Citati...

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
To je, vec znam, ljubav: nemir i olaksanje kad cujem tvoj glas, cekanje i secanje, uzas zivljenja u buducnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradjbinama.
Ima jedan ulicni ugao kojim se ne usudujem da prodem.
Vojske me vec opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
Ime jedne zene me odaje.
Boli me jedna zena svuda po telu.

Horhe Luis Borhes – Pretnja
 
Ona ne zna za ljubav. Ne zna da se neko moze voleti, zaliti, spasti, izcupati iz tamnice, iz bolesti, pomilovati po glavi, da se moze grlo umotati salom ili, kao u jevandjelu – oprati noge i osusiti ih ih svojom kosom. O ljubavi – bozijem daru coveka – niko joj nije govorio. Citajuci knjige, to je propustila. Dostupna joj je zivotinjska ljubav, to je bar jasno. Zato je uvek onako tugovala u svojim sveskama,uvek sam ih citao, ona je tako bespomocno – mutno shvatala i shvata svet.
Mozda ce jos imati srece da zavoli. I bice joj tesko i divno. Zavidim onome koga, na kraju, zaspe ljubav ovog nesrecnog stvorenja. On ce dobiti mnogo. Mora da se mnogo toga natalozilo u njoj. Ali,pre svega, ona nikad nece osetiti srecu od davanja celog svog bica, svoje duse drugom stvorenju, slatku bol od tog postupka koji je protivprirodan zivotinji kakva je covek.
Na ovom svetu, ima mnogo nesrecnih, kao sto je ona, ali samo iz razloga sto ne umeju da vole, da vole drugo bice.

“To sam ja, Edicka” – Eduard Limonov
 
Svaki je čovek kao svi ljudi,kao neki ljudi, i kao nijedan čovek.Svi smo
mi vrlo različiti, a opet tako slični i svi imamo potrebu da nekome ili
nečemu pripadamo... Pošto smo svesni svoga bića, bića koje ima razum,
koje može da misli, govori i oseća, ostaje nam samo da se sa
bezgraničnom verom prepustimo svojoj psihi i duševnom životu da upravlja
nama, našim postupcima i ponašanjem i tako najiskrenije overimo lični
kvalitet prihvatanja u okruženju... Vazda valja govoriti šta misliš i
kako misliš i svagda misliti srcem i iz duše, biti samo ono što jesi,
voditi se osećanjima i saosećati....prave se vrednosti same izbore
,dokažu i nametnu... to što smo, u očima ponekih ,drugačiji,čini nas
naročitim. Sreća ne živi na određenoj adresi-ona je sazdana našim
htenjima, željama, nadanjima i vizijom, ona nas čini duhovno lepima, a
lepota se isključivo uočava pogledom kroz oči posmatrača... Ja sam lep
samo ako me ti lepim doživiš...

Iz prepiske A.B. Marijengofu
 
citatdetekoeljo.jpg
 
I opet mi prošle noći nisi dala spavati. Pre no što sam krenuo na počinak, pomako sam se i napravio ti mesta i pokušao sam zamisliti da si onde tako meka i topla i podatna. Ispružio sam ruku i ostao razočaran."
Bob Grafton

Kad se u svijetu rodi novi genij,
možda ćete ga prepoznati po tome
što se svi tupani okupljaju u uroti protiv njega.

Johathan Swift
 
643. "Neuspešna" meditacija

Meditativni stav nam kaže da je samo kroz prihvatanje aktuelnosti sadašnjeg trenutka, bez obzira koliko je bolan, zastrašujući ili neželjen, moguće da se dogodi promena, rast i isceljenje. Nove mogućnosti možemo posmatrati tako kao da su one već sadržane u stvarnosti sadašnjeg trenutka. Njih treba samo negovati, kako bi se otvorile i bile raz-otkrivene.

Ako je ovo tačno, tada u praktikovanju meditacije ne treba da se upinjete da stignete bilo gde. Sve što treba je da zaista budete tu gde već jeste i to shvatite (učinite ga stvarnim). Zapravo, kod ovakvog gledanja na stvari ni nema nekog drugog mesta gde biste otišli, tako da su svi napori da stignete negde rođeni iz zablude. Oni nas uvek dovode do frustracije i neuspeha. Sa druge strane, ne možete a da ne uspete da budete tu gde već jeste. Dakle, ne možete da imate "neuspešnu" meditaciju ukoliko ste spremni da budete sa stvarima kakve one zaista jesu.

