Drage moje,
Čitam svoje postove od pre godinu i više dana, kada sam otkrila temu, i ne verujem koliko se je brzo prošlo vreme. Mislila sam da su problemi počeli negde tačno pre godinu dana, ali su me postovi demantovali. Ako ništa drugo, zbog toga je vredelo pisati. Ali, ova tema je dragocena iz još nekoliko hiljada razloga...
Najpre, izvinjavam se što se ne javljam redovno, ali mi je zaista preteško da se saberem i napišem šta se kog momenta dešava, a trebalo bi. Pratim sve što pišete, lepe i ružne trenutke, saosećam zaista, ali je mi je mnogo teško da se uključim u svakom momentu. Komplikovano, znam.
Moja mama je i dalje u domu. Demencija lagano napreduje, uz nju i sve ostalo, s tim što je ona stabilnija u kretanju. Pre svega, prija joj ustaljeni raspored, što kod kuće nikada ne bismo mogli da postignemo. Jednostavno ona ne bi poštovala vremena za lekove, spavanje, obroke, a to mi se čini najbitnijim od svega. U domu rade vežbe, malo šetaju s njima i to je za nju dovoljno. Ona se negde dobro uklopila, a kod nekih stvari ima problema. Na stranu njena kenjkanja i zakeranja, ali mi dosta brige zadaje što shvatam da ona naprosto nikada nije bila preterano društvena osoba. I kod kuće je imala svoj ustaljeni krug osoba sa kojima je komunicirala koji se nije menjao godinama. Sve je manje, logično, upoznavala nove ljude, a sada u domu ne uspeva da se integriše baš najbolje. Stalno misli da je neko ogovara, na šta joj ja kažem da ne obraća pažnju, tu i tamo s nekim uspostavi kontakt, ali i to sporadično. Ja sam se nadala da će se vezati za nekog, da će pronaći svoj ritual, svoje teme. Ubeđena je da drugi korisnici imaju privilegije, veze, pa čak i da nekima dom plaća socijalno jer su prošli neku komisiju. Naši razgovori postaju čudni, sve mirniji i besadržajniji jer ona zaboravlja šta smo pričali na početku. Ponavljam joj kako je ko od familije i komšiluka, pa onda ona krene u argumentaciju kako ona može da se vrati kući i bude tamo uz pomoć od par sati, dva-tri puta nedeljno, pa onda ja promenim temu, ona se uključi u to, i tako nekako provedemo tih sat i kusur posete, otprilike svaki drugi dan. Malo joj pregledam orman i fijoke jer se ne snalazi sa čistim i prljavim vešom, ne može da zapamti gde joj šta stoji, za sada još prepoznaje svoje stvari i ume sama da se umije i obuče.
Osoblje doma je upoznalo njenu problematiku, uglavnom se korektno ophode prema njoj. Sestrama ne može da zapamti ime, osim jednoj ponekad, za sada nas koji dolazimo u posetu prepoznaje, po neko je okrene telefonom, mobilni zna da koristi minimalno, prima pozive i poziva mene i nikog više. Ima problema sa govorom, rečenice su joj kratke, ne uvek potpune, neke reči zamenjuje, pa negde iz konteksta lovim šta je htela. U imenovanju prostorija u domu, na primer, primećujem da zapravo projektuje stan na dom (kuhinja, dnevna soba, spavaća soba, kompjuter ...) i tu je ne ispravljam jer mi se čini besmislenim, a nju bi samo povredilo. Trudim se da je ne prekidam jer tada ne može da se seti šta je uopšte htela da mi ispriča.
Pokušaću da pišem češće i da se uključim u neke teme. Duboko poštujem sve vas koji kod kuće negujete roditelje, meni je i ovo nekada previše, ne više toliko fizički, tu dom zaista rasterećuje, nego mentalno, brinem, nerviram se, borim se sa sa krivicom što je ona tamo.
Florena, a i svi ostali kojih u poslednjih par meseci nije mali broj, koji ste izgubili bitku vaših roditelja protiv ove bolesti - primite saučešće, tu nema mnogo reči,