Da li je hrvatsku naciju stvorila Rimokatolicka crkva?

Па хрватство и није стартовало као хрватство, већ прикривено, подмукло, онако типично латински, као илирство, па затим југословенство. Знали су и сами идеолози хрватства да се исто неће тако лако запатити нигде под тим именом.
О томе су сами и писали.

Идеологије илирства, југословенства и хрватства имају за циљ окупљање јужних Словена Хабзбуршке монархије око Загреба, као противтежу идеји да Београд буде та крошња под којом ће се сви окупити.
У том циљу је једна потпуно мала, неисторијска, локално-провинцијална селендра звана Загреб морала постати велики град, центар културе и образовања, Штросмајер је у то име спискао златника и златника.

Моја је процена да није у томе баш успео, напросто зато што географски положај Загреба исти смешта на леву рупу на свирали.
Уосталом сам Загреб је постао град чини ми се тек указом цара Фрање или његовог претходника '30их година 19-ог века, да се кајкавско-безјачка месташца звана Градец и Каптол уједине у једну општину и да се направи град.

Уосталом ниједан прави Хрват никад није био вођа ниједног од ових покрета.

Гај, Штросмајер и Туђман су били Немци.
Старчевић и Павелић (етнички) Срби. зато су ваљда били толико и екстремни.
Јосип Франк је био Јеврејин.

Качити том кајкавско-загорско-безјачком народићу развијену жељу за моћ и слободарско-државотворне тендениције је не само невиђена глупост него и смехотресно.
 
Да, школовани су у вјерским школама зато што су те школе тад биле најнапредније и најпрестижније. Исто ко и Срби који су школовани при цркви. Идеолози хрватства никад нијесу стављали католицизам испред хрватства и сви одреда су мрзили Вијену.

Пуно више су им у томе помагали Срби него и Ватикан и Вијена заједно.

Zar 1900. nije bilo ni školstva ni drugih javnih institucija već je svehrvatski katolički kongres morao biti taj koji će odlučiti kako svi se svi katolički štokavci smatraju Hrvatima?

Na Svehrvatskom katoličkom kongresu, 1900. godine, glavnu reč je vodio nadbiskup Štadler, održavši i programski govor o identifikaciji hrvatstva sa katoličanstvom. Čak se taj kongres izjasnio i za obnovu papske države. Pokrenut je veliki broj klerikalnih listova, od kojih su se po zagriženosti i ekstremizmu naročito isticali “Hrvatstvo”, “Dan”, “Hrvatska straža”, “Vrhbosna”, “Katolički list” i drugi. Vremenom su otpori jugoslovenski orijentisanih intelektualaca utihnuli, a klerikalci su ispleli čvrstu i gustu mrežu političke moći i uticaja, uživajući potpunu austrijsku i vatikansku podršku. “Sav talog od jednog decenija fanatične mržnje i nacionalnog šovinizma izbio je na površinu u jezivom obliku mjeseca juna i jula 1914. godine, poslije sarajevskog atentata. Crnožuti klerikalizam je orgijao, uvjeren da je došao trenutak za prvu žetvu sjetve kroz jedan i po decenij. Zato ima i odviše dokumenata razasutih po velikom broju klerikalnih listova, ali i u uspomenama savremenika koji su preživjeli tu nesreću i sramotu.” (Magnum Crimen, str. 20.)

Početkom 20. veka Vatikan je bio u uskoj vezi sa katoličkom partijom rata u Beču na čijem se čelu nalazio nadvojvoda Franc Ferdinand. Njihovi su politički sledbenici proklamovali potrebu za fizičkim genocidom nad Srbima i Jevrejima.


"..Dužni smo i mi, i te kako ne samo kao katolici, nego i kao Hrvati sve učiniti, da u našoj domovini bude što više pravednika ...,te zato i mi odlučismo ovim katoličkim sastankom (Prvi svehrvatski katolički kongres održan u Zagrebu septembra 1900. godine, prim.) izraziti osobito počitanje (poštovanje, prim.) i ljubav k našemu gospodinu Isusu...sve učiniti da u našoj miloj domovini bude što više pravednika Kristovih...


Na ovom kongresu utemeljeni su osnovi Klerikalizma u Hrvatskoj, koji je uvek igrao negativnu i reakcionarnu ulogu, a naročito u periodi 1933-1941. godine kada se ideološki povezao sa fašizmom. Otuda i naziv klerofašizam.

Na tom kongresu programski govor nadbiskupa Stadlera usvojen je kao "Klerikalni program za novi XX vijek". Prema tome "Programu..." na prelasku iz 20. u 21. vek Hrvatska mora biti potpuno očišćena od nepravednika, tj etnički čista, "..jer gospodin Isus je mnoge gradove, a i narode i kraljevstva prije reda razorio i uništio što nije našao u njih pravednika..."

Nadbiskup Stadler je u svom programskom govoru na Kongresu sublimirao IDEJE Zakona što ga je nemačko - hrvatsko plemstvo i sveštenstvo u ondašnjoj Austriji donelo na svom saboru 1608. godine, kojim su se, na hrvatskoj državnoj teritoriji javna prava priznavala samo pripadnicima rimokatoličke veroispovesti, i kasnije bili ideja vodilja rasističkoj teorijiji Ante Starčevića o "čistom hrvatstvu", očišćenog od strane "tuđuinske zduhe", podrazumevajući pod time Štrosmajerovo jugoslovenstvo, sveslavenstvo, slovenosrbstvo. "Ovaj Starčevićev i Frankov rasistički nacionalizam neobično je borben i netolerantan, isključiv, antipravoslavan, antijugoslovenski i antislavenski".

