- Poruka
- 2.565
Negde sredinom 1950te drug Staljin drži govor pred Sovjetskim kogresom.
Pošto se aplauz završio i svi su utihnuli, neko od članova partije slučajno kine.
Iako nije bilo toliko glasno, Staljin upita publiku: Ko je kinuo?
Niko ne odgovara te Staljin naredi da se prvi red odvede na streljanje.
Ubrzo zatim se kroz hodnik se čuju odjeci pucnjave i vriske.
Staljin ponovo upita: Ko je kinuo? I opet se niko ne javlja.
Staljin naredi da se i drugi red odvede na streljanje.
Ubrzo zatim se kroz hodnik ponovo čuju odjeci pucnjave i vriske.
Staljin po treći put pita: Ko je kinuo?
Neko iz zadnjeg reda odluči da se žrtvuje za ostale drugove, te diže ruku i reče: Ja sam druže Staljin!
Na to mu Staljin sa smeškom odgovara: Nazdravlje druže
U osnovi verovatno svi znamo šta je to crni humor (i nema sumnje da ga masa nas koristi). U nekim situacijama se može posmtrati i kao mehanizam odbrane i kao način suočavanja sa neprijatnim emocijama, takođe kao koren može imati i traume iz naše prošlosti.
Da li crni humor otkriva "zdravu" sposobnost nošenja sa realnošću ili prikriva nedostatak empatije?
Postoji li razlika između razumevanja i uživanja u crnom humoru? Šta to govori o ličnosti?
Da li osobe koje se bave profesijama izloženim stresu (npr. lekari, psihoterapeuti, vatrogasci) češće koriste crni humor? Ako da - zašto?
Gde povlačimo granicu između humora koji pomaže i humora koji povređuje?
Pošto se aplauz završio i svi su utihnuli, neko od članova partije slučajno kine.
Iako nije bilo toliko glasno, Staljin upita publiku: Ko je kinuo?
Niko ne odgovara te Staljin naredi da se prvi red odvede na streljanje.
Ubrzo zatim se kroz hodnik se čuju odjeci pucnjave i vriske.
Staljin ponovo upita: Ko je kinuo? I opet se niko ne javlja.
Staljin naredi da se i drugi red odvede na streljanje.
Ubrzo zatim se kroz hodnik ponovo čuju odjeci pucnjave i vriske.
Staljin po treći put pita: Ko je kinuo?
Neko iz zadnjeg reda odluči da se žrtvuje za ostale drugove, te diže ruku i reče: Ja sam druže Staljin!
Na to mu Staljin sa smeškom odgovara: Nazdravlje druže

U osnovi verovatno svi znamo šta je to crni humor (i nema sumnje da ga masa nas koristi). U nekim situacijama se može posmtrati i kao mehanizam odbrane i kao način suočavanja sa neprijatnim emocijama, takođe kao koren može imati i traume iz naše prošlosti.
Da li crni humor otkriva "zdravu" sposobnost nošenja sa realnošću ili prikriva nedostatak empatije?
Postoji li razlika između razumevanja i uživanja u crnom humoru? Šta to govori o ličnosti?
Da li osobe koje se bave profesijama izloženim stresu (npr. lekari, psihoterapeuti, vatrogasci) češće koriste crni humor? Ako da - zašto?
Gde povlačimo granicu između humora koji pomaže i humora koji povređuje?