Ma, zaslužno smo sami. Svet se usklađuje i navikava.
Realno, sami smo jer nam je samoća draga.
Sam biti i samo sebi ogovoran...
u odnosu na to da za nekog preuzmemo odgovornost i nađemo im se uvek...
lakše je ovo prvo.
Biće da nismo odrasli i zreli dovoljno da imamo išta više od sebe. Pomirimo se sa činjenicom da smo
sebični.
Da se pitamo-kako sam ja, kako si ti, da hoćemo da damo sebe da to bude bolje-možda tad više ne bismo bili toliko sebični i samo na sebe koncentrisani!
Izašli bismo iz sebe da nekom drugom napravimo divan dan.
Mi smo sebični, koncentrisani samo na sebe, ništa svoje ne bismo ni za koga žrtvovali. Jalovi smo, prazni, i sebični.