Na spisku "Klerikalnog programa..."našli su se dakle, Srbi i Jevreji, zato "...što gospodin Isus nije našao u njih pravednika...", jer "u Hrvatskoj se ne priznaje nikakva srpska narodnost niti srpsko ime", floskula je Ante Starčevića najčešće citirana kao Evanđelje od klerikalaca i šovinista, i poslužila kao trasa putu za likvidaciju srpskog i jevrejskog naroda. Ideje Ante Starčevića i program Svehrvatskog katoličkog kongresa, zdušno prihvata najpre dr. Josip Frank, koji osniva dobrovoljačke čete, preteče ustaškim formacijama Ante Pavelića za obračun sa Srbima i jugoslovenski orjentisanim Hrvatima, "spremne da izvrše nalog istrebljenja Srba, ako je to u interesu svete hrvatske stvari, i za sjaj prejasne habzburške monarhije".

Prema dr Ivanu Ribaru, hrvatski ban Pavle Rauh i dr Josip Frank, uz odobrenje najviših vojnih krugova u Beču, u slučaju rata sa Srbijom, povodom aneksije Bosne i Hercrgovine "sklopili su sporazum", koji je glasio da se "izvrši pokolj i istrebljenje svih Srba iz Hrvatske". "U programu frankovaca", nastavlja dr Ribar, "bilo je 1914. godine istrebljenje Srba, razbijanje jedinstva hrvatsko-srpske koalicije, one kao pretstavnice narodnog jedinstva i većine u Saboru."


Antisrpske demonstracije organizovane i predvođene frankovcima juna 1899. godine u Zagrebu, hapšenje 53 predstavnika srpske samostalne stranke 1908-1909. godine samo zato što su propovedali srpsko ime, što su širili ćirilicu, što su nosili srpske zastave, a sve u duhu i slovu važećih zemaljskih zakona, kao i oni antisrpski protesti 1914. godine zavedenih hrvatskih masa, što ih je predvodio jedan od najbesnjijh frankovaca Ante Pavelić*, "koje su žarile i palile, terorisale i optuživale Srbe" , izvođeno je po scenariju "Klerikalnog programa za novi XX vijek".

Prvi genocid nad Srbima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u Srbiji, u skladu sa tim programom, bio je na pomolu. Uz blagoslov Vatikana sa papom Pije X na čelu, i uz podršku Kaptola** Austrougarska 1914-1918, i Nemačka 1916-1918 su agresijom na Srbiju poubijali oko 1,2 miliona bioliški reproduktivnog civilnog stanovništva. U času smrti, 20. septembra 1914. godine, papa Pije X je bio uveren da "ništa na svetu neće moći sprečiti slom male Srbije".

Drugi genocid srpskg naroda, opet u skladu sa Klerikalnim progrmom, priprema i realizuje verni naslednik ideologije Ante Starčevića, ideolog ustaškog fašizma Mile Budak, jedan od prvih saradnika Ante Pavelića ustaškog poglavnika, koji je bio jedan od glavnih organizatora krvavih ustaških pogroma tokom 1941. godine i glavni propagator ideje da "hrvatskom narodu ne dolazi opasnost iz Vječnog grada, već iz Beograda", a uz blagoslov pape Pija XII i Kaptola, izvršen je u periodu 1941-1945. godine. Budak sugeriše da se NDH reši Srba "onako isto kako su se Srbi rešili Turaka". Teror, pogromi i genocid imaju "zakonsku" podlogu u "novoj" državi.

"18. maja 1941. godine papa Pije XII primio je u svojoj privatnoj biblioteci fašistu Antu Pavelića, zloglasnog poglavnika ustaške Hrvatske, čime je, kako kaže Pirjavec, svesno ili nesvesno podržao ustaški režim. "Sveta stolica je doduše negirala da je audijencija imala bilo kakav zvanični značaj, a kamoli da je to trebalo da vredi kao priznanje nezavisne države Hrvatske". Ovakvo providno opravdanja što ga je objavila Sveta stolica najbolje je prokomentarisao jedan britanski diplomata: "Nije se još dogodilo da je tako visoki duhovnik, kao što je papa, primio tako međunarodno priznatog ubicu".

Vatikan se još 1900. godine od Prvog Svehrvatskog katoličkog kongresa održanog u Zagrebu, stavio na čelo antisrpske kampanje. I ne samo taj papa nego i i oni pre njega i posle.


- - - - - - - - - -

Па хрватство и није стартовало као хрватство, већ прикривено, подмукло, онако типично латински, као илирство, па затим југословенство. Знали су и сами идеолози хрватства да се исто неће тако лако запатити нигде под тим именом.
О томе су сами и писали.

Идеологије илирства, југословенства и хрватства имају за циљ окупљање јужних Словена Хабзбуршке монархије око Загреба, као противтежу идеји да Београд буде та крошња под којом ће се сви окупити.
У том циљу је једна потпуно мала, неисторијска, локално-провинцијална селендра звана Загреб морала постати велики град, центар културе и образовања, Штросмајер је у то име спискао златника и златника.

Моја је процена да није у томе баш успео, напросто зато што географски положај Загреба исти смешта на леву рупу на свирали.
Уосталом сам Загреб је постао град чини ми се тек указом цара Фрање или његовог претходника '30их година 19-ог века, да се кајкавско-безјачка месташца звана Градец и Каптол уједине у једну општину и да се направи град.

Уосталом ниједан прави Хрват никад није био вођа ниједног од ових покрета.

Гај, Штросмајер и Туђман су били Немци.
Старчевић и Павелић (етнички) Срби. зато су ваљда били толико и екстремни.
Јосип Франк је био Јеврејин.

Качити том кајкавско-загорско-безјачком народићу развијену жељу за моћ и слободарско-државотворне тендениције је не само невиђена глупост него и смехотресно.

Kroz istoriju su misionari Kongregacije za propagandu vere na sve moguće načine suzbijali srpski kulturni kontinuitet jer je bio vezan za konkurentski crkveni centar - za srpsku pravoslavnu crkvu. One Srbi koje su uspevali da pokatoliče, postepeno su odsrbljavali nazivajući ih “Slovinima”, “Ilirima”, dok se tek u devetnaestom veku nisu dosetili da ih kamufliraju u “Hrvate”, što je definitivno utanačeno na Prvom hrvatskom katoličkom kongresu 1900. godine u Zagrebu.

