sada malo drugacije posmatram. Iznerviram se,ali ne padam u ocaj kao ranije. Vaskularna demencija ima te naizmenicne skokove i padove, a to mi daje snagu da dok god mogu pomognem na sve nacine. Vec sam pisala o tome da se bojim da ce mamu prebaciti na drugo odeljenje, gde su teski slucajevi demencije i psihickih poremecaja. Ja znam da je i moja mama tesko bolesna, ali jos uvek je veci deo dana svesna sebe i okoline. Korisnici na tom drugom odeljenju su potpuno izgubljeni u vremenu i prostoru. Moja mama jos uvek veci deo dana zapaza sta se desava u njenoj okolini. Uz moju podrsku, podrsku komsinice, negovatelja-uz dogovor sa medicinskim osobljem, cistacice koja vec zna njeno stanje i stanje cimerke... one funkcionisu. Upozorenje psihijatra da bi svako premestanje u ovom trenutku dovelo do totalnog napredovanja bolesti, dalo mi je jos veci podstrek da nastavim sa podrskom i borbom. Sociolozi su hteli da to odrade rutinski, ne razmisljajuci o pojedincu i stanju bolesti. Da ne bude da nisam svesna da pisem o necemu o cemu sam vec pisala :zper:, borim se da mama ostane na odeljenju gde mogu da budem sigurna da je jela, da je presvucena, da prica sa komsijama, da mogu da je pozovem na telefon, da je cista soba i kupatilo... dok bude moguce da je lekovima i podrskom odrzavamo u takvom stanju. A posle... znam citav tok bolesti. :sad2:
Zao mi je, Beket, sto ces se povuci sa teme. Ali, ako je to tvoja odluka, onda te potpuno razumem. :heart:
 
Imaju oni svoju logiku. Što reče jednom jedan budući student medicine - kad je bio na praksi na gerijatrijskom odeljenju - srce i pluća su na prvom mestu, ostalo manje više nebitno... Dakle, uče ih od srednje škole da treba spašavati organizam, održavati vitalne organe od kojih zavisi život, pa ako ga sačuvaju - onda ga predaju psihijatrijskom odeljenju... Od demencije se ne umire.

ma znam, samo vrate ti ludaka bre..LUDAKA......Svaka od tih boljki demenciju izbaci kao iz katapulta i još promena, strah....bar da im daju nešto, da se konsultuju....bem li ga.....ali oni šta bre...ništa.
Pa kada nekog prime sa bolovima u bubrezima ili svog polomljenog, i ako je taj srčani bolesni, oni mu daju njegove lekove, doktori se dogovaraju...ne kažu, ajde, nema veze što si ti srčani

- - - - - - - - - -

:)Videla sam gresku, ali prekasno. Pisem na poslu, kada uhvatim malo vremena. Kasno dodjem kuci s posla pa ne mogu. Sto se tice moje mame, vec sam vise puta rekla da necu odustati od davanja podrske i proveravanja sta se desava u toku dana. U pocetku sam se mnogo kidala na svaku njenu gresku. Sada malo drugacije posmatram. Iznerviram se,ali ne padam u ocaj kao ranije. Vaskularna demencija ima te naizmenicne skokove i padove, a to mi daje snagu da dok god mogu pomognem na sve nacine. Vec sam pisala o tome da se bojim da ce mamu prebaciti na drugo odeljenje, gde su teski slucajevi demencije i psihickih poremecaja. Ja znam da je i moja mama tesko bolesna, ali jos uvek je veci deo dana svesna sebe i okoline. Korisnici na tom drugom odeljenju su potpuno izgubljeni u vremenu i prostoru. Moja mama jos uvek veci deo dana zapaza sta se desava u njenoj okolini. Uz moju podrsku, podrsku komsinice, negovatelja-uz dogovor sa medicinskim osobljem, cistacice koja vec zna njeno stanje i stanje cimerke... one funkcionisu. Upozorenje psihijatra da bi svako premestanje u ovom trenutku dovelo do totalnog napredovanja bolesti, dalo mi je jos veci podstrek da nastavim sa podrskom i borbom. Sociolozi su hteli da to odrade rutinski, ne razmisljajuci o pojedincu i stanju bolesti. Da ne bude da nisam svesna da pisem o necemu o cemu sam vec pisala :zper:, borim se da mama ostane na odeljenju gde mogu da budem sigurna da je jela, da je presvucena, da prica sa komsijama, da mogu da je pozovem na telefon, da je cista soba i kupatilo... dok bude moguce da je lekovima i podrskom odrzavamo u takvom stanju. A posle... znam citav tok bolesti. :sad2:
Zao mi je, Beket, sto ces se povuci sa teme. Ali, ako je to tvoja odluka, onda te potpuno razumem. :heart:

