Da li ste se ikada u životu "raspali" i niste mogli da kontrolišete suze, bes ili nešto slično?

Ako može ova tema.

Значи ти си неки делинквент и криминалац, то је већ друга прича.

Распадам се стално од кад знам за себе са повременим неконтролисаним изливима беса, иако сам по природи миран и сталожен. Али нисам могао да трпим ужу породицу јер сам духовно потпуно некомпатибилан са њима, а могу рећи да су ме и психички злостављали. Нисам ни ја цвећка, али они су били много јачи од мене, па су моји изливи беса најчешће били изазвани стањем беспомоћности. Не могу о свему да пишем, али имао сам изливе беса типа викање, псовање, пљување, лупање вратима, једном сам оборио на земљу и разбио један лап-топ, једном сам исекао каблове на ПЦ-ју, једном сам шутнуо усисивач на телевизор, умало да разбијем екран, ударање тастатуре песницом, класика. Исповедање излива беса у цркви ми је много помогло, и сада сам по том питању углавном ок, ни близу лоше као раније.

Што се тиче хапшења, био сам два пута ухапшен, и оба пута нисам био крив.

Прво кад сам радио у обезбеђењу на једној локацији чије власништво је било спорно, неки радници који су били против новог власника позвали полицију да нас ухапси. Колега и ја смо онда провели два сата у притвору, мени писали да ми је ЛК била оштећена, што јесте било тачно, колеги писали да није имао ЛК код себе, што је такође било тачно. Али нису нам стављали лисице или нешто, возили су нас у колима на задњем седишту, и били су фини. Нисам био љут, само сам се нашао у чуду да будем ухапшен зато што сам дошао на посао. Стојимо нас двојица тако постројени, полицајац нам пише шта смо скривили, долази нека инспекторка, погледа нас, и пита шта смо скривили, ја кажем радимо за Алкаиду, толико ми је било све то забавно, они се само насмеју.

Други пут када сам био лажно оптужен за сексуални напад, нека мала се пар дана вртела око мене, било ми је онда жао да не покушам да јој приђем да се упознамо. Она побегне, онда ме одједном полиција хапси са све лисицама на рукама, и сазнам да сам је сексуално напао. Полицајци су били више него фини, једино што нису морали да ми стављају лисице, ја кажем не морате сарађујем не пружам отпор, они као морају по процедури, исто ме возили на задњем седишту кола. Једино ме је малтретирао инспектор који ме је испитивао. Спасиле су ме две жене које су довели да ме посматрају за време испитивања, једна полицајка која је све време правила фаце као да јој је ужасно досадно, и једна друга у цивилу вероватно психолог која ме је гледала сажаљиво, обе су одмах стале на моју страну. Ту сам исто био око два сата у станици, па су ме пустили. Нисам био бесан или тужан, само разочаран, нисам могао да схватим како неко може из чиста мира лажно да те оптужи да си га напао, од тада више у принципу не верујем женама када кажу да су нападнуте или злостављане.
 
Samo jednom nisam mogla da se kontrolišem. Jedan komšija je na sastanku stanara zgrade verbalno napao prvo moju sestru a zatim i moju majku.

Pobesnela sam jer ne volim nepravdu, ne znam šta sam mu sve rekla a onda sam ušla u stan.

I počela sam da plačem i mislim da nikada kasnije nisam plakala toliko dugo kao tada.

*
 
Poslednji put letos.
Poslala ćeru na selo, iskoristila taj period da odradim neku manju intervenciju, zove me i pita kako si, pozdravlja te baba i svi ostali, meni suze samo grunuše.
Pričam sa detom i ostatkom porodice a suze samo liju.
Završim razgovor, i počeh da jecam.
Isplakala se, izjecala, istresla nos, umila.
Zbog čega?
 
Jesam,više puta sam se raspao,i par puta zaista loše postupio,žao mi je sada,al tada nisam mogao da se iskontrolišem
Nekad se jednostavno nemoguce kontrolisati, a i samokontrola moze imati posledice, s vremenom covek nauci da ponesto kanalise emocije, ali u nekim situacijama ni to ne pomaze.
i neko je spomenuo da još jednu lošu vest ne bi podneli i tu sam pukla i počela da plačem
Dobro je tako isplakati se, izbor reci koje mog iskustva ljudi koji mogu sesti i isplakati se se mnogo brze oporavljaju i mislim da mogu da podnesu vece pritiske i stres, nekoliko najcvrscih ljudi koje sam poznavao su bili skloni plakanju,
meni je bilo cudno kad vidim nekog inace cvrstog i jakog coveka kako grca u suzama dok gleda Lesi se vraca kuci.
 
Nekad se jednostavno nemoguce kontrolisati, a i

Dobro je tako isplakati se,
meni je bilo cudno kad vidim nekog inace cvrstog i jakog coveka kako grca u suzama dok gleda Lesi se vraca kuci.
Podsetio si me na Žiku iz "Nikad nije kasno", eto on čovek plače na pesmu, pa onda što bi bilo čudno da neko plače na film...ja sam sela da gledam "Lesi se vraća kući", majka mi je još bila živa, ja je zovem da gledamo zajedno (volimo filmove sa decom i životinjama), dok je ona izašla iz kupatila, ja sam do tada isplakala more, ona kaže " Eto ti sad, rekla sam ti da ne gledaš".

Nije tema ali bila je negde, čini mi se, da li plačete na film.
 
