MUČENIČKA SMRT 70 MONAHA
Pre više od pet vekova, kotorski dućandžija Marin Druško, po nagovoru providnika, sipnuo je malo, samo malo, arsena ili kakvog drugog smrtonosnog praška u riblju čorbu spremljenu za slavsko obedovanje monaha. Protiv lek koji je dobio, da bi zavarao tragove, nije delovao, pa je i on ispustio svoju crnu dušu. To je po predanju. Po nauci, stvar nije do kraja ispitana - vele istoričari, odvajkada, većinom, uz jačeg i vladajućeg. Ali, tu je prste umešala i savremena medicina, pa, ako je verovati stručnjacima, toksikolozima iz Vojnomedicinske akademije u Beogradu, čitava rabota biće uskoro sasvim razjašnjena.
Kada i kako iz kostiju starih pet vekova teče sveta tečnost miro? Posredi je, vele, čudo Božje.
Umoljavamo Vaše Visokopreosveštenstvo da blagoslovite da se od sada pa do kraja vijeka o manastirskoj slavi na bratskoj trpezi ne poslužuje niti riblja niti koja druga čorba... piše u izvještaju jeromonaha Ilariona, nastojatelja manastira Arhanđela Mihaila na Prevlaci u Boki Kotorskoj, mitropolitu crnogorsko-primorskom, zetsko-brdskom i skenderijskom Amfilohiju, o proslavi slave ovog manastira 21. novembra 1991. godine.
Manastirska slava proslavljena je monaški skromno. Na ručku, bez čorbe, koji je, po svetogorskom običaju, pripremio susjedni i bratski manastir Podmaine, bilo je sedmoro zvanica.
Dva dana kasnije komisija u sastavu: dr Nada Glogovac, ljekar, jeromonah Ilarion, namjesnik manastira Svetog Arhanđela Mihaila, jerej Momčilo Glogovac, paroh risanski, đakon Jovan Bajković, sekretar Eparhijskog crkvenog suda, i dr Nenad Milošević, docent Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, otkopala je manastirsku kriptu i uzela više kostiju, dio zemlje oko njih i dio zemlje iznad kripte i sve je to poslala Toksikološkom institutu VMA u Beogradu.
Sedam mjeseci ranije, 15. maja, izvađene su iz zemlje ljudske kosti koje su i navele ljude iz Crnogorsko-primorske mitropolije da se upuste u istraživanje. Tog dana, kopajući zemlju radi obnavljanja manastirskog konaka, radnici su naišli na kosti.
Kakve sad veze imaju ove, reklo bi se slučajno nađene kosti, sa slanjem kostiju iz kripte na toksikološku analizu, a ovo sa molbom jeromonaha Ilariona mitropolitu Amfilohiju da se na manastirskoj slavi ne služi čorba?
Velik je Miholjski zbor, velika je Prevlaka Bokokotorska! I čudna je priča o njoj. Čudna, jer se na njoj događaju čuda. Ranije ljudska čuda, a sada, evo, i Božja!
Pođimo redom, od Božjeg do ljudskog čuda.
Sveti Evstatije Prevlački bio je šesti po redu arhiepiskop srpski (prvi je bio Sveti Sava), od 1279. do 1286. godine. Prethodno je osam godina bio episkop zetski i stolovao je na Prevlaci. Tu se, na Prevlaci, i zamonašio. U međuvremenu, bio je u Svetoj Zemlji, pa na Svetog Evstatija na Prevlaci, bio je i autor ovog teksta. Nakon liturgije i ručka, sa sveštenicima, monasima i nekoliko njima bliskih mirjana, ušao sam u crkvu Svete Trojice, koja je dio manastirskog kompleksa. Otac Dimitrije iz Cetinjskog manastira, koji obnavlja manastir Stanjeviće, izneo je iz oltara dio moštiju otkopanih 15. maja prošle godine. Podigao je parče jedne kosti, rekao bih dio zgloba, i iz njega je kapala tečnost. Većina prisutnih je već bila ovdje i ranije je vidjela to što sam ja gledao prvi put u životu.
Ne vredi pokušavati opisati taj osjećaj dok gledate kako parčence ljudske kosti ispušta tečnost. Vidite ga tako malo, a iz njega kaplje li kaplje. Trajalo je to poduže, i iz te koščice je iskapalo tečnosti po zapremini barem kolika je ona sama. Kako da opišete osjećaj dok gledate kako vam se pred očima oburvava fizika?
Zaista, čitajući o mirotočivim moštima Svetog Simeona, pređašnjeg Stefana Nemanje, i nekih drugih svetitelja, mislio sam da je to neka metafora. To što sam gledao u crkvi Svete Trojice na Prevlaci na Svetog Evstatija ove godine šokiralo me. Rekli su mi da su to mirotočive mošti, ali moja svijest školovana na matematičkom smjeru gimnazije i kasnije na astronomiji to nije mogla da shvati bukvalno. A sada vidim kako miro bukvalno kaplje iz koščice.
Ušeprtljao sam se pred svetošću koja se pokazala ispred mene. Tek kada sam vidio da otac Matej iz Cetinjskog manastira snima video kamerom mirotočenje, a Lazar iz Kotora fotoaparatom, dohvatio sam se fotoaparata koji mi je visio o ramenu. Škljocao sam nasumice.
Nijesmo znali smijemo li dotaći miro. Onda, mirno, normalno, kao na svakom drugom miropomazanju, otac Dimitrije nas je miropomazao. Iz koščice je i dalje kapalo. Svi smo htjeli da odnesemo barem kap svetog mira kući, a niko se nije usuđivao da upita smijemo li... Onda je neko pitao...
Crkva je mirisala. Bio je to miris moštiju koji je dolazio iz kivota gdje su one pohranjene.
- Mošti mirišu kao i druge mošti svetitelja, kao one u riznici Hilandara - priča otac Ilarion. — Miro miriše drugačije. Miro i mošti nemaju isti miris. Kada smo, u maju, izvadili dio moštiju, umili smo ih vinom i u kesi donijeli u moju keliju. Iako je bilo suvo vrijeme, one su počele da vlaže, pa onda i da rose. Prenijeli smo ih u crkvu. Tu je tečnost počela da izlazi nagore, poput sitnih gejzira. Shvatili smo o čemu je reč...
Poslije je došao i mitropolit Amfiholije. Prevlačko čudo nije prihvatio "zdravo za gotovo", iako su u njegovim rukama kosti obilno mirotočile, tražio je maksimalni oprez.
- Miro je bezbojno - kaže otac Ilarion. - Ima miris mladog vina. Takav mu je i ukus kada uzmete samo kap. Ako okusite malo više, gorko je, kao pelen.
Ne toče mirom sve kosti dosad izvađene na Prevlaci. Toči dio onih izvađenih u maju i samo jedna butna kost izvađena u novembru iz kripte.
Do sada je izvađeno kostiju koliko ih, otprilike, ima u dva-tri kostura. Ljudi koji su se pozabavili čudom na Prevlaci smatraju da treba izvaditi barem trista kostura.
Čitav lokalitet manastira, gdje je prije više od pet vjekova bio manastir, posut je kostima. Puno ih je u kripti, ali puno i okolo, ispod trave, i to plitko, na samo nekoliko santimetara.
Nauka fenomen mirotočenja ne može da objasni. On je u sferi Božjeg.
