Ma ti likovi koji su visoko na skali psihopatije nemaju nikakva jaka osećanja ni anksioznost, jako dobro znaju ko su i šta su i kad rešavaju te testove ili lažu ili se dobro zabavljaju sami sa sobom. Jako teško ih je prepoznati dok ne bude kasno jer su sasvim normalni, znaju da ne osećaju ništa ali vrše mimikriju i kreću se tako medju ljudima. Kao onaj biznismen Milan Beko za kog sumnjam da je full-blown, godinama je bio pop, majka, lekar i savetnik deci svog poslovnog partnera, najbolji prijatelj, kum, dok nije ispleo mrežu i uzeo mu C market. Onda je njega uništio pa krenuo i decu da mu uništava aferama i slično. Deca došla da se žale a on ih primio i tešio. Pa ih opet progonio itd.
Najgore je što nemaju kočnice i filozofske stavove o ljudskoj vrsti, pa mogu da budu štagod, u trenutku, kao kameleoni. I najprimitivniji, i najiritantniji, i najmudriji tip čoveka je njima isto, mogu sa svima i sve da odglume, ako imaju korist. A zapravo nisu ništa osim predatori, i uživaju samo u moći i manipulacijama. Sa domaćinom su domaćini, sa cirkuzantom cirkuzanti, sa fenserom fenseri, sa uspešnim uspešni, sa tvojom ružnom decom su najbolji frendovi i govore im da su lepa... ako žele nešto. Ako si im nebitan čak te i ne preziru, nego tretiraju kao mrtvaka, a ako si na drugoj strani od njihovih interesa gledaju da te unište.
Ima i ekstremnih slučajeva gde je to očiglednije, a i ovih opasnijih, prikrivenih, organizovanih, promišljenih. Kod Kleklija u knjizi "Mask of sanity" ima masa tih slučajeva opisana. Lik se po šezdeset puta pravda ženi, deci, psihijatrima da se promenio, puste ga iz bolnice, a on opet pravi ista sranja.