Tvoja mama još nije za to odeljenje. I radi sa njom sve da što duže održi funkcije, samo nemoj da se ti nerviraš :zag:
 
Još jednom hvala svima :heart:
Bezuslovna, razumijem te i podržavam apsolutno u nastojanju da je mama još na tom odjeljenju.
Što se tiče bolnica - o moj Bože! Pisala sam već o tome, ali opet ću reći, kad su prve godine bolesti tatu na internom htjeli otpustiti jer je dementan jer zaboga oni nisu odjeljenje za dementne pri tom ne učinivši ništa zbog problema radi kog je došao u bolnicu poludila sam! Na kraju sam prijetila tužbama, čudima.....iako mi zaista nije do toga, ali prosto mora čovjek da se izbori nekako sa njima, tek tada su se malo smilovali. Tada je načelnica promijenila priču i pričala kako imaju malo osoblja, kako nemaju obučene sestre za rad sa takvim pacijentima i stotinu izgovora je našla. Pitala sam je da li te njene tvrdnje znače da dementan bolesnik ne može radi neke druge bolesti ležati u bolnici? Šta rade sa takvima? Uspavaju ih? Onda smo tražili rješenje pa su mu poslali neuropsihijatra koji je tatu koji je čitav život vodio računa da se poštuju propisi i bude ispravan građanin uhvatio na foru da ako ga puste kući taj bi ljekar mogao u zatvor. Onda moj tata meni veli "ma išao bi ja odmah, ali ne mogu zbog onog čovjeka, baš je neki dobar čovjek" :hahaha: Već sam pisala o ovome, ali često mi to padne na pamet kako su ga mukicu upecali na foru i zahvaljujući tom neuropsihijatru smo izdejstvovali da tada ostane u bolnici i riješi tada akutni problem tečnosti. Da nismo, on bi već bio mrtav.
 
Birdie nam iznela kontraargument: kad u bolnici znaju šta je demencija, onda ih otpisuju (to je klasika u svetu)... I ovi što znaju i oni što ne znaju - zanemaruju samo jedan detalj: svaki slučaj je za sebe. Nekome više nema pomoći, a nekome život zavisi upravo od preloma ili nečeg sličnog banalnog. Onaj gips je mojoj majci zauvek oduzeo ruke, ali prelom su morali da saniraju, da je više ne boli. Oni su uradili svoje, a to što je njen mozak sve više trokirao, to nisu mogli ortopedi ni da vide, niti je ijedan terapeut ili psihijatar to mogao sprečiti. Svaka komplikacija ostavlja tragove u mozgu (ma ne samo u mozgu), u demenciji je fatalna i obična infekcija. Ali da bi se išlo dalje sa lečenjem, prvo treba sanirati ono osnovno. I tako u krug.

Eto, opet ste me isprovocirale. Nemojte više. Moram da mislim na neke druge stvari.
 
Birdie nam iznela kontraargument: kad u bolnici znaju šta je demencija, onda ih otpisuju (to je klasika u svetu)... I ovi što znaju i oni što ne znaju - zanemaruju samo jedan detalj: svaki slučaj je za sebe. Nekome više nema pomoći, a nekome život zavisi upravo od preloma ili nečeg sličnog banalnog. Onaj gips je mojoj majci zauvek oduzeo ruke, ali prelom su morali da saniraju, da je više ne boli. Oni su uradili svoje, a to što je njen mozak sve više trokirao, to nisu mogli ortopedi ni da vide, niti je ijedan terapeut ili psihijatar to mogao sprečiti. Svaka komplikacija ostavlja tragove u mozgu (ma ne samo u mozgu), u demenciji je fatalna i obična infekcija. Ali da bi se išlo dalje sa lečenjem, prvo treba sanirati ono osnovno. I tako u krug.

Eto, opet ste me isprovocirale. Nemojte više. Moram da mislim na neke druge stvari.