Poslednji put da pamtim bilo je u januaru 2022. kad mi je baka imala moždani udar i ko zna koliko dugo ležala na podu. Kad sam je našao pozvao sam hitnu pomoć koja ju je odvezla na intenzivnu negu (gde će umreti tri dana kasnije), a tog dana je trebalo da se nađem sa svoja dva najbolja prijatelja u kući jednog od njih. Otišao sam i ispričao im šta se desilo (tada je još korona imala poslednje trzaje pa nisam mogao da posetim baku). Razume se da su me njih dvojica ohrabrivala i govorila da će biti sve u redu, da je baka u sigurnim rukama, a u jednom trenutku sam, valjda da malo razvedrim atmosferu, parafrazirao "Mućke" i jedan citat koji Rodni kaže za Dela kad ovaj završi u bolnici, rekavši da moja baka "neće umreti, nije ona od takvih". Ali nakon toga je nešto puklo u meni i dobio sam nezadrživ napad plača i ridanja. Njih dvojica su se bukvalno bacila na mene oborivši me na krevet na kome sam sedeo, grleći me i tešeći. Nekako sam se smirio, ali nažalost, kao što rekoh, tri dana kasnije smo dobili najgore moguće vesti. Može se reći da sam je tada oplakao, kao da sam znao šta se sprema.
 
Podsetio si me na Žiku iz "Nikad nije kasno", eto on čovek plače na pesmu, pa onda što bi bilo čudno da neko plače na film...ja sam sela da gledam "Lesi se vraća kući", majka mi je još bila živa, ja je zovem da gledamo zajedno (volimo filmove sa decom i životinjama), dok je ona izašla iz kupatila, ja sam do tada isplakala more, ona kaže " Eto ti sad, rekla sam ti da ne gledaš".

Nije tema ali bila je negde, čini mi se, da li plačete na film.
Plakala sam i ja zbog Lesi.

Nedavno smo ćerka i ja gledale film Moja devojka i naravno isplakale se obe.

Znam i ja da nije tema, ali jeste delimično povezano.
Neko će zaplakati na neku tužnu scenu u filmu neko neće i to je savršeno u redu.

U redu je i da neko krene nekontrolisano da plače ili besni.
Ljudi smo.
 
Nema ništa gore nego kad roditelju detetu viču "Prestani da plačeš"

Možeš reći ako misliš da je razmažen i da hoće nešto da izmanipuliše Ne vredi ti da plačeš
Ali rei prestani to je nekako zahtev protiv prirode.

Ja sam uvek govorila Isplači se... i onda spontano nekako prestanu. Jer tu sam da slušam plakanje, to je zdravo.
 
Poslednji put da pamtim bilo je u januaru 2022. kad mi je baka imala moždani udar i ko zna koliko dugo ležala na podu. Kad sam je našao pozvao sam hitnu pomoć koja ju je odvezla na intenzivnu negu (gde će umreti tri dana kasnije), a tog dana je trebalo da se nađem sa svoja dva najbolja prijatelja u kući jednog od njih. Otišao sam i ispričao im šta se desilo (tada je još korona imala poslednje trzaje pa nisam mogao da posetim baku). Razume se da su me njih dvojica ohrabrivala i govorila da će biti sve u redu, da je baka u sigurnim rukama, a u jednom trenutku sam, valjda da malo razvedrim atmosferu, parafrazirao "Mućke" i jedan citat koji Rodni kaže za Dela kad ovaj završi u bolnici, rekavši da moja baka "neće umreti, nije ona od takvih". Ali nakon toga je nešto puklo u meni i dobio sam nezadrživ napad plača i ridanja. Njih dvojica su se bukvalno bacila na mene oborivši me na krevet na kome sam sedeo, grleći me i tešeći. Nekako sam se smirio, ali nažalost, kao što rekoh, tri dana kasnije smo dobili najgore moguće vesti. Može se reći da sam je tada oplakao, kao da sam znao šta se sprema.
Ja od korone nisam sva svoja, ostarila sam za ovih nekoliko godina kao da je prošlo 10.
Razumem te, žao mi je.
 
Pun mi kufer onih što znaju "svoja prava" a za obaveze počnu da vredjaju odnosno u najboljem slučaju počnu da se beče

Zatim me iznerviraju oni kojima kad pokušaš da ukažeš na nešto provereno odmah pred svojom publikom uzvrate "ovo prvi put čujem od nekog" umesto "hvala"

Zatim me obavezno iznerviraju gluplji od mene.

Psihotični egoisti
 
Naravno da j
Ja od korone nisam sva svoja, ostarila sam za ovih nekoliko godina kao da je prošlo 10.
Razumem te, žao mi je.
Kod mene obrnuto, nikada se nisam osijećao tako spokojno kao za vremena lockdowna.
Uvijek pomislim na trenutak kada sam jedne večeri izašao van, a nije se čulo ništa.
Sada da izađeš utorkom u tri ujutro na terasu, čuti ćeš nešto kako brunda.
Nebitno što, ali će nešto parati tišinu, barem neki auto ili kamion u daljini, ali nešto će smetati.
 
pa onda što bi bilo čudno da neko plače na film...ja sam sela da gledam "Lesi se vraća kući", majka mi je još bila živa, ja je zovem da gledamo zajedno (volimo filmove sa decom i životinjama), dok je ona izašla iz kupatila, ja sam do tada isplakala more
Ono sto sam hteo reci cudno je kad vidis osobu tipa Rambo (hipoteticki primer) kako place uz Lesi se vraca kuci, a desavalo se, samo sto uglavnom svi kriju takve stvari.

A sto se rice raspada sistema i tu sam video takve stvari, a i doziveo sam da se jedan momenat u euforiji, drugi u totalnom bedaku i tako naizmenicno- jednostavno intenzivan stres te dovede do ruba,
mislim da vecina forumasa i nije bila u takvim situacijama, na njihovu srecu ili nesrecu.
 
Poslednja izmena:

Back
Top