Ova epidemija pohrvaćivanja nije obuhvatala samo Srbe katolike, nego i mnoge zatečene Nemce, Mađare, Čehe, Poljake, Slovake, Rusine, Italijane itd. Tako novokomponovano “hrvatstvo” vaspitano je kao vojska bespogovorno poslušna papi, podatna za bilo kakvu indoktrinaciju i instrumentalizaciju.

Dakle, najdalekosežnija i zato glavna odluka Svehrvatskog katoličkog sabora 1900 u Zagrebu bila je se da svi katolici štokavci odnosno katolici na ilirskim teritorijama imaju pretvoriti u Hrvate.
 
Prvi genocid nad Srbima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u Srbiji, u skladu sa tim programom, bio je na pomolu. Uz blagoslov Vatikana sa papom Pije X na čelu, i uz podršku Kaptola** Austrougarska 1914-1918, i Nemačka 1916-1918 su agresijom na Srbiju poubijali oko 1,2 miliona bioliški reproduktivnog civilnog stanovništva. U času smrti, 20. septembra 1914. godine, papa Pije X je bio uveren da "ništa na svetu neće moći sprečiti slom male Srbije".

У директним борбама Срби нијесу имали ништа више погинули него друге војске у рату. Ту укључујући све борбе са А-У, Бугарима, Њемцима, Арбанасима. 80 000 погинули. "И без благослова Ватикана" А-У би напала Србију.... иебена реал-политика.
Србија је стајала на путу за Солун а А-У није имала ђе друго се ширити него тим правцем.
Није у питању никаква вековна мржња према Србима него је ствар у томе што је то за А-У било питање живота и смрти. Ко и све земље, А-У је остала на репу догађаја и напретка, док су други уживали колоније и све што са тијем иде.

Тифус је убио 300 000 Срба, још толико друге болести и глад и 250 000 кроз Албанију усред зиме, преко 100 000 ратни заробљеника (и код А-У и код Бугара). Нађи ми један ратни злочин који су починили зли Немци? 100 000 Срба су побили највише Хрвати, па Бугари и остатак је побила А-У држава у пријеким судовима итд.

Несретни сплет околности који није могао гори бити. Сад кривити све то на "благослов Ватикана" (Србија је имала Конкордат са Ватиканом и јако добре односе, зар не?) је у најмању руку неистина.
 
Па хрватство и није стартовало као хрватство, већ прикривено, подмукло, онако типично латински,...
Занимљиво да ти ово пишеш а истовремено на твом аватару изјављујеш да би желео бити Цезар. :)
 
dule ti očito nisi upoznao vlahe dinarskog masiva. nema u njih sličnosti s tvojim rumunima.

zabunu unosi to što je termin vlah, u moderno vreme, gotovo iščezao na zapadu. a koristio se za pretke današnjih srba i hrvata.slovenogovoreće nomadsko stanovništvo.

uglavnom sve. budući da je postotak romanogovorećih vlaha tamo minoran.


od katoličkih vlaha (bunjevci) u hrvatskoj nastadoše ovi nacionalni hrvati.

Упознао сам Влахе Источне Србије. Значи, српске Влахе. И Влајне. :D ;) И зашто кажеш ,,мојим Румунима"?

Дакле, динарски Власи не постоје, то су Срби, они које су Хрвати и муслимани звали Власима, то нису никакви Власи, већ Срби. Власи постојењ само у Источнопј Србији. А они јесу јако слични Румунима. Они су врло слични, ако не и исти народ.

Али, опет, национално кажем ти Власи у Србији немају везе са румунском нацијом и државом и сви се идентификују са српском нацијом и државом. Дакле, Власи су наши, били увек и остали. Што се Румуна и Румуније тиче онио су нам пријатељи, увек били и не би требало то да се руши, бар не сад, кад смо окружрни све самим непријатељима.

Дакле, Румуни су Власи, Власи су Румуни, већина дашњих Румуна и Влаха су исто, они су етнички исти народ, само живе у различитим народима и поистовећују се са различитим државама...и нацијама. И то је то.
 
Упознао сам Влахе Источне Србије. Значи, српске Влахе. И Влајне. :D ;) И зашто кажеш ,,мојим Румунима"?

Дакле, динарски Власи не постоје, то су Срби, они које су Хрвати и муслимани звали Власима, то нису никакви Власи, већ Срби. Власи постојењ само у Источнопј Србији. А они јесу јако слични Румунима. Они су врло слични, ако не и исти народ.
e vidiš o tim vlasima je bilo reči. to su naši preci i pojavljuju se u istoriji.sloveno govoreći.
termin vlah je tamo izašao iz upotrebe. ali ne sasvim. i dan danas će neki primorac nazvati brdjanina vlahom.

Дакле, Румуни су Власи, Власи су Румуни, већина дашњих Румуна и Влаха су исто, они су етнички исти народ, само живе у различитим народима и поистовећују се са различитим државама...и нацијама. И то је то.
nisu. pojam vlah i pojam rumun nisu isto. pojam vlah je imao šire značenje i nije bio vezan samo za romanogovoreće stanovništvo.
pojam rumun je nacionalni.
a pojam vlah ne treba koristiti za nacionalnui identifikaciju. on označava seljaka koji se intezivno bavi stočarstvom. upotreba reči vlah za nacionalnu identifikaciju odredjene grupe lljudi je loš izbor. to je kao da kažeš stočar ili brdjanin. anacionalna odrednica.
 
citajuci srpske poglede o hrvatima dolazim do zakljucka da sve stokavce smatrate pohrvacenim srbima , sve kajkavce pohrvacenim slovencima a jedino cakavce drzite upitnima .