Jon Kabat-Zinn, Full Catastrophe Living

:)
 
Ne recite: ‘Našao sam istinu’, nego radije: ‘Našao sam jednu istinu.’
Ne recite: ‘Našao sam put duše’. Recite radije:’Sreo sam dušu gde ide svojim putem.’
Jer, duša kroči svim putovima.
Duša ne ide po koncu niti raste poput trske.
Duša se otvara kao lopoč sa bezbroj latica.

Pesak i pena
Halil Džubran
 
Voleti ljude takvi kakvu su, to je nemoguće. A ipak se mora. I zato, kad im činiš dobro, stegni srce, zapuši nos i zatvori oči (ovo poslednje je neophodno). Podnosi zlo od njih, ne ljuti se na njih ako možeš, “seti se da si i ti čovek”. Naravno moraš s njima biti strog, ako ti je dato da budeš iole pametniji od osrednjeg. Ljudi su po prirodi niski i spremni su da vole iz straha; ne daj se takvoj ljubavi, i ne prestani da prezireš. Nauči da ljude prezireš čak i kad su dobri, jer su tada najčešće rđavi. Ko iole nije glup, taj ne može da živi a da sebe ne prezire, bio čestit ili ne bio, svejedno. Ljubiti bližnjeg svoga, a ne prezirati ga – to nije moguće. I “ljubav prema čovečanstvu” treba shvatiti jedino kao ljubav prema onome čovečanstvu koje si sam stvorio u svojoj duši; drugim rečima, sam sebe si stvorio, te i ljubav prema sebi samom – i koga, prema tome, nikad neće ni biti u stvari.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski, “Mladić”
 
Volim da budem sa tobom zato što se nikad ne dosadjujem, cak i kada ne razgovaramo, kada se ne dodirujemo, kada nismo u istoj prostoriji, ja se ne dosadjujem. Nikad mi nije dosadno.
Mislim da je to stoga što imam poverenja u tebe, imam poverenja u ono o cemu razmišljaš. Razumeš?
Volim sve ono o cemu razmišljaš? Razumeš?
Volim sve ono što vidim kod tebe, i sve ono što ne vidim. Ipak, znam tvoje mane.
Ali mislim da se tvoje mane dobro slažu sa mojim vrlinama. Ne plašimo se istih stvari.
Cak se i zveri koji nas proganjaju lepo slažu medjusobno!
Ti vrediš više nego što izgledaš, više od onoga što pokazuješ. Sa mnom je obrnuto.
Meni je potreban tvoj pogled, jer mi daje dubinu. Ja sam kao deciji zmajevi na vetru.
Ako me neko ne drži na uzicu… hoooop, odletim…
A cesto pomislim na tebe da si dovoljno jak da me držiš na uzici i dovoljno pametan da me odmotaš, pustiš da letim…

Zar nije neverovatno sresti nekoga i pomisliti: sa ovom osobom se osecam dobro..

Anna Gavalda
 
“Ako naslonjen na rame one koju volim vidim, recimo, spokoj večeri na planini, zlatno-zelenu livadu, sjenu stabala, nepomične ovce crnih njušaka iza živica i sunce koje upravo nestaje iza stijena, i ako znam, ne po njezinu licu, već po samome svijetu kakav jest, da ona koju volim vidi isti svijet, i da je taj identitet dio svijeta, i da je ljubav upravo u tom trenutku taj paradoks jedne identične različitosti, tada ljubav postoji, i obećava da će i dalje postojati. Jer ona i ja utjelovljeni smo u tom jedinom Subjektu, u Subjektu ljubavi, koji prilazi otvaranju svijeta kroz prizmu naše različitosti, tako da svijet postaje, rađa se, umjesto da bude samo ono što ispunjava moj osobni pogled. Ljubav je uvijek mogućnost da prisustvujemo rađanju svijeta.”

Alain Badiou
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top