Donekle se slazem. U svetu su zakonom postavljene stvari tako da se zastiti okolina od dementnog i dementni od samog sebe. Tamo u bolnicama jako vode racuna, jer tamo se izgubi licenca i placaju troskovi osiguranja. I ovde kada pripretis onda nadju resenje. Treba biti uporan. Ponekada se i posvadjati. Nase medicinsko osoblje jos uvek ne shvata ozbiljno odgovornost za pacijenta. Ali, mislim da ih vredi podsetiti na to.
 
mislim da sistem organizacije u zdravstvenim ustanovama je katastrofa

Jeste,katastrofa i trebalo bi malo drugacije da funkcionise.U slucaju moje majke koja je zavrsila u Ugrentnom na reanimaciji tek kada joj je voda pocela sa pluca kuljati na usta i dobila gusenje,ispalo je kao sreca u nesreci.Prvo je imala srecu da se vrati medju zive a onda i da se uljuci psihijatar.Da nije bilo problema sa srcem ona nikada ne bi otisla kod psihijatra i mentalna oboljenja bi bila dominantna.Da ja nisam insistirala da dovedu psihijatra oni sami to sigurno ne bi ucinili.Valjda je normalno da pacijent koji lezi npr na kardioloskom odeljenju ili bilo kom drugom a ordinirajuci lekar primeti i neka druga oboljenja,bilo bi pozeljno valjda i normalno da sam ukljuci i ostale strucne lekare ma o kojoj bolesti se radi.Znam da ponekad uljuce pulmologa ili internistu ili ortopeda ali za psihijatra to im je pipav teren.Jedva sam to izgurala i odradila a onda sam imala utisak da ostali lekari koji mamu obilaze posle ustanovljene i psihijatrijske dijagnoze malo zaziru od nje,kao da je gubava.Nije bilo prijatno to primetiti.Kao da je ona izabrala da ima demenciju,parkinsona ili sta vec,nebitno...

- - - - - - - - - -

Još jednom hvala svima :heart:
Bezuslovna, razumijem te i podržavam apsolutno u nastojanju da je mama još na tom odjeljenju.
Što se tiče bolnica - o moj Bože! Pisala sam već o tome, ali opet ću reći, kad su prve godine bolesti tatu na internom htjeli otpustiti jer je dementan jer zaboga oni nisu odjeljenje za dementne pri tom ne učinivši ništa zbog problema radi kog je došao u bolnicu poludila sam! Na kraju sam prijetila tužbama, čudima.....iako mi zaista nije do toga, ali prosto mora čovjek da se izbori nekako sa njima, tek tada su se malo smilovali. Tada je načelnica promijenila priču i pričala kako imaju malo osoblja, kako nemaju obučene sestre za rad sa takvim pacijentima i stotinu izgovora je našla. Pitala sam je da li te njene tvrdnje znače da dementan bolesnik ne može radi neke druge bolesti ležati u bolnici? Šta rade sa takvima? Uspavaju ih? Onda smo tražili rješenje pa su mu poslali neuropsihijatra koji je tatu koji je čitav život vodio računa da se poštuju propisi i bude ispravan građanin uhvatio na foru da ako ga puste kući taj bi ljekar mogao u zatvor. Onda moj tata meni veli "ma išao bi ja odmah, ali ne mogu zbog onog čovjeka, baš je neki dobar čovjek" :hahaha: Već sam pisala o ovome, ali često mi to padne na pamet kako su ga mukicu upecali na foru i zahvaljujući tom neuropsihijatru smo izdejstvovali da tada ostane u bolnici i riješi tada akutni problem tečnosti. Da nismo, on bi već bio mrtav.

Tvoj tata je slican slucaj kao moja mama.Lakse mi je kad to prepoznam i kod drugih.:hvala:
 
Birdie nam iznela kontraargument: kad u bolnici znaju šta je demencija, onda ih otpisuju (to je klasika u svetu)... I ovi što znaju i oni što ne znaju - zanemaruju samo jedan detalj: svaki slučaj je za sebe. Nekome više nema pomoći, a nekome život zavisi upravo od preloma ili nečeg sličnog banalnog. Onaj gips je mojoj majci zauvek oduzeo ruke, ali prelom su morali da saniraju, da je više ne boli. Oni su uradili svoje, a to što je njen mozak sve više trokirao, to nisu mogli ortopedi ni da vide, niti je ijedan terapeut ili psihijatar to mogao sprečiti. Svaka komplikacija ostavlja tragove u mozgu (ma ne samo u mozgu), u demenciji je fatalna i obična infekcija. Ali da bi se išlo dalje sa lečenjem, prvo treba sanirati ono osnovno. I tako u krug.