Istina o hrvatskim kraljevima i hrvatskoj istoriji

Malo ljudi u Srbiji zna da čitava superiorna hrvatska povijest nema više od 150 godina. Tek u drugoj polovini 19. vijeka Beč je stvarao institucije, Vatikan katoličio, a katolički popovi i bečki đaci izmišljali priče iz nepostojeće hrvatske povijesti.
Kako je u 19. vijeku mnogo Srba studiralo u Beču, studenti iz tadašnje Hrvatske sreli su se sa junacima i događajima iz srpske prošlosti. Jedan, kojem se srpska povijest posebno sviđela zvao se Ivan Kukuljević Sakcinski. On će kasnije zajedno sa nekolicinom katoličkih svećenika izmisliti niz hrvatskih kraljeva, iskopati mnoge lažne nalaze… sve ono što smo imali prilike gledati u naučno-fantastičnoj seriji “Hrvatski kraljevi”.

Simboli jedne nacije i države su grb, himna i zastava. Hrvatski grb prvi put se nalazi na grbovniku u fojničkom katoličkom manastiru, kao jedan od grbova srpskih zemalja cara Dušana iz 14. vijeka.:lol:

Hrvatsku himnu „Lijepa naša“ napisao je Srbin iz Vinkovaca Josif Runjanin.:lol: Hrvatska zastava sa rasporedom boja crven-bijeli-plavi prvi put je upotrebljena kao srpska zastava Sretenjskim ustavom 1835. godine, ali je zabranjena radi protesta Turske. Kasnije je ban Jelačić tu istu zastavu uzeo za zastavu Velike Ilirije. Austrija ju je odmah zabranila, da bi je kasnije odredila za hrvatsku zastavu i tako je ostalo do danas.:lol:

Ono što nisu ukrali Srbima, Hrvati su izmišljali, a često su njihovi kraljevi nastali na temelju sjećanja na lokalne srpske knezove i župane, koji onda u fantazijama vatikanskih falsifikatora postaju
hrvatski kraljevi.
:hahaha:Jedan od posebno popularnih izmišljenih kraljeva je Zvonimir. Priča kaže da je Zvonimir ubijen 20.4. 1089. jer su Hrvati odbili njegov poziv za suđelovanje u krstaškom ratu, a on ih je na samrti prokleo: “da hiljadu godina neće imati vladara svog jezika!”. Nakon Zvonimirove smrti, Hrvatskom je zavladao mađarski kralj Bela. Hiljadu godina kasnije, kad se kletva ispunila došao je Franjo Tuđman.:lol:
Ovo je naravno totalna nebuloza. Krstaški rat je izbio tek 10 godina kasnije i prema tome, Zvonimir za njega 1089. nije mogao znati osim ako nije bio vidovit. U raznim verzijama Zvonimir je ubijan i 1059. i 1079., već prema dnevno političkim potrebama. Kako je moguće da narod samo tako ubije kralja koji ima svoju gardu koja ga čuva? Ko bi se uopće usudio ubiti papinog vazala u papskoj zemlji? Papa bi eskomunicirao njegove ubice i na njih posalo vojsku.
Mađarski kralj Bela koji je prema ovoj priči zavladao Hrvatskom umro je 30 godina prije navodnog ubistva Zvonimira. Zapravo se radi o prepisanoj češkoj legendi o smrti kneza Većeslava kasnije poznatog kao sveti Vaclav. Osim toga, Hrvati jesu imali vladara koji je govorio na njihovom jeziku,
zvao se Aleksandar Karađorđević.:hahaha:

Kao dokaz postojanja hrvatskog kralja Zvonimira dugo se navodila tzv. “Bašćanska ploča” koju su ideolozi hrvatstva nazivali “temeljnim spomenikom hrvatske pismenosti” i datirali je u 11. vijek. Na toj ploči neki svećenik spominje kralja Zvonimira. Ploču je “pronašao” Ivan Kukuljević Sakcinski. Međutim, najnovije analize su pokazale da je ploča falsifikat.:lol:
Oblik i stil ploče nemaju veze sa 11. vijekom. Crkva u kojoj je ploča pronađena građena je najranije u 14. vijeku u stilu kasne romanike. Kako je ploča korištena u crkvi kao pregrada, izrađena je kada i crkva. Na ploči se nalazio neki reljef preko kojeg su falsifikatori uklesali sadašnji tekst. Kada je sve ovo otkriveno, hrvatski su istoričari rekli da iako je ploča faslifikat, možda je postojao neki tekst koji spominje Zvonimira, pa je stoljećima kasnije isklesan u ploči. Možda, a možda ga je isklesao i vanzemaljac.:hahaha:
Jedan od arheoloških pronalazaka na koji su Hrvati najviše ponosni je krstionica kneza Višeslava koja je navodno dokaz da su Hrvati primili katoličanstvo do 9. vijeka. Tu krstionicu je katolički svećenik Luka Jelić datirao na početak 9 vijeka., a po njemu je ona iz Nina.
Nin je malo mjesto u Krajini, gđe su po njihovim fantazijama stolovali nepostojeći hrvatski kraljevi i zato im je bilo važno da baš tamo postoji neka krstionica. Krstionicu je Mussolini poklonio Paveliću i od tada se čuva u Hrvatskoj. Ipak, nedavno je vodeći hrvatski arheolog, profesor emeritus Nikola Jakšić prizano da niti je Višeslav bio Hrvat, niti ta krstionica ima veze sa Hrvatima. Jakišić je nakon 40 godina istraživanja zaključio da ne postoji nikakav hrvatski spomenik iz ranog srednjeg vijeka i da nikakvi Hrvati u to doba uopće ne postoje na ovim prostorima.
Krstionica je nađena u 19. vijeku u Veneciji. Ubrzo za nju saznaju ideolozi hrvatstva. 1911. katolički svećenik Luka Jelić piše kako je u Ninu pronašao temelje te krstionice. Tako je “Višeslavova krstionica” ušla u sve hrvatske udžbenike. Kada su arheolozi otišli u Nin, shvatili su da je Jelić izmislio te temelje i da oni ne postoje. Danas se zna da je krstionica izrađena za potrebe pokrštavanja Srba na istočnoj obali Jadrana, krajem 9. i početkom 10. vijeka i svako se svojim očima može uvjeriti da na njoj stoji uklesano ime srpskog kneza Vojislava, a ne Višeslava koji nije ni postojao.

