Da vidimo šta Vujaklija kaže za sekte: Sekta je (lat.secta od sequi= slediti, pratiti nacela kojih se neko drzi; stranka, skola) manja verska stranka ili manje udruzenje koje se odvojilo od neke vece, vladajuce verske stranke; jeres.
Sektas (lat. secta) pristalica neke sekte; onaj koji je sklon da zastranjuje i da se odvaja od grupe (napr. knjizevne, politicke, itd.) kojoj pripada.
Veoma cenjena americka enciklopedije „Encarta”, odrednicu „sekta” definise kao „manju religioznu grupu koja se odvojila od vece i utemeljene religije.” Novoformirana sekta pri tome zadrzava deo izvorne religije, a manjim ili vecim ritualnim ili dogmatskim inovacijama se diferencira od maticne crkve. Dakle, ovde nema bitnih razlika od Vujaklijine definicije.
Da se vratimo ponovo na sustinu pitanja. Prema gore navedenom izvoru sekte se mogu smatrati normalnim mehanizmom za generisanje novih religioznih uccenja. Vecina sekti brzo nestaju, druge zivotare izbvesno vrema, a samo mali broj opstaje, siri svoj uticaj i prerasta u novoformirane priznate verske pokrete. Evidentno je da su maticne crkve izuzetno osetljive na pojave neke sekte, jer se osecaju ugrozenim, te se sa prezirom i mrznjom obrusavaju na njih. U nasoj davnoj proslosti, za vreme vladavine Nemanjica, eklatantan primer su bogumili (imali su razna imena: bogumili u Bugarskoj i Srbiji, prema imenu vodje sekte bugarskog popa Bogumila, babuni u Makedoniji, patareni u Italiji; katari - cisti; kristjani u Bosni i Dalmaciji, itd), koji su bili iskorenjeni „ognjem i macem”. Ova jeres se najduze odrzala kao slobodna vera u Bosni, pocev od Kulina Bana, sve do konacne okupacije od strane Otomanskog carstva. I hriscanstvo se moze, kao i islam, smatrati sektom. Obe navedene religije proisticu iz judaizma. Sve tri monoteisticke religije su dalje izdeljene na brojne manje ili vece sekte. Karakteristicno za sve religije je nedokazano ubedjenje njenih clanova da njihova crkva (ili sekta) je jedina pravovern a sve ostale su jeresi ili kultovi.