Dobro je da ne finansiramo roletne i zavese stanovima u civilnoj JNA kasarni "Novi Beograd - Kozara III"
Opasan put
Kada je u januaru 2001. godine Narodna skupština Srbije za premijera izabrala
dr Zorana Đinđića, velikoj većini građana vraćena je nada da će se i njima pružiti šansa da se otarase beznađa, siromaštva, da će dobiti bolji posao, da će lakše putovati po svetu i da više u svetu neće biti predstavljani kao zločinci i ubice.
Ali, dolaskom Zorana Đinđića na mesto premijera, oni koji su poznavali ovog čoveka, a pogotovu oni koji su stajali iza njega i njegove politike, izgubili su svaku nadu.
Tadašnji premijer je ovako opisao budućnost Srbije:
U Srbiji je realno da tokom tranzicije nastane stotinak porodica sa kapitalom od po nekoliko milijardi dolara, oko dva miliona ljudi će nakon tranzicije predstavljati srednju klasu, a ostatak stanovništva će morati da nađe načina kako da preživi, i pretrči u ovu srednju klasu, promenom zanimanja, pogleda na život i slično, jer nije realno očekivati da će se svi snaći i da će svi živeti dobro u novim okolnostima.
Ova parafraza Đinđićevog komentara "nove ekonomske politike" za mnoge je bila i surova i netaktična, ali je vreme pokazalo da se njegova zamisao ostvarila.
Suptilniji politički demagog sigurno bi ovo isto kazao, ali drugim rečima, no Đinđić je po prirodi svog karaktera bio direktan i prebrz u saopštavanju teških trauma koje očekuju srpsko društvo. Jasno je da se poslednji govor Slobodana Miloševića i ovo Đinđićevo tumačenje ekonomske budućnosti Srbije savršeno podudaraju i da su se njihove dalekovide prognoze uglavnom ostvarile. A ostvarili su ih oni koji su stajali tik uz Đinđića, a posle njegove smrti im se priključili i oni koje je Đinđić prezirao i iz politike udaljio, poput Borisa Tadića.
Očigledno je da se premijer Đinđić nije ama baš nikako razumeo u ekonomiju. To je, uostalom, potvrdio i njegov prijatelj i savetnik za ekonomska pitanja
Branko Dragaš, koji je ubrzo podneo ostavku, stavljajući Zoranu do znanja da je krenuo opasnim putem koji će srušiti Srbiju.
Prvo, nije tačno da je obavezno da se zemlje u tranziciji rasloje, da dve trećine njenog stanovništva dođu u poziciju da se bore za goli život, ili bukvalno gladuju, a upravo takvu tranziciju je zamišljao pokojni Đinđić.
S druge strane, premijer Đinđić, koji se kasno oženio, a u Nemačkoj je živeo zahvaljujući vremešnim damama koje su ga izdržavale, u politiku je uveo dečurliju, nesvršene studente koji su postali njegovi savetnici, doministri, direktori javnih i društvenih preduzeća.
Nemanja Kolesar, sa 26 godina, bio je šef kabineta premijera Đinđića.
Ova derišta su bila fascinirana Đinđićem, devojke su ga podatno gledale, divile mu se, aplaudirale mu. On je udario kamen temeljac za grobnicu Srbije.