Osećam se krivom, ali priča ide par godina unazad...
Kad smo počeli da živimo sa svekrvom, pre pet-šest godina pod istim krovom, ali na različitim etažama, ona je mesecima ulazila u kredite kako bi kupila skroz nov nameštaj i belu tehniku za svoj deo, dok se "starog" od par godina upotrebe rešavala u bescenje. Od njene male penzije otplaćivala je sve to, a mi smo dotirali kada joj je bilo potrebno, jer u njenom delu živi i sestra mm (sa posebnim potrebama) i smatramo da je to normalno.
Sad više nema šta da kupi pa je krenula sa kupovinom posuđa, uglavnom delimano i bergen. Kupila je otprilike dva puta više svega nego što joj treba, i to sve neke lonce od 5,6,7 litara, neke pekače, sve megalomanski.
E onda je polako počela prošli mesec meni da kupuje (pod izgovorom da je to poklon za Slavu), prvo ogroman tiganj i šerpu od 8 l pa onda i neku tepsiju. Ajd, prihvatim, zahvalim se, mada ja ne volim da kuvam za dva dana, to neće niko da jede i uglavnom koristim šerpe od 3 l za nas četvoro i tiganj od 24 cm.
Danas me gnjavi da odem do Lidla da joj kupim lonac od 9,5 l, neki metalni, tipa cepter. Odem, kupim joj, donesem račun, ona plati i kaže "e, ovo je za tebe"
Nemam pojma kako sam uspela da odbijem, stvarno mi to ne treba, lončina od inoxa na kojoj se vidi svaki otisak a velika i teška sa staklenim poklopcem. Ostao je gorak ukus u ustima...
Zamolila sam je da mi više ne kupuje posuđe. Imam komplet cepter, imam par kaserola od litre i par dobrih tiganja. Stvarno mi ne treba više ništa. Ako sad bude duvala danima zbog toga , stvarno ću se osećati još lošije jer znam da je namera bila dobra. A da sam prihvatila, ko zna šta bi mi još nakupovala.