Još luđa priča hrvatske mitološke historiografije je ona o “personalnoj uniji” sa Ugarskom. Kako su najzapadnije srpske zemlje bile vrlo siromašne, srpski vladari nisu imali pretjerani interes da ih brane. Tako su Mađari osvojili područje od Zagreba do Zadra u 12. vijeku i držali ga sve dok Ugarska nije pala pod tursku vlast.
Hrvati to razdoblje nazivaju “Hrvatsko-Ugarskim kraljevstvom” i “personalnom unijom”. Kažu da su samo imali istog vladara kao i Mađari, ali svoju državu.:lol: To je kao da Srbi kažu da su bili u Srpsko-osmanskom carstvu, personalnoj uniji i da su sa Turcima delili samo sultana. U tu svrhu izmišljena je tzv. “Pacta Conventa” koja je navodni dokument iz 12. vijeka.
Međutim, Pacta Conventa je pisana jezikom iz 15. vijeka, u njoj se nalazi niz grešaka, npr. Koloman se navodi kao sin Ladislava, a bio mu je nećak. U mađarskim izvorima nema spomena o Pacti Conventi, niti je iko spominje prije 17. vijeka. Suočeni sa tim argumentima hrvatski povjesničari priznaju da je Pacta Conventa falsifikat, ali kažu da je možda postojao neki usmeni dogovor sa nepostojećim hrvatskim plemstvom. Možda, a možda je postojao o usmeni dogovor sa trolovima.:hahaha:

Kad im se spomene da se za razliku od Srba nikad nisu bunili nego bili vjerni sluge svojih okupatora, Hrvati navode Matiju Gubca kojeg je posebno forsirala komunistička istoriografija. Navodno je izvijesni Matija Gubec podigao bunu, istjerao ugarsku vojsku iz Zagorja, buna je ipak razbijena, a on okrunjen krunom od gvožđa i ubijen 1573.
Da je stvarno u to doba neko uspio istjerati ugarsku vojsku, to bi područje odmah osvojili Turci. Na popisu kmetova mađarske porodice Hennyngh u selu Hižakovec iz 1574. spominje se i Matija Gubec, a on je po ovoj izmišljenoj priči tada navodno već godinu dana mrtav. Zapravo se radi o nekoj lokalnoj tuči u okolini Zagreba koju je umirilo osam vojnika.
Čitava legenda je prepisana prema buni koju je vodio Đerđa Doža protiv mađarskog plemstva u Banatu.
Šta još reći o narodu koji je jezik ukrao Srbima, kojem je gramatiku napisao Srbin Đura Daničić, narodu koji nije imao ni prezimena ni zemlje, dok Srbi i u Hasburškoj monarhiji i u Osmanskom carstvu imali svoju zemlju, a najstarija srpska prezimena nađena su u Dečanskoj hristovulji iz 1330. godine.
Čak i iritantni hrvatski pozdrav “bok”dolazi od iskvarene varijante austrijskog njemačkog “majn bokn” što znači “moj naklon”. Kada su pokatoličeni rasrbljeni seljaci stizali u Zagreb oni nisu razumjeli njemački, pa su pozdrav “majn bokn” pomješali sa svojim “pomoz Bog” u konstrukciju “bok ili bog” koja se i danas u Hrvatskoj koristi.

autor: Mislav Horvat

+++++++++++++++++++++++++++++++++

Скоро нисам нешто смешније прочитао :rotf::rotf::rotf: браво за Мислава Хорвата!!
 
Međutim, zanimljiva je priča o Matiji Gupcu i njegovoj buni, pošto sam još davno čuo jedno tumačenje da zapravo odatle datira mržnja Hrvata prema Srbima. Navodno, buni su trebali da se priključe i Srbi, ali je mađarski dvor suočen sa takvom opasnošću, platio Srbima koji su već bili iskusni ratnici da odustanu od bune, odnosno čak da je uguše. Ne znam da li je ta priča tačna, a ne znam ni šta da mislim o tako nečemu...
 

Šta još reći o narodu koji je jezik ukrao Srbima, kojem je gramatiku napisao Srbin Đura Daničić, narodu koji nije imao ni prezimena ni zemlje, dok Srbi i u Hasburškoj monarhiji i u Osmanskom carstvu imali svoju zemlju, a najstarija srpska prezimena nađena su u Dečanskoj hristovulji iz 1330. godine.
Čak i iritantni hrvatski pozdrav “bok”dolazi od iskvarene varijante austrijskog njemačkog “majn bokn” što znači “moj naklon”. Kada su pokatoličeni rasrbljeni seljaci stizali u Zagreb oni nisu razumjeli njemački, pa su pozdrav “majn bokn” pomješali sa svojim “pomoz Bog” u konstrukciju “bok ili bog” koja se i danas u Hrvatskoj koristi.


A, da. Bole kompleksi, bole... http://radio.hrt.hr/ep/ogledi-i-rasprave/206751/
 

Ova radio emisijica u delovima izgleda kao deo predizborne kampanje.
Elem.
Zanimljivo da su većina ovih koji eto opisuju hrvatstvo npr Dubrovnika (ali i šire) neki popovi, crkveni ljudi ili su u nekoj vezi sa crkvom. Čisto da povežem sa temom,jelte....

Problem sa hrvatskom kulturom i nasleđem je što joj treba Dubrovnik više nego išta....ionako mala i nerazvijena, bez kontinuiteta i periferna. bez dubrovačkog nasleđa bi bila ravna nuli...Zato Hrvati brane Dubrovnik do smrti....Srbima Dubrovnik ne treba toliko, bilo bi dobro da ga imaju naravno ,ali u principu nebitno....
I još nešto....uvek se zapitam kad krenu priče o pojedincima koji rečnike nazivaju hrvatskim, pišu prevode na hrvatskom itd, gde je narod na terenu...ovi se napisaše za 300 godina , a Hrvata nigde....dođosmo do 19. veka, pa i do kraja 19.veka, a blage veze o Hrvatima nemaju...msm čisto ovako zdravorazumski....
 

