Adolf Hitler rođen je u austrijskom graničnom gradu Braunau am Inn 20. travnja 1889., kao četvrto od ukupno šestero djece[4] carinskog činovnika Aloisa Hitlera i njegove žene Klare (rođene Pölzl). Od sve djece preživjeli su on i sestra Paula. Alois je bio vanbračni sin Anne Marie Schicklgruber, a u svojoj 40. godini života je promijenio prezime u Hitler. Nikada nije dokazano je li kasniji muž od Aloisove majke zapravo bio i njegov biološki otac, no Johann Georg Hiedler (Hitler je različita pisana varijanta istog prezimena) sam nikada nije priznao njegovo očinstvo, iako je nakon smrti naveden kao Aloisov otac u dokumentima. Podatak o nepoznatom očinstvu su saveznici mnogo koristili za vrijeme 2. svjetskog rata kada su saveznički avioni bacali propagandne letke iznad Njemačke koje su započinjale s Heil Schicklgruber. Sam Adolf je jednom u šali komentirao da je jedina pametna odluka koju je njegov otac donio u životu bila upravo promjena prezimena.
Zbog posla obitelj Aloisa Hitlera preseljavala se često: prvo iz Braunaua u Passau, zatim u Lambach te najposlije u Leonding kod Linza. Alois je opisivan kao strog i hladan čovjek; po izjavama kćeri, Paule, Adolf mu se znao suprotstavljati zbog čega je često dobivao batine. Majka Klara je bila vrlo brižna i popustljiva i Adolf ju je jako volio.
Postoje također izvori koji upućuju da je Adolf Hitler dijelom Židov što je obilno korišteno u propagandi političkih protivnika, a prije pogubljenja je isto tvrdio i njegov suradnik Hans Frank. Navodno je Hitlerova baka, majka njegovog oca Maria Schicklgruber, začela dijete dok je bila sluškinja u jednoj židovskoj obitelji u Grazu. Ove tvrdnje pobijaju povjesničari Werner Maser i Ian Kershaw jer su Židovi bili protjerani iz Graza u 15. stoljeću te nisu imali pravo živjeti u Grazu za vrijeme kada je Maria Schicklgruber navodno radila kao sluškinja u tom gradu. [5][6]
Školovanje [uredi]
U osnovnoj školi je bio dobar učenik, a isticao se i društvu svojih vršnjaka. 1900. nakon završene osnovne, Alois je odlučio da mu sin upiše Realschule i njegovim stopama krene u činovničku karijeru, iako je ta ideja Adolfu bila potpuno odbojna jer je želio postati umjetnik. U srednjoj školi nije bio uspješan: morao je ponavljati prvu godinu, a u kasnijim je išao na popravne ispite. Iako je kasnije tvrdio da je jako volio povijest, zemljopis i vjeronauk, i iz tih predmeta je imao prosječne ocjene. Do kraja je zbog loših ocjena bio prisiljen prijeći u drugu školu. Hitler opravdava svoj loš uspjeh željom da na taj način razljuti oca s kojim se nije slagao; iako je loše ocjene imao i nakon očeve smrti 1903., u pozadini njegove odbojnosti prema školi vjerojatno jest sukob s ocem. Većina profesora tvrdi da se mladi Hitler nije ni po čemu isticao, ni na pozitivan ni na negativan način; neki smatraju da je bio bistar, ali nedovoljno zainteresiran te da je imao problema s autoritetom. Profesor povijesti, Leopold Poetsch, ga je svojim pričama o njemačkoj povijesti i mitologiji zainteresirao te je od njega upio ideje pangermanskog nacionalizma.
Nakon završetka Realschule 1905., Hitler nije nastavio s daljnjim školovanjem. Nije pokazivao ni želju za bilo kakvim radom, a financijsko stanje obitelji ga nije ni prisiljavalo na to. Umjesto toga, uz potporu svoje popustljive majke, proveo je dvije godine živeći neurednim životom, čitajući knjige, svirajući klavir, slikajući i sanjajući da će jednom postati veliki umjetnik. Ovo razdoblje je opisao kao "najljepše u životu". Družio se s Augustom Kubizekom, mladićem koji je dijelio Hitlerove snove i bio vrlo fasciniran njime i njegovim idejama.
Gospodarstvo i kultura
Čim je zadobio moć, Hitler je pokrenuo jednu od najvećih ekonomskih ekspanzija Njemačke. Povećao je industrijsku proizvodnju i pokrenuo je velike građevinske pothvate: izgradnju auto cesta (autobahn), željeznica, akumulacijskih jezera, stanova... Kroz ovu ekspanziju ostvario je gotovo potpunu zaposlenost, i proširio je ekonomsku i industrijsku bazu. Kroz propagandu i razne druge programe promovirao je razvoj zdravstva, školstva i obiteljskog života u kojem muškarci rade dok žene brinu za "kuću, djecu i odlaske u crkvu".
Hitler je želio perfekciju (po nacističkim idealima), te je sponzorirao velike arhitektonske projekte, a jedan od njih bile su i ljetne olimpijske igre u Berlinu 1936. One su predstavljene kao reprezentacija Njemačke vrline. Albert Speer je imao titulu glavnog arhitekta Rajha, a napravljeni su i planovi o preuređenju Berlina (Germania) po uzoru na stari Rim.
Svoje protivnike, kritičare kao i ostale nepodobnike Hitler je držao na oku kroz tajnu policiju Gestapo, te kroz elitne paravojne jedinice SA i SS koje su vršile teror nad svim koji su se suprotstavljali novom poretku. Mnogi su tako završili u koncentracijskim logorima, dok su se mnogi iselili uključujući i polovicu njemačkih Židova.
U Noći dugih noževa 29. lipnja – 30. lipnja 1934. Himmler po naredbi Hitlera ubija Ernsta Röhma glavnog komandanta SA i njegov najbliži krug suradnika, kao i druge političke protivnike i potencijalne protivnike, kao što su bili Gregor Strasser i Kurt von Schleicher.[12] Dana 2. kolovoza 1934. predsjednik Hindenburg umire, i Hitler odmah spaja urede kancelara i predsjednika i imenuje sebe vođom (Führerom) Njemačke. Ovim imenovanjem svi pripadnici vojske od sada su davali svoju službenu zakletvu Hitleru, a ne Njemačkoj i njemačkom narodu. Ovo spajanje ureda predsjednika i kancelara bilo je izglasano u parlamentu nekoliko sati nakon Hindenburgove smrti. Plebiscitom na 19. kolovoza 1934. 89.9% birača potvrđuje da se slaže sa spajanjem dvaju ureda i novim ovlastima Hitlera.
Hitler i finski predsjednik Carl Gustav Emil Mannerheim
Nacistički kabinet 1935. godine s Nurenburgskim zakonom oduzima Židovima pravo na njemačko državljanstvo, te su protjerani sa svih državnih poslova, te bavljenjem bilo kakvim profesionalnim zvanjima i nije im dozvoljeno posjedovanje tvrtki. Na Židove se obrušila medijska kampanja mržnje. Pritisak na njih je stalno jačao: 1938. u Kristalnoj noći Kristallnacht spaljene su sve knjige koje su napisali pisci židovskog porijekla. Pod ovim pritiscima između studenog 1938. i rujna 1939. iz Njemačke bježi više od 180,000 Židova, dok je sva imovina koja je ostala iza njih nacionalizirana. Od 1941. donesen je zakon gdje su svi Židovi bili primorani nositi žutu Davidovu zvijezdu kada se nalaze na javnim mjestima.
nacisti nisu održavali izbore; posljednji slobodni izbori su bili održani 1933. godine. 