Eto, opet ste me isprovocirale. Nemojte više. Moram da mislim na neke druge stvari.

Beket, niko nije ni mogao da ocekuje da ce ortopedi leciti demenciju. Bitno je kako su se ophodili. Tvoja mama nije lezala na ortopedskom, a da jeste verovatno bi nastali problemi. I cinjenica da je osoblje doma ostavilo u hodniku urgentnog da ceka tebe je van pameti, koliko se secam. I pad secera moje mame je napravio pomak u demenciji. A mogu da kazem da su internisti bili izuzetno posveceni prilikom pregleda u hitnoj i da su dali preporuke osoblju u domu, cak su se ljutili sto ne vode vise racuna o cescem kontrolisanju secera kod dementnog pacijenta. Tada je problem bila mlada doktorica u domu, koja je bila tvrdoglava. Ali nisam propustila da joj dam do znanja da je pogresila i da ocekujem da se takva greska vise nece ponoviti. Naravno da smo svi nailazili na takve situacije, a naravno i da smo se suprotstavili tome. Jer kod nas jos uvek tako mora.
 
Imaju oni svoju logiku. Što reče jednom jedan budući student medicine - kad je bio na praksi na gerijatrijskom odeljenju - srce i pluća su na prvom mestu, ostalo manje više nebitno... Dakle, uče ih od srednje škole da treba spašavati organizam, održavati vitalne organe od kojih zavisi život, pa ako ga sačuvaju - onda ga predaju psihijatrijskom odeljenju... Od demencije se ne umire.

Verovatno ponekad predaju slucaj psihijatrijskom odeljenju kad je bolest uznapredovala i veoma ocigledna ali moju mamu su hteli da puste kuci cim joj se srce stabilizovalo i pritisak priblizio normali.Bar da su hteli da je prebace na psihijatriju pa da tamo odlezi neki dan.Bilo bi lakse i meni i njoj.Ona je ionako bila sva pogubljena i uznemirena a tamo bi imala odmah adekvatnu terapiju do ustanovljivanja konacne dijagnoze.Rekli su mi da je vodim kuci i tek onda nalazim resenje sa psihijatrom.To bi bilo gubljenje vremena i ona dobrovoljno ne bi pristala.Ovako smo obe imale srecu.Steta sto to u nasem zdravstvu nije bolje organizovano i praceno.

Beket,potpuno te razumem sto zelis da odes sa teme.Zasitila si se svih tih teskih prica i svojih dela oko majke.Nije zivot samo bolest,a nazalost mi ovde prisutni cesto zaboravljamo na ostale segmente zivota.Ako uspes da se iskljucis iz problema i zelis da ti zivot krene nekim drugim tokovima zaista ti zelim svaku srecu.Mozda je vreme da ostavis ovo sve iza sebe.Srecno!:bye:
 
a ja sam danas pukla...juce sam je odnela na operaciju ...primili je u bolnicu sve po propisima....jutros mi se javlja dodji da me uzmes...i uzela sam je...nisu hteli da je operisu jel se predomislila...nije vredelo ubedjivanje...a dva meseca se namucismo da obezbedimo sve sto treba .....i ona se predomisli....pa doslo mi je da je ubijem na mestu iako mi je majka.... i sad ona meni ljuta ...nece da prica sa mnom...zna ona zasto je ja teram na operaciju...da bi se ja "oslobodila " nje ....tako kaze...pa ja nemam vise nerava...taj njen neuropsihijatar vise meni treba nego njoj.:evil:
 
Oh. draga, sta da ti kazem....
Tesko je u jednoj takvoj situaciji ostati smiren.
:zag::zag::zag::zag:
Nemogu ni puno toga da ti kazem, bolest koju tvoja majka ima,mislim na demenciju, ako je za utehu, to govori iz nje, i tu nikakva ubedjivanja ne pomazu i ovo sto pises je neka njena normalna reakcija u bolesti.
Verujem da je bilo naporno sve pripremiti za operaciju i onda odjednom...uh.
Nisam nesto najbolje pratila temu u poslednje vreme, kakva je to operacija u pitanju i da li moze da se uradi kasnije, znam to znaci opet prolazak kroz istu agoniju.....
 