Autodestruktivna je ta velikohrvatska linija zastupana od Zelić-Bučan, Mario Grčević, Dominik Mandić pa i ovaj nesrećnik Marito Mihovil Letica koji je odlučio da Murvarov pamflet iz 1941. formalno, jezički, osavremeni u modernom filozofskom stilu. Mnogi pametniji hrvatski naučnici to znaju, to, da je ovo opasan skok samom sebi u trbuh te zaziru od takvih ludiranja.

Sve teze M.M. Letice su mrtvorođenčad, sto puta čute i osporene, za mene nevredne pomena.
 
Na koga se odnosi "dotična konfesionalna odrednica" tj. odrednica "Šokac" u Vukovom zapisu gde svedoči se služio šokačkim rečnicima? Za MM Leticu neupitno je da se odrednica šokački odnosi na "hrvatski", dok istovremeno, ne videći balvan u sopstvenom oku, katolički svećenik MM Letica, Vuka Karadžića optužuje za velikosrpstvo na osnovu toga što Šokce smatra Srbima rimskog zakona. Da li je pater MM Letica u pravu ili u krivu? Da vidimo:

"Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući, kako nam je naša književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego još i po pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana, da se razgovorimo, kako bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili. I tako smo1. Jednoglasice priznali, da ne valja miješajući narječja graditi novo, kojega u narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude književni jezik...
Zato molimo sve književnike, koji upravo žele sreću i napredak narodu svojemu, da bi na ove misli naše pristali i po njima djela svoja pisali.
U Beču, 28. marta p. n. 1850.
Ivan Kukuljević, s. r. Dr. Dimitrija Demeter, s. r. I. Mažuranić, s. r. Vuk Stef. Karadžić, s. r. Vinko Pacel, s. r. Franjo Miklošić, s. r. Stefan Pejaković, s. r. Gj. Daničić, s. r."

- - - - - - - - - -

OnQTHRn.jpg


Ivan Kukuljević Sakcinski: "Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima"

- - - - - - - - - -

ks748g8.jpg


Dimitrija Demetar: "Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima"

- - - - - - - - - -

9Mhx61S.jpg

Ivan Mažuranić: "Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima"

- - - - - - - - - -

NR79tEw.gif

Vinko Pacel: "Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima"

- - - - - - - - - -

FvGnBjq.jpg

Franz Miklošič: "Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima"

220px-David_Star%C4%8Devi%C4%87.jpg

David Starčević, 1865,
content


Jedan narod triju vera.
220px-Dositej_Obradovic.jpg

Dositej Obradović, pismo Haralampiju, 1783.

Suprotno mišljenjima mnogih kako je Vuk Karadžić zasnovao koncept Srbije kao jezične nacije svih štokavaca, Karadžić nikada ništa nije novo donio, nego je samo prenio druge - jezičnu reformu od Save Mrkalja, nacionalnu ideologiju od Dositeja Obradovića, itd. Dositej Obradović je u književnom djelu Život i Priključenija, iz 1783. godine, zacrtao osnove (veliko)srpske nacije:

„Moja će knjiga napisana biti čisto srpski, kako god i ovo moje pismo, da je mogu razumeti svi srpski sinovi i kćeri, od Crne Gore do Smedereva i do Banata. (...) Ko ne zna da žitelji crnogorski, hercegovski, bosanski, servijski, horvatski (kromje muža), slavonijski, sremski, bački i banatski (osim Vlaha) jednim jezikom govore? (...) zakon i vera mogu se promeniti, a rod i jezik nikada. (...) Za sav dakle srpski rod ja ću prevoditi slavnih i premudrih ljudi misli i sovjete, želeći da se svi polzuju. (...) ja ću pisati za um, za srce i za naravi človečeske, za braću Srblje, kojega su god oni zakona i vere.”(―)

Obradović se zalagao za sekularizaciju i toleranciju svih vjera jer drugačije ne bi bio moguć tako širok velikosrpski program; govorio je o Srbima triju vjera - Srbima pravoslavcima, Srbima muslimanima i Srbima rimokatolicima. Dositej Obradović smatrao je kako su južna Ugarska (Srijem, Banat i Bačka) i bivše teritorije Kraljevstva Srbije u Osmanskom carstvu, zajedno sa Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i obližnjim krajevima, Dalmacijom, Slavonija i dio uže Hrvatske, sve srpske zemlje nastanjene jednim narodom koji bi trebao pripadati jednoj naciji.


- preneto s ustašopedije
https://hr.wikipedia.org/wiki/Dositej_Obradović


I još: https://forum.krstarica.com/entry.p...-krađe-srpskog-jezika?bt=301418#comment301418
 
Poslednja izmena:
Никада није било мањка добре воље код православних Срба, али исто се не може рећи и за здрав разум. Наши интелектуалци су потценили утицај религије на наше иноверне сународнике, и погрешно схватили да они према нама гаје реципрочна осећања. Разуме се, било је истинских српских патриота и међу римокатолицима и муслиманима, али било је далеко више оних који су према нама гајили истинску мржњу, а и с наше стране, разуме се, оних који су мрзели њих. Реално говорећи, упитно је да ли би та троверна српска нација заиста успела, чак и да нисмо трошили време на којекакве јужнословенске авантуре, и какаве би нам све проблеме донело присуство једног знатног броја римокатолика и муслимана у нашим редовима. Имамо ми и данас римокатолике и муслимане који се идентификују као Срби и истински воле свој народ, али такви су ипак мањина, како међу римокатолицима и муслиманима српског порекла, тако и уопштено, унутар оквира српског народа. Да ли је наша друштво имало капацитета за то у периоду после Првог светског рата?
 
Da li je šokačko hrvatstvo neupitno za Letičinog kolegu Matiju Petra Katančića?

