Pa jeste jeftin ako ti je jeftino 120.000 evra.
Znači, ovako, da rezimiramo :
Razvod i podela stana - realnost ulaganja.
Zamislite scenario: stan vredi 120.000 € i taj novac sam uložio ja. Ženi može da pripadne deo stana samo ako uloži isto koliko i ja.
Ako uloži 120.000 €, što je jednako mom ulaganju, dobija pola stana (60.000 € vrednosti).
Ali evo problema: oboje smo uložili duplo više od onoga što bismo zapravo dobili, jer stan i dalje vredi 120.000 €.
Rezultat? Nijednom nije isplativo, jer ulažemo više nego što vraća vrednost stana.
Šta ako žena uloži samo pola vrednosti stana? Recimo, 60.000 €:
Po proporcionalnoj računici u odnosu na moj ulog, njen udeo bi bio četvrtina stana (30.000 €).
Od te četvrtine, pola ide na račune i hranu, koje je potrošila → ostaje joj praktično 15.000 € vrednosti stana.

Zaključak:
Ako stan ostaje iste vrednosti, razvod i ulaganje u stanu po ovoj logici se nikome ne isplati.
Čak i ako uloži isto što sam ja, oba ulažemo više nego što dobijamo.
Ako uloži manje, njen udeo proporcionalno opada i dodatno se smanjuje troškovima života.
Moral: ovakva računica pokazuje koliko su ulaganja u imovinu i realna vrednost stana kritični faktori u razvodu – i za razliku od troškova života, kapitalne investicije određuju pravu vrednost i fer podelu.