„FOEDERA, IVRA, AC SOCIETATES IMPERII ROMANI“
Konstantina VII. Porfirogeneta
Zašto se ne razmatra djelo Konstantina Porfirogeneta „ FOEDERA, IVRA, AC SOCIETATES IMPERII ROMANI“ u kojem se ne spominje doseljenje Slavena?
Zabludu o dolasku Slavena prvi je počeo promovirati
mletački učenjak iz Trogira po imenu Ioannes Lucius u djelu „De regno Croatiae et Dalmatiae“ tiskanom u Amsterdamu 1666. godine. Budući da se Ioannes Lucius često kod nas naziva imenom Ivan Lučić Trogiranin važno je napomenuti da o njegovom privatnom osjećaju identiteta najbolje svjedoči činjenica da je nizozemskom izdavaču prigovorio što ga je potpisao kao „Ioannis Lucii Dalmatini“ tako da je u drugom izdanju knjige 1668. godine potpisan samo kao „Ioannis Lucii“. Njegovo ime u varijanti Ivan Lučić Trogiranin je konstrukt hrvatskog nacionalističkog imaginarija: čovjek se nikad nije tako potpisao niti ima razloga vjerovati da bi pristao na tako definiran identitet.
Slično današnjim historijskim konceptima kojima je doseljenje Slavena glavna dogma,
njegovo učenje temelji se na dokumentu „De Administranto Imperio“ Konstantina Porfirogeneta. Famozna Porfirogentova knjiga u stvari to nije, jer se radi o redakciji njegovog teksta u izvedbi nizozemskog učenjaka Johannesa Meursiusa iz 1611. godine u kojoj se nalaze nepouzdana poglavlja o navodnom doseljenju Slavena puna grešaka i kontradikcija koja ne potvrđuje ni jedan drugi historijski dokument. Vrlo je moguće da je Meursius bio na platnom spisku mletačkih bankara koji su bili pokrovitelji Nizozemske Republike i koji su u tu svrhu 1609. godine osnovali Amsterdamsku mjenjačku banku. Meursius je također bio i pornograf; poznata je, recimo, njegova pornografska litografija „Elegantiae latini sermonis“ koju u svojim memoarima spominje nitko drugi do legendarni prvak venecijanske špijunaže Giacomo Casanova.
Budući da izvornik Porfirogenetovog spisa nikad nismo vidjeli, nameće se zaključak da se teorija o doseljenju temelji na Merisusovoj redakciji iz 1611. godine. K tome je vrlo važna činjenica da dubrovački benediktinac Mavro Orbini 1601. godine u Pesaru objavljuje djelo „Il regno de gli Slavi, hoggi corrottamente detti Schiavoni“ („Kraljevstvo Slavena, danas iskrivljeno rečeno Skjavoni“). U poglavlju o povijesti Dubrovnika,
Orbini se poziva na Porfirogenetovo djelo po imenu „FOEDERA, IVRA, AC SOCIETATES IMPERII ROMANI“ („Savezi, prava i društva Rimskog carstva“) napisano 959. godine (prema Arpotacu Burdegalefe-u nepoznatom učenjaku na kojeg se Orbin i poziva za dataciju dokumenta), koje danas nije dostupno. Danas je Orbini proglašen nepouzdanim mitomanom i ideologom na osnovu njegovog navodno pogrešnog stajališta Iliri = Južni Slaveni, a također je optužen da je falsificirao i izmišljao svoje izvore. Iz toga slijedi da njegovo djelo ne treba uzeti ozbiljno te ono stoga u diskursu vladajuće tiranije figurira tek kao kulturni spomenik. Međutim, Orbini je daleko od neozbiljnog autora; tokom pripreme svog djela prošao je mnogo knjižnica na Apeninskom poluotoku te naveo veliki broj starih povjesničara i njihovih djela do kojih danas ne možemo doći što ne znači da u njegovo vrijeme nisu postojala, nego može značiti da su sklonjena ili da ih nitko nije potražio.
Jedan od rijetkih suvremenih povjesničara koji se suprostavio glorifikaciji Porfirogenetovog spisa u redakciji Johannesa Meursiusa je Tibor Živković, direktor Istorijskog instituta SANU, koji je napisao: „Ustvari, prvi izdavač 'De Administrando Imperio', Johannes Meursius, izmislio je ovaj naslov 1611., iako car Konstantin Porfirogenit nije naslovio svoje delo". Zanimljivo je da je dubrovački autor Mauro Orbini već 1601. godine imenovao Konstantinovo djelo.“ Dakle, gdje se nalazi izvornik Porfirogenetovog spisa te zašto je sklonjen? Je li slučajno da je Mersiusov falsifikat objavljen u Nizozemskoj gdje će kasnije biti objavljeno djelo Ioannesa Lucija „De regno Dalmatiae et Croatiae“? Ili se radi o pomno smišljenoj obavještajnoj smicalici venecijanskog bankarskog kartela?
Sve do Luciuseve knjige porijeklo tzv. Hrvata/Srba je bilo neupitno ilirsko što se lijepo vidi kod svih učenjaka od Tome Arhiđakona (13./14. st.) do Mavra Orbina, te stranih još ranijih izvora kao što je Guillermo de Tiro (1130 - 1185.). Međutim, nijedan učenjak koji zastupa pripadnost našeg naroda ovom prostoru ne uklapa se ni u domaći povijesni mitos niti u historiografiju stranih imperijalnih sila. Pritom je pretužno da više razuma i istinoljubivosti nalazimo kod stranaca nego kod naših znanstvenika, čast izuzecima poput Živkovića koji je ustvrdio da udio doseljenika među starosjediteljima nije prelazio više od 2 -3%.
Vinko Klarić, slobodni istraživač
https://www.academia.edu/28649083/FO...?auto=download
Znaju koliko se sme izmeniti, znaju koliko treba da se kiseli pre nego što se servira da bi prošlo sud vremena i eventualne kritike unutrašnjih krugova itd.
