Duševne bolesti ne postoje. Duša ne može da oboli. Ono što 'oboli' jeste naše shvatanje, naša percepcija, tačnije 'oboli', iskrivi se naše shvatanje projekcije kao i shvatanje same duše. Iako shvatanje stvaramo razumom, sam razum ne oboli niti boluje. Onaj koji boluje je onaj koji sve, pa i bolest doživljava u Sebi i po Sebi, a to je biće-koje-jesmo. Duša dakle ne može da oboli a evo i zašto:
Duša je iskonska (iz Sebe-Boga) stvorena namjera za iskustvom...opet Sebe.
Duša nikada ne gubi Znanje-o-Sebi, dakle ne može da bude promijenjena. Međutim,
ono što i te kako može da se promijeni jeste shvatanje tog Znanja (namjere) kada ono kao informacija zavibrira unutar razuma. Shvatanje zavisi od spoznajne širine. Kada se tom širinom obuhvati informacija koja inicira proces kreacije (iskra) onda se stvara percepcija po tom shvatanju. Percepcija duše nije isto što i sama duša, onakva kakva jeste. Percepcija je istinski razlog iskrivljenja namjere. Kada je namjera toliko iskrivljena da se čak i onaj bazični plan iskrivi po percepciji, biće može da 'oboli' do te mjere da i Sebe-'čovjeka' vidi kao sasvim drugačiji izraz....da se doživljava drvetom recimo. To je ono što nazivamo 'duševnom bolešću', mada je spektar 'oboljenja' neograničen. Ali ako se vratimo na ono što sam gore ispisao vidjet' ćemo da to nema nikakve veze sa dušom koja je oboljela, te se i sam izraz 'duševna bolest' koristi u NE ZNANJU, dakle i samo to shvatanje je već jedno od iskrivljenja. Za razliku od razuma koji služi kreaciji i projekciji bilo kakve percepcije, da l' po duši il' po iskrivljenju (shvatanja) duše, duša uvijek ostaje ČISTA. Jedino što se pri manifestaciji njenog iskrivljenja dešava jeste da se duša, kao iskonska namjera, potisne iz centra pažnje a na njeno mjesto se postavlja iskrivljenje koje diktira manifestaciju realnosti, doživljaj. Duša će se realizovati kad-tad, to je njen iskonski zadatak, njen jedini plan. Zato postoje i re-inkarnacije, duše naravno a ne čovjeka, dakle ponovni pokušaji manifestacije jedne te iste namjere, jednog te istog Znanja kakvo ono jeste u Sebi.
Duša, sama po Sebi ne može da inicira proces projekcije ili kreaciju. Biće-koje-jesmo je inicijator, Tvorac, apsolut i ono ima apsolutnu moć nad kreacijom. Kreacija je proizvod njegove Želje. Sve je podređeno biću. Duša-razum-tijelo su dio mehanizma projekciije, kreacije. Biće, dakle, odlučuje kada je vrijeme da se iz ovog tijela pomjeri...to ne čini duša. Ono dušu 'izvlači' iz jednog i 'utiskuje je' u drugo tijelo. To se dešava sve dotle dokle ima ne-realizovanih namjera u toj duši. Proces je VJEČAN.
Duše nikad dosta.
A 'zlo i dobro' su posledica suda, dakle posledica su centriranja bića unutar razuma. Tako, u bilo kojem momentu kada nam se desi da nekoga osuđujemo, da mu presuđujemo, da ga gledamo kroz 'dobro i zlo' treba da znamo da smo se Mi-biće-koje-jesmo, centrirali u razumu. Potisnuli smo, bar za taj trenutak našu iskonsku namjeru, dušu, u sjenku i sada doživljavamo realnost centrirani u razumu. Ponekad smo čisto tjelesni što je znak da je naše biće centrirano u projektovanom dijelu našeg shvatanja-o-Sebi, u našem energetskom polju, u tijelu.