ma moze...samo sto u trenutku je bio kratak spoj...bas kratak.
ma operacija cuklja na desnoj nozi....ne moze nista da obuce kao prvo a kao drugo ne moze duze od pola sata da pesaci...a posto je i bolesna od parkinsa njoj to kretanje mnogo znaci....sto je pokretljivija bolest sporeije napreduje....ma mozak mi je ....kosmar....poludecu
 
ma moze...samo sto u trenutku je bio kratak spoj...bas kratak.
ma operacija cuklja na desnoj nozi....ne moze nista da obuce kao prvo a kao drugo ne moze duze od pola sata da pesaci...a posto je i bolesna od parkinsa njoj to kretanje mnogo znaci....sto je pokretljivija bolest sporeije napreduje....ma mozak mi je ....kosmar....poludecu
Nela, sličnu situaciju sam ja imala sa ocem kod ugradnje pejsmejkera. Morali ga vezivati, bio agresivan, nije htio uzeti lijekove, hranu, na kraju je mama odlazila da ga hrani i da mu daje lijekove. Na kraju nisu ni odradili ugradnju jer su se plašili da će on to sve počupati. Bolest sigurno napreduje, to vidim, ali pejsmejkera nema. Situaciju koju sam opisivala u jednom od prethodnih postova između ostalog tata traži da ide kući a meni njegova doktorka obrazlaže činjenicom da oni ne drže nikog na silu (živio razlog!) i da moraju da ga otpuste.Svjesna je doktorka toga da je dementan i nije u stanju sam donijeti odluku, ali se osokolila kad je rekao "ja hoću kući". No, onda sam ja "pravila red" :rumenko:
Tako da ja tebe sasvim razumijem, ali prosto takvi su...
 
ma moze...samo sto u trenutku je bio kratak spoj...bas kratak.
ma operacija cuklja na desnoj nozi....ne moze nista da obuce kao prvo a kao drugo ne moze duze od pola sata da pesaci...a posto je i bolesna od parkinsa njoj to kretanje mnogo znaci....sto je pokretljivija bolest sporeije napreduje....ma mozak mi je ....kosmar....poludecu

Dementnima se ne preporučuje nikakva operacija, osim ako od toga život ne zavisi. Za čukljeve danas valjda već postoje neka ortopedska pomagala, ne znam tačno, raspitaj se, proguglaj. Ono što je najbitnije - moraš uspostaviti dobar kontakt sa bolesnom osobom, a i to samo smireno, bez ikakvih emocija ili nametanja svog mišljenja. Dementnima treba povlađivati čak i kad nisu u pravu, a opet ih preko lažnih pohvala nagovoriti da rade ono što treba. Ti prosto ne razumeš da tvoja majka nije u stanju da razume to što joj pričaš. Otud i njena paranoja. Grešiš i u stavu da "neće da prizna" (to si negde prethodno napisala ovde) - tačno je samo da nije u stanju da shvati. Moraš promeniti svoj pristup problemu, inače ćeš zaista poludeti.
 
Poslednja izmena:
Beket,potpuno te razumem sto zelis da odes sa teme.Zasitila si se svih tih teskih prica i svojih dela oko majke.Nije zivot samo bolest,a nazalost mi ovde prisutni cesto zaboravljamo na ostale segmente zivota.Ako uspes da se iskljucis iz problema i zelis da ti zivot krene nekim drugim tokovima zaista ti zelim svaku srecu.Mozda je vreme da ostavis ovo sve iza sebe.Srecno!:bye:

a hvala, ali eto opet lutate, pa moram još ponešto da kažem -

dobra je mantra "to bolest govori", ali slabo ko to zaista razume... (dok ne oseti na svojoj koži)
 
zaista sam i poludela...prvo sam povladjivala...okretala teme na nesto drugo...neosetno me je uvukla u "njenu" igru.....nije mi jasno samo sto su joj halucinacije seksualne uglavnom....tako su i nastali problemi....ja sam prijatelj sa ljudima koje ona vidi...ja imam seksualne odnose sa njima...aj sad jos uvek to ne prica svakom sem njenim sestrama...sutra ce da odvali nesto negde....ja ne umem da se snadjem.priznajem.
 
zaista sam i poludela...prvo sam povladjivala...okretala teme na nesto drugo...neosetno me je uvukla u "njenu" igru.....nije mi jasno samo sto su joj halucinacije seksualne uglavnom....tako su i nastali problemi....ja sam prijatelj sa ljudima koje ona vidi...ja imam seksualne odnose sa njima...aj sad jos uvek to ne prica svakom sem njenim sestrama...sutra ce da odvali nesto negde....ja ne umem da se snadjem.priznajem.