Matija Petar Katančić (1750-1825)

Crkveni raskol prošao je posred srpske etničke teritorije i zato je suludo Srbima smatrati jedino pravolsavce. I nisu ih smatrali ni Porfirogenit, ni Dositej, ni Vuk, a bogami ni Matija Petar Katančić. Sam Matija Petar Katančić za sebe kaže da je Vlah ili Rac, što znači Rascianus, Rašanin, jednako Srbin, zar ne?

katancic-s-perom.jpg

Slavonac Matija Petar Katančić, pesnik i arheolog, katolički sveštenik, profesor Univerziteta u Budimu, pisao je pred sam kraj XVIII veka (De Istro eiusque adcolis, Buda, 1798):

“Veoma je uobičajeno da naši Iliri sebe nazivaju Srbljima (Srblos), ne samo oni koji žive u Srbiji, nego i u celom Iliriku, pa čak i Daciji, naročito oni koji slede grčki zakon. Najprepoznatljiviji su po tome što sebe nazivaju Srblji, Srbljani”. "Nostris profecto Illyriis adeo id familiare est us Srblos passim se compellent, non Serviam incolentes modo, sed universum pene Illyricum, ac Daciam quoque, in primis qui Graecam sequuntur ecclesiam, qui per hoc maxime se ab ceteris distingui putant quod Srbli, Srblyani nuncupantur." (str. 217-218)

content

content




"Hrvati – ovo pričam po svom znanju – nas Trace (Race) i Ilire, koji se od njih u dijalektu znatno razlikujemo, zovu sve Vlasima" (str 227). (Identitet Traci=Raci ustanovljuje ranije u knjizi, str. 128.)
katancic.jpg

content




U istoj knjizi (budimsko izdanje 1798) piše Katančić da Crnogorci, Srbijanci, Bošnjaci i Srbi u Ugarskoj govore istim jezikom kojim i Dalmatinci, a da se od Hrvata razlikuju. Katančić, ustvari, pita: "A šta je uzrok da Iliri uz Jonsko more, Srbijanci, Bosanci, Raci koji žive u Ugarskoj na obe strane Dunava, istim dijalektom govore kojim i Dalmatinci, a od Hrvata se razlikuju? Svako zna kolika je daljina između Ilira koji žive na obalama Dunava i Dubrovčana, a ipak nema druge razlike u govoru nego da ih je rodila ista majka." (str. 108).
katancic2.jpg

content


Na prethodnoj strani kaže:

"Dobro znamo da se i u prošlosti i danas Hrvati razlikuju od Dalmatinaca i domovinom i načinom govora". Tamo izrično piše: Perfecto et hodie Croatos ab Dalmatis et patria et loquendi ratione distinctos bene novimus.(str. 107).

content



Isti katolički klirik i književnik iz Slavonije Matija Katančić (1750-1825) napisao je prvi srpski štampani prevod Svetog pisma, kako kaže, ali ga Katančić nije zvao srpskim, već kaže da je to Sveto pismo "u jezik slavno-ilirički izgovora bosanskoga prinošeno". (Delo izašlo u Budimu 1831, posle njegove smrti).

Katancic.gif



quote_icon.png
Original postavio Mrkalj
...




 
Poslednja izmena:
Никада није било мањка добре воље код православних Срба, али исто се не може рећи и за здрав разум. Наши интелектуалци су потценили утицај религије на наше иноверне сународнике, и погрешно схватили да они према нама гаје реципрочна осећања. Разуме се, било је истинских српских патриота и међу римокатолицима и муслиманима, али било је далеко више оних који су према нама гајили истинску мржњу, а и с наше стране, разуме се, оних који су мрзели њих. Реално говорећи, упитно је да ли би та троверна српска нација заиста успела, чак и да нисмо трошили време на којекакве јужнословенске авантуре, и какаве би нам све проблеме донело присуство једног знатног броја римокатолика и муслимана у нашим редовима. Имамо ми и данас римокатолике и муслимане који се идентификују као Срби и истински воле свој народ, али такви су ипак мањина, како међу римокатолицима и муслиманима српског порекла, тако и уопштено, унутар оквира српског народа. Да ли је наша друштво имало капацитета за то у периоду после Првог светског рата?

Jedina sudbina roditelja je da decu sakuplja pod krilo, a ne da ih proklinje. Sad, ne treba biti fanatičan, ne ići glavom kroza zid već razmatrati moguće strategije, pa čak i kada su preostale jedino one u kojima vremenu prepuštamo da se dete samo dozove pameti, mada ni asistencije, ma koliko bolne bile, roditelju u tom procesu ne bi trebalo da su na odmet, ako bi pomogle u narastanju pozitivne svesti deteta.
 
Мркаљ, молим те престани да понављаш небулозу да је раскол прошао 'посред српске етничке територије'. То једноставно није тачно. Схватам да ово изнад помињеш из сасвим других разлога, али свеједно. Било је потребно дуже од пола века да паписти успоставе свој аруторитет на периферијама римокатоличког простора, тј. граници са православнима или иновернима. Ни на југу Италије, Сицилији и Корзици нису били сасвим начисто до неких пред деценија касније, а камоли код нас, рецимо у Босни. Једноставно, раскол се није просто десио преко ноћи.

Једини део српског етничког простора који је у доба раскола потпао под утицај римокатолика јесу приморски градови попут Дубровника, који су и пре раскола били под утицајем цркве запада, и природно гравитирали на ту страну. Све остало је било православно или под утицајем Истока. Римокатолички утицај је тек касније почео да се шири и на неке друге крајеве.

Свакако да је сулудо Србима сматрати само православне, али православни свеједно већ вековима чине највећи део нашег народа.

Jedina sudbina roditelja je da decu sakuplja pod krilo, a ne da ih proklinje. Sad, ne treba biti fanatičan, ne ići glavom kroza zid već razmatrati moguće strategije, pa čak i kada su preostale jedino one u kojima vremenu prepuštamo da se dete samo dozove pameti, mada ni asistencije, ma koliko bolne bile, roditelju u tom procesu ne bi trebalo da su na odmet, ako bi pomogle u narastanju pozitivne svesti deteta.
Лепа аналогија, али не говоримо ми овде о деци. И ја бих волео да се све одвило онако како и треба, али питање је колико је то уопште и било могуће.

