Duga je to priča. Ali generalno, na kraju godine ne dižem glavu od medenjaka, ne moram, objektivno, ali što više uradim, više ću prodati. A to je ona kap koju ulijem u kućni budžet i bitno mi je da iskoristim svaku šansu. Onda, ručak, mora nešto da se jede, imam maloletnu decu i muža koji radi. Slične kućne stvari, svakodnevne, znaš već... Sutra se ide po ocene, dva deteta u dva termina, muž radi, znači ja vozim. Usput, kupovina poklona... Deca bi jelku, kitiće sami, osim sklapanja i sijalica... Pre toga, danas, treba ošišati maslačke, da liče na ljude, potom neki dan da ih vodim na slikanje, novogodišnje, pa babama na poklon slike, nešto kao tradicija. Negde između, pakovanje, šaranje, slanje, odgovaranje na poruke, što se tiče porudžbina, jer možda ipak nežno roze, umesto one pink, ali sa snegom i sijaličkama na irvasovim rogovima...
Sve je to slično, godinama unazad, ali sam pre par nedelja bila dobro bolesna i još se izgleda nisam povratila pa me sve umara...
Objektivno, sama sam kriva.
Subjektivno, ja ću uraditi sve što se od mene očekuje, kao i toliko puta do sad.
Nezamenljiva, svakako nisam, niko nije.
Eto...