moraš da nađeš dobrog dijagnostičara, dobrog neuropsihijatra... moguće da je tu ona retka i najgora vrsta demencije koja je fokusirana na inhibicije, takvi bolesnici često šetaju goli iz čiste provokacije, gadne scene umeju da prave, svašta izmišljaju i umišljaju -

moja majka nije fokusirala paranoju na mene, ali je zato imala trip da je njena negovateljica strašno ljubomorna na fizioterapeuta i svaku masažu...kratko je to trajalo, sve je to demencija -
 
Poslednja izmena:
zaista sam i poludela...prvo sam povladjivala...okretala teme na nesto drugo...neosetno me je uvukla u "njenu" igru.....nije mi jasno samo sto su joj halucinacije seksualne uglavnom....tako su i nastali problemi....ja sam prijatelj sa ljudima koje ona vidi...ja imam seksualne odnose sa njima...aj sad jos uvek to ne prica svakom sem njenim sestrama...sutra ce da odvali nesto negde....ja ne umem da se snadjem.priznajem.

uuuuuuuuuuuuuf.......Kao što reče beket, moraš naći dobrog neuropsihijatra, da joj odredi terapiju.
Ne nerviraj se. Nema svrhe.
:zag:
 
Danas je svuda u svetu obeležen Međunarodni dan Alchajmerove bolesti, pa i kod nas -
http://www.b92.net/zdravlje/vesti.php?yyyy=2015&mm=09&nav_id=1041890

A ja sam naletela i na jedan stari članak u nekom inostranom nedeljniku, gde osim mnogih drugih stvari - stoji i jedan frapantan podatak (koji bi valjalo još proveriti, nisam sigurna da li je tačan) - da je Svetska zdravstvena organizacija svojevremeno zabranila ispitivanja ranog otkrivanja demencije, odnosno predispozicija za slične bolesti. A zašto? Navodno - iz straha od epidemije samoubistva. Ako je to tako, onda pada u vodu bilo kakva teorija o preventivnim merama...
 
Poslednja izmena:
Meni zvuči logično ta zabrana i njen razlog. Oduvek mi je bilo čudno da se o bolesti broj 1 ne piše na široko.
Vidi ovako. Da sam ispisala u onom blogu sve, ali baš sve u detalje, da sam pridodala priče odavde u detalje, šta misliš, koliko ljudi bi bilo uplašeno, užasnuto? Koliko njih bi običnu zaboravnost usled stresa i preopterećenja, nemogućnost da se seti događaja od pre nedelju dana i takve neke običnosti, doživelo kao znak Alchajmera (a to nije)? Koliko njih bi sebi skratilo muke?
 
Meni zvuči logično ta zabrana i njen razlog. Oduvek mi je bilo čudno da se o bolesti broj 1 ne piše na široko.
(...) Koliko njih bi sebi skratilo muke?

Meni nije logično. Ako ne znate ništa o Silviji Plat ili Virdžiniji Vulf, onda ste barem gledali film "Sati". Istorija samoubistava je manje više poznata, barem u XX veku. Kao i danas, uzrok je uglavnom depresija ili neki drugi psihosomatski poremećaji (kojih su bolesnici svesni, za razliku od naših dementnih roditelja), ali i spoznaja da se boluje od neizlečive bolesti. Nekad je tih bolesti bilo mnogo više: tuberkuloza na primer, u prethodnim vekovima kuga, boginje itd. - ali pošto znamo da su neke bolesti ipak iskorenjene, ostaje nada da će se tako desiti i sa onima koje danas vladaju: kanceri, tumori, sida i još gomila manje poznatih bolesti, za koje uglavnom znamo ili pretpostavljavamo da je dugotrajno umiranje u ogromnim bolovima. U principu, svi bismo sebi skratili muke u nekom trenutku, ali što je kraj bliži - želja za životom je još veća i to je fenomen posebne vrste.

Zna se koji su testovi za rano otkrivanje demencije, a još su pouzdaniji snimci mozga sa sve moćnijom tehnologijom. Problem ostaje etičke prirode, koliko će demencija ostati porodična tajna, a koliko će se o tome pričati. Na to ne možeš nikog naterati. Institucije su dužne da se time ozbiljnije pozabave, čak i kod nas ima manjih pomaka, ali medicina je još uvek nemoćna. Nema za demenciju čak ni zabranjenih alternativnih lekova, kao kod drugih bolesti. Ostaje samo očaj i o tome je teško pričati.
 
Poslednja izmena:

Back
Top