Како год, то сада није ни битно, јер назад се не може. Све што нам преостаје јесте да ширимо истину и да се надамо да се ова прича неће завршити са људима попут Османа Ђикића, Исмета Поповца, Меше Селимовића, Емира Кустирице..
 
Poslednja izmena:
Мркаљ, молим те престани да понављаш небулозу да је раскол прошао 'посред српске етничке територије'. То једноставно није тачно. Схватам да ово изнад помињеш из сасвим других разлога, али свеједно. Било је потребно дуже од пола века да паписти успоставе свој аруторитет на периферијама римокатоличког простора, тј. граници са православнима или иновернима. Ни на југу Италије, Сицилији и Корзици нису били сасвим начисто до неких пред деценија касније, а камоли код нас, рецимо у Босни. Једноставно, раскол се није просто десио преко ноћи.

Једини део српског етничког простора који је у доба раскола потпао под утицај римокатолика јесу приморски градови попут Дубровника, који су и пре раскола били под утицајем цркве запада, и природно гравитирали на ту страну. Све остало је било православно или под утицајем Истока. Римокатолички утицај је тек касније почео да се шири и на неке друге крајеве.

Свакако да је сулудо Србима сматрати само православне, али православни свеједно већ вековима чине највећи део нашег народа.

Tačno. Pitanje je perspektive tj. da li je velika greška načiniti uopštavanje i reći mojim rečima ili, reći da Bosna nije bila svetosavska srpska zemlja, te da je postepeno jačao rimokatolički uticaj iako nikad nije odneo definitivnu prevagu zahvaljujući naknadnim migracijama svetosavskih Srba sa istoka nakon 14 i 15. veka. Pa ipak, bitno je da taj narod u Bosni tokom čitavog srednjovekovlja nije nikako drugačiji od onog naroda istočno od Bosne.
 
U svakom slučaju, podela crkvene jurizdikcije između Rima i Konstantinopolja u 8. veku, sa granicom na Drini, prošla je posred srpske etničke teritorije.

- - - - - - - - - -

Suštinski, ljudska istorija je vrlo plitka, duhovno mi nismo mnogo odmakli od vremena 8. veka kada je uspostavljena granica na Drini u crkvenom smislu. Do tada je prostor Srbije, deo Bugarske i severne Grčke pripadao nadležnosti rimskog patrijarha – pape. Onda je car iz Konstantinopolja, po rimskom zakonu Hristov namesnik na zemlji, dao ove zemlje u nadležnost carigradskog patrijarha, jer se papa nije slagao s njegovom politikom. Tada je postavljena nevidljiva granica duhovnog uticaja Rima i Konstantinopolja na Drini i počeli su sukobi Zapada i Istoka oko Balkana. O tom problemu i danas Vatikan razmišlja na isti način na koji je razmišljala Vizantija, ili Beč u doba Franca Jozefa. Da bi uspešno opstali u ponovo aktuelnoj srednjovekovnoj situaciji bilo bi dobro da znamo kako su Nemanjići vodili politiku. Nažalost, time se naši istoričari već decenijama ne bave. Niti političari od njih to traže. Iako nam je to nasušna potreba.
 
Tačno. Pitanje je perspektive tj. da li je velika greška načiniti uopštavanje i reći mojim rečima ili, reći da Bosna nije bila svetosavska srpska zemlja, te da je postepeno jačao rimokatolički uticaj iako nikad nije odneo definitivnu prevagu zahvaljujući naknadnim migracijama svetosavskih Srba sa istoka nakon 14 i 15. veka.
Да је велика грешка, није, али свеједно је важно нагласити да Велики раскол није значио да су сви они који су се игром случаја нашли ван оквира Православне цркве, одмах постали римокатолици. Папама је било потребно доста времена да учврсте свој ауторитет и рашире поједина крива учења која су се одомаћила у главним папским упориштима: Француској, северној и централној Италији, 'Немачкој'. У градовима далматинског приморја је у доба раскола још увек било доста Грка, који су остали православни. А поред католичких Срба, ту је било и православних.

Српско православље не треба поистиовећивати са светосављем (чији значај је свакако немерив). Православље, светосавље и уопштено, традиција цркве истока (говоримо овде о једном кутиролошком појму), били су присутни на простору Босне и пре поменутог јачања светосавског утицаја у 14. веку, и потоњих миграција. Довољно је поменути манастир Крупу, Драгович и Крку који су изграђени још западније од главног дела Босне. Ти манастири потичу из 14. века. Пошто је мала вероватноћа да би били изграђени у римокатоличком окружењу, јансо је да је у то доба тамо било, не само Срба, већ православних Срба. Ако је то био случај тамо, сувишно је ишта говорити о Босни.

До знатнијег јачања римокатоличког утицаја у Босни и Херцеговини долази за време аустроугарске окупације, упливом досељеника.
 
Poslednja izmena:
Не мешај јуриздикцијско разграничење с културним утицајем, још мање расколом. Нити су сви крајеви који су били под јуриздикцијом папе били под утицајем 'цркве запада', нити је 'црква запада' имала исти облик у 8. веку као данас. Цела данашња Грчка је до 8. вела била под јуриздикцијом православног Рима. Говоримо вероватно о бар трећини свих гркојезичких хришћана, али латинског утицаја није било, нити га је и могло бити.

Да су папе могле имати по своме, границе не би ни било, нити би било православних. Али њихови снови и реалност су одвојене ствари. Као што сам рекао, ни у Мађарској, Далмацији и јужној Италији папски утицај није одмах преовладао, нити је икада потпуно потиснуо православље, а камоли у Босни.

Римокатолици не постоје до Великог раскола. Од Великог раскола па наовамо, на простору Босне је римокатолички утицај је увек био слабији од православног, а доласком Османлија, и од муслиманског. Током протеклих пет векова, Римокатоличка цркав је по броју верника на тим просторима предњачила само у односу на Јеврејску заједницу (тј. Јевреје).
 
Poslednja izmena